Kako je nastala pašteta?

Ovdje imamo jednu jako pametnu ženu. Namjerno nisu u reklamu stavili neku jako mladu, s obzirom na to da takve nemaju iskustva, nego jednu malo postariju, negdje na granici starije mamice ili mlađe bakice. Ona je tu da pomogne mladim roditeljima dobrim savjetom jer je odavno shvatila da mnogi imaju negativno mišljenje o miješanim, samljevenim mesnim ostacima zvanim pašteta. Zna da mnogi misle da paštete nisu zdrave za djecu, ali ona je tu da nas uvjeri u suprotno, iako njene tvrdnje i nisu baš nešto argumentirane. O paštetama vlada vrlo određeno mišljenje i kadar u koje ruka reže svježa pileća prsa nije dostatan da se to mišljenje promjeni. Brlja ona nama tako nešto svašta, a iz čega bi mi naivni trebali zaključiti kako je jako poželjno djeci mazati na kruh paštetu iz konzerve. A ja ću vam zato ispričati kako je u stvari nastala pašteta.

Bio jednom tako jedan mesar koji je imao maloga šegrta. I tako oni jednoga dana čerečili meso raznih životinja… I kada su fino podijelili sve ono što se može iskoristiti, batkove, koljenice, plećke, šnicle i kosti, na podu su ostali samo otpaci. Žilice, masturika, nosevi, anusi, spolni organi, je li, da ne nabrajamo sada više što sve ne. I onda kaže majstor mesar malome šegrtu da pomete to smeće s poda i baci u kantu. I mete tako mali šegrt, mete i pri svakom zamahu poluglasno mrmlja kroz zube: -«Pa šteta je da se ovo baci… Pa-šteta je da se ovo baci… Pašteta je da se ovo baci…« To je čuo stari mesar sve to pokupio, samljeo i tako je nastala naša pašteta, ta zdrava hrana kakvu ona baba sigurno daje svojoj djeci. Eto. Iskusni Mario vam je ispričao još jednu poučnu pričicu. Nema na čemu.

DRAGI ČOVJEK S POGLEDOM MANIJAKALNOG UBOJICE

Jedna je tv-kuća odlučila kako je vrijeme da vidimo još jednu uvoznu limunadu pa nam je servirala britanski uradak najavljen baš ovako: »Dave je drag čovjek koji uživa u dobru i zlu obitelji tipične za 21. stoljeće (??? – op. aut.). Kada mu partnerica iznenada umre suočava se s obeshrabrujućom perspektivom samohranog oca četvero djece, kao i s pokušajem da se nosi s tugom koju on i djeca osjećaju.« Eto, tako…

A to u stvari izgleda ovako. Tip izgleda kao vječni student koji se nikada u životu nije nasmijao, a ono što je najzanimljivije je njegov pogled. Čovjek kada pogleda izgleda kao da se tjednima probija kroz amazonsku džunglu, da ima malarijsku groznicu i da mu je pleme ljudoždera za petama zveckajući nožem i pirunom. Žena mu priopćava da je sutra roditeljski sastanak, a on je gleda kao da će u taj čas izvući nožinu i skočiti na nju. S druge strane, tu je i taj, kako kažu u najavi »pokušaj da se nosi s tugom nakon smrti supruge«. On se s tugom nosi tako da skoči u krevet s pokojničinom prijateljicom i pri tome ga još in flagranti, u krevetu, uhvati malena kćerkica, a da bi stvar bila bolja ta je žena udata i njen muž ništa ne sluti jer ovo dvoje u svojoj »tuzi za pokojnicom« odlično glume.

Onda se ispostavi da ti divni supružnici (ova pokojnica i buljooki) uopće nisu tako divni, da imaju svaki još i po jedno dijete iz prethodnih veza, pa onda i ta djeca prave razne ispade s obzirom na to da su svi nešto frustrirani i sve je to tako iritirajuće da je negledljivo. Najmlađa glumi glumu, mlađi sin mlati sebe čekićem po nozi da bi dospio u bolnicu i skrenuo pažnju na sebe, ova prva izvanbračna kći bježi od kuće i iz škole, ova druga izvanbračna kći već ima i malo dijete (vjerojatno i ona izvanbračno) i nema tu nikoga tko je imalo normalan i nikoga zbog koga bi vrijedilo gledati ovu čudnu i nelogičnu seriju. To znaju i ovi s televizije pa igraju svoje omiljene igre s terminima, tako da prve dvije epizode idu ponedjeljkom i utorkom, a onda ide jedna utakmica, pa četvrtkom druga, pa petkom nešto treće, taman da do ponedjeljka zaboravite ono što ste gledali, a i bolje je da zaboravite.