Ive Ivanov nakon 20 godina završio trofejnu igračku karijeru

Istoga dana kada je Zadar u prvoj polufinalnoj utakmici doigravanja prvenstva Hrvatske svladao Cibonu i napravio prvi od pet velikih koraka do jubilarnog 20. trofeja u povijesti, u Širokom Brijegu je nekadašnji kapetan Zadra Ive Ivanov dobio veliki pljesak s tribina Pecare, gdje je odigrao posljednju utakmicu na domaćem terenu u 20 godina dugoj karijeri. Tri dana kasnije Zadar je u Zagrebu svladao Cibonu te izborio finale, a Ivanov je u svom posljednjem izlasku na parketu na gostovanju kod Budućnosti iz Bijeljine s 15 poena i osam skokova, kao drugi najbolji strijelac svoje momčadi, odveo Široki do trećeg mjesta u bosanskohercegovačkom prvenstvu, čime je stavio »točku na i« na dva desetljeća dugačku profesionalnu avanturu, koja ga je u ranim godinama vodila od Borika do Zadra, pa ponovno preko Borika i Zaboka do Zadra, a kasnije i do Krke, MZT-a, ženevskih Lionsa i na koncu Širokoga, uz obavezne povratke u najdraži klub čiji je dres nosio osam sezona.

Nekadašnji kapetan Zadra s momčadi iz Višnjika je prošao puno toga, i lijepoga i ružnoga, da bi »posljednji bis« imao pretprošle nedjelje kada je s Rokom Stipčevićem i Danijelom Subašićem izašao na parket prepunog Krešinog doma, i pred osam i pol tisuća navijača dobio veliki pljesak i zaslužene ovacije svoje zadarske publike, iste one kojoj se u starim Jazinama predstavio na jesen davne 2003. godine.

Zdravlje najvažnije

Od tada pa do trenutka kada smo razgovarali prošlo je okruglih deset dana, a od posljednjeg izlaska na parket u dresu i puna tri tjedna. Jesu li se emocije slegle i jeste li procesuirali podatak da ste odigrali posljednju utakmicu i zaključili bogatu igračku karijeru?

– Emocije su se slegle, mada ni u ovom trenutku još uvijek ne shvaćam da je moja igračka karijera završena. Mislim da ću toga postati svjestan tek u kolovozu kada se zahuka prijelazni rok i krenu klupske pripreme. U ovom trenutku je osjećaj kao da je sezona tek završila i da imam desetak dana odmora prije povratka treninzima. Doduše, uskoro se svejedno vraćam treninzima, zbog sebe i svog zdravlja, ali trebat će mi neko vrijeme da se dojmovi slegnu – kazao je u uvodu nekadašnji kapetan Zadra Ive Ivanov, koji je u svojoj posljednjoj sezoni bio na prosjecima od 11.9 poena, 4.2 uhvaćene lopte i 2.2 asistencije u Drugoj ABA ligi te okruglih 11 koševa i nešto manje od 5.5 skokova u bosanskohercegovačkom prvenstvu.

Brojke su to kojima se ne može pohvaliti veliki broj igrača, pogotovo ne u 38. godini života. S obzirom na to da izdanja na parketu i kvaliteta prikazanih igara nisu bili razlozi umirovljenja, što vas je motiviralo da završite s košarkaškom karijerom?

– Premda se to ne može vidjeti po minutama koje sam provodio na parketu, u posljednjih nekoliko godina tijelo je počelo davati signale da je dosta. Na početku minule sezone sam odlučio da je vrijeme za kraj. Ovo mi je bila 20. seniorska sezona, 38. godina je tu… Hvala Bogu tijekom karijere nisam imao težih ozljeda te me bilo malo strah da mi u zadnjih sezonu-dvije nešto dogodi, pošto je tijelo već izraubano. Jednostavno, u košarci sam postigao sve što sam mogao postići te je najlogičnija stvar bila kazati dosta, a ne se vući još godinu-dvije po parketu i dodatno mučiti svoje tijelo, jer i poslije košarkaške karijere moramo nastaviti normalno živjeti.

Foto: Zvonko Kucelin

Emocije

Oproštaj od širokobriješke publike na Pecari bio je izuzetno emotivan. Uz prigodne poklone, s tribina se lomio višeminutni pljesak koji se »nadjačavao« s uspješnicom Đanija Maršana i skandiranjem: »Ive, Ive!«. I hvala ti za svaki tren djevojčice draga/Hvala za nadu.//Adiooooo, adio/Adioooo, adio. Na koncu je, sasvim razumljivo, i suza kanula iz oka. Kao i brojnima koji su pogledali te trenutke.

– Ljudima u klubu sam rekao da igram zadnju sezonu, ali nisam se nadao takvom oproštaju. Tijekom godine smo imali nagradnu igru te je u posljednjoj domaćoj utakmici trebalo biti izvlačenje »lutrije«. Mislio sam da igrači zbog toga moraju ostati na parketu i da ću kao kapetan možda uručiti nagradu dobitniku. Bilo je to veliko iznenađenje. Ljudi su se zaista potrudili, poklonili su mi sliku i dres, na semaforu u dvorani su se vrtjeli video zapisi iz moje karijere, a sa zvučnika su pustili pjesmu Đanija Maršana koju mi je spiker čitave sezone puštao tijekom poluvremena. Sve me to dotaklo. Nakupilo se emocija… U košarci sam već 20 godina i shvatio sam da se sve bliži kraju. Moram priznati da je i suza potekla, ali nisam se baš cijeli »rascmoljio«, već sam junački izdržao.

