Minimum prskanja dovoljno za zdravi vrt

Tvrdnja o zdravom voću bez prskanja obična je laž, pa ne nasijedajte takvoj propagandi jer ćete ostati s bolesnim voćnim stablima koje ćete poslije godinama morati tretirati kako biste ih vratiti u normalu. Ostat ćete i bez uroda ili s deformiranim i bolesnim voćem, koje ćete morati do zadnjeg plodića pokupiti sa stabla i s tla kako ne biste bolest prenijeli na sljedeću sezonu. U zapuštenim vinogradima, maslinicima i voćnjacima bolest je zagarantirana, a zapuštenost ne znači ekološki uzgoj.

Ako, dakle, u takozvanom ekološkom uzgoju samo zasadimo sorte otporne na prevladavajuće uzročnike bolesti i zatim dignemo ruke od njihovog suzbijanja, primjerice krastavosti i pepelnice jabuke, plamenjače i pepelnice vinove loze, uskoro ćemo imati puno više posla. A za malog vrtlara nema gore nego vidjeti da njegovih nekoliko jabuka ili drugih voćnih stabala, loze i maslina, ove godine neće donijeti zdrave plodove ili možda nikakve.

Klimatske promjene, jednako kao i ljudima, donose sve nove i nove izazove. Tako sad i dobro njegovane voćnjake i vinograde napadaju i drugi patogeni poput zvjezdaste pjegavosti jabuke i crne truleži grožđa.

Integralnom zaštitom bilo bi moguće riješiti se takvih problema što, međutim, znači dobro poznavanje bolesti, štetnika i drugih agronomskih izazova, te načina kako se od njih obraniti, i što je najvažnije, prskati voćke i lozu samo kada je to neophodno. Za razliku od komercijalnog uzgoja, gdje se prskanje fungicidima i otrovima radi gotovo svaka dva tjedna, u integralnoj zaštiti to je zanemarivo malo.

Zato ne nasijedajte kada vam netko kaže kako nikada ne prska svoje voćke i lozu. Čak i bakarni pripravci zapravo spadaju u ekološke.

Inače, tvrdnja da se kod ekološke zaštite od štetnika potiče prirodan odnos među prirodnim neprijateljima u okolišu i tako se prevladava populacija štetnih organizama, možda je vrijedila prije klimatskih promjena. A ona se zasnivala na pretpostavci da nadziranjem okoliša štitimo i jačamo već postojeće prirodne neprijatelje i predatore. Kućice za ptice, staništa za naseljavanje korisnih grabljivaca i parazita na primjer.

Foto: FAMVELD

Preporučivalo se u blizini stabala voćaka posaditi divlje cvjetajuće biljke, oviti ih ljepljivim trakama i na njih objesiti ljepljive ploče u boji. Sve je to međutim »mlaka voda«, jer ljepljive trake se ubrzo odlijepe, a i začas se napune kukcima, a ljepljive, najčešće skupe ploče, namijenjene su zapravo detekciji napada štetnika, a ne njihovom ulovu. Uostalom, i one se začas napune muhama, bubama, pa čak i slijepim miševima i pticama, pa od njih nema puno koristi. Dakle, što nam je činiti s naizgled dobrim savjetima, ali u praksi neprovedivim, u vrijeme kada se voćnjaci i polja štite čak i dronovima?

Mjere koje se koriste za zaštitu bilja mogu biti preventivne i direktne. One prve odnose se na pravilan izbor mjesta sadnje, sorte i sličnog, a nas interesiraju direktne mjere, koje mogu biti agrotehničke i mehaničke, kemijske, biotehničke i biološke.

Agrotehničke mjere predstavljaju skup različitih mjera koje doprinose sprečavanju pojave štetnih organizama i smanjenju brojnosti njihove populacije, čime se doprinosi povećanju otpornosti i tolerantnosti na napad štetnog organizma, kao i opće zdravstvene kondicije biljaka. Mehaničke mjere sprječavaju širenje štetočina i njihovo uništavanje mehaničkim putem. Kemijske mjere predstavljaju primjenu kemijskih sredstava za zaštitu bilja.

U sklopu strategije integralne zaštite bilja one su često najjeftiniji i najefikasniji način suzbijanja štetnih organizama.

Treba ih koristiti samo u slučajevima narušavanja ekonomskog praga štetnosti na biljkama, a kemijske mjere bi trebale biti samo dopuna ostalim mjerama suzbijanja štetnih organizama. U slučajevima kad je kemijska mjera opravdana i jedina moguća, preporuča se primjena selektivnih kemijskih sredstava za zaštitu bilja, ne dovodeći u opasnost ni biljni ni životinjski svijet, ni njihovu raznolikost.