Desetak dana kasnije, Ivanov je zasluženo priznanje dobio i od publike iz rodnog grada kada je uoči trećeg finalnog okršaja Zadra i Splita izašao na parket prepunog Krešinog doma, na posljednji bis.

– Bilo je vrlo emotivno, i za mene i za moju obitelj. U Zadru sam proveo osam seniorskih sezona i s klubom sam sve prošao, od onih prelijepih stvari, pa do nekih malo ružnijih, ali Zadar je moj grad i klub za koji navijam od malih nogu. Te nedjelje se sve poklopilo. Zadar je igrao finale, dvorana je bila puna, osvojen je naslov prvaka Hrvatske, a ja sam dobio zahvalu za čitavu karijeru. Bio je to uistinu prelijep trenutak, nakon kojeg je uslijedila prava fešta.

Posljednji »adio« je bio u rodnom gradu, ali posljednja utakmica je odigrana u Bijeljini u dresu Širokog. Je li vam žao što posljednju sezonu niste odigrali u svome Zadru?

– Naravno da mi je žao, ali okolnosti su bile takve da sam posljednje dvije sezone proveo u Širokom. Taj klub i taj grad su mi toliko prirasli srcu te ih s razlogom mogu nazivati svojim drugim domom. Nikada neću zaboraviti način na koji su se ljudi posljednje dvije godine ponašali prema meni i kako su me prihvatili. Žao mi je što posljednju sezonu nisam odradio u Zadru, ali u Širokom sam stekao drugi dom i neću se žaliti.

Foto: ZVONKO KUCELIN/KK ZADAR

Košarka jedini izbor

Kao djetetu rođenom sredinom osamdesetih, Ivanovu je košarka bila prirodan odabir, a na koncu je u njoj ostao 20 profesionalnih sezona te ukupno više od tri puna desetljeća.

– Svakom djetetu u Zadru košarka je prvi sport. Otac mi se amaterski bavio košarkom u Boriku, njegova ekipa i on su i osnovali klub, te sam od malih nogu zavolio sport. Od svoje sedme godine, otkako sam krenuo u osnovnu školu, u košarci sam svaki dan. To je jedna velika ljubav.

Premda je prvu utakmicu u profesionalnoj konkurenciji odigrao u dresu Zadra davne 2003., do pune afirmacije u najdražem klubu Ivanov je došao zaobilaznim putem. Sedam godina kasnije, nakon »kaljenja« u Boriku i Zaboku.

– U seniorsku momčad Zadra sam ušao kod trenera Danijela Jusupa, no ubrzo su se promijenili čitava uprava i trener pa sam otišao u Borik koji je tada nastupao u drugom rangu hrvatske košarke. Nakon godinu dana smo izborili plasman u A1 ligu gdje sam nastupao narednih nekoliko sezona, prije odlaska u Zabok 2007. godine, da bih se 2009. vratio u Borik. Prvih šest-sedam sezona sam proveo po tadašnjim A1ligašima, da bi me 2010. trener Jusup pozvao natrag u Zadar igrati ABA ligu, čime je počela ozbiljnija faza moje košarkaške karijere. Marino Šarlija je bio prešao iz Zadra u Borik, dok sam ja otišao u suprotnom smjeru. To je bilo tjedan, najviše deset dana prije početka sezone te sam »uhvatio zadnji vlak«. Zadar je tijekom ljeta bio organizirao »Dane otvorenih vrata« te je desetak-petnaestak igrača zvao na probu, no ja nisam bio među njima. Kasnije tijekom ljeta smo igrali prijateljsku utakmicu sa Zadrom povodom oproštaja Mira Dundova i Marka Žorža, gdje sam dobro odigrao i ostavio snažan dojam. Dva dana kasnije me nazvao trener Jusup i kazao mi da bi volio da se pridružim Zadru. Rekao je da mi ne može obećati minute, već da ću se sam morati izboriti za njih, što je bilo jako fer i pošteno od njega. Prihvatio sam ponuđeno, izborio sam se za minutažu i tako je počeo onaj pravi dio.

Koliko vam je razdoblje provedeno u Boriku i Zaboku pomoglo u igračkom razvoju, u vidu prve stepenice koju mladi igrač mora proći u seniorskoj košarci?

– Izuzetno puno. I u Boriku i u Zaboku sam igrao skoro cijelu utakmicu, što mladim igračima jako puno znači. Svaka minuta u seniorskoj košarci puno znači, jer igraš protiv iskusnih igrača od kojih neki imaju i međunarodnu karijeru te polako skupljaš iskustvo. Vrijeme provedeno u Boriku i Zaboku mi je uvelike koristilo pred početak abaligaške karijere te su mi oba kluba jako puno pomogla u razvoju.

Krešin kup

Druga faza karijere je započela na Višnjiku, a upravo je tamo i mjesto radnje najdražeg trenutka Ivanovljeve karijere. Prvi i jedini trofej sa Zadrom, osvajanje Kupa Krešimir Ćosić