Tri tjedna pred cvatnju na stabla se, izložena suncu, mogu staviti bijele ljepljive ploče pomoću kojih se smanji napad osica, koje na početku cvatnje polažu u cvijet jajašca iz kojih se razviju crvi. Nakon cvatnje na stabla se objese žute ljepljive ploče koje ih štite od raznih letećih štetnika. Na taj način se smanjuje napad lisnih ušiju, trešnjine i maslinove muhe te drugih štetnika koji lete.

Na stablo se objesi 5-10 ljepljivih ploča, ovisno o veličini stabla. Ljepljiva traka može se nalijepiti i oko debla drveća pa čini prepreku raznim štetnicima koji bi puzali po deblu prema gore i prepriječi put mravima koji u krošnje stabla prenose uši.

Biotehničke mjere predstavljaju primjenu sredstava za privlačenje, hvatanje i ubijanje štetnih insekata, ometanje njihovog razmnožavanja ili odbijanje štetočina (feromoni, atraktanti i repelenti). Atraktanti služe za privlačenje oba spola štetnih insekata i praćenje njihove pojave zbog određivanja optimalnog roka za njihovo suzbijanje. S druge strane privučeni insekti se mogu uništavati na jednom mjestu, čime se sprečava uništavanje korisnih insekata, smanjuje zagađenje proizvoda i životne sredine.

Mogu se koristiti i kao sredstva za dezorijentaciju (feromoni) i ometanje leta mužjaka u pronalaženju ženke u vrijeme parenja. Ovakve mjere zaštite imaju prednost nad ostalim jer su feromoni potpuno neotrovni za toplokrvne životinje i za korisne insekte (pčele, bubamare, superparazite i predatore štetnih insekata). Najčešća upotreba feromona je u obliku feromonskih klopki različitih oblika i veličina, prilagođenih hvatanju pojedinih vrsta insekata. Najbolji rezultati se postižu na manjim površinama i u kombinaciji s drugim nekemijskim mjerama zaštite protiv štetnih organizama.

Repelenti su sredstva koja služe za odbijanje insekata i drugih štetočina od biljaka i na taj način smanjuju mogućnost štete izazvane njihovim napadom, kao i mogućnost prenošenja izazivača bolesti čiji su vektori. U organskoj proizvodnji ova sredstva se koriste kao neizbježna mjera zaštite.

Biološke mjere podrazumijevaju suzbijanje štetnih organizama primjenom njihovih prirodnih neprijatelja (insekata, biljaka i mikroorganizama: virusa, gljivica i bakterija).

Danas se ovim mjerama daje sve veća prednost u odnosu na uporabu kemijskih sredstava za zaštitu bilja. Međutim, sredstva za biološko suzbijanje obično su efikasna samo kada je intenzitet pojave nekog štetnog organizma mali, pa su često potrebne i druge mjere intervencije.

Integralna zaštita smatra se najekonomičnijim, ekološki i društveno prihvatljivim načinom u pojedinim sredinama, u kojima se sve veća pažnja poklanja sigurnosti poljoprivrednih proizvoda, naročito svježeg voća i povrća. Ovakav pristup zaštiti zdravlja bilja odavno je i zakonski reguliran u zemljama EU-a, a postupno se uvodi i kod nas.

Stabla je potrebno prskati bakrenim pripravkom koji se koristi za suzbijanje šupljikavosti lišća koštuničavog voća, kovrčavosti lišća breskve, krastavosti jabuke i kruške, raka kore jabuke, truleži vrata korijena, kao i bakterijske paleži krušaka. Sredstvo se primjenjuje prije početka vegetacije, kad stabla još miruju, a kasnije, u fazi mišjeg uha.

Pri integralnoj zaštiti u vrtu nam pomažu i njegovi tajnoviti stanovnici, provodeći biološku zaštitu. Najbolji pomagači su ptice, ježevi i žabe koji jedu puževe, ali i neki kukci kao što su bubamare, mrežokrilke i bogomoljke, koji su prirodni neprijatelji lisnih uši. Bubamare i njezine ličinke pojedu dnevno i do 400 lisnih uši. Da bi bubamare imale što jesti, ne treba uništavati prve lisne uši koje se pojave u proljeće, jer će se tako smanjiti njihov broj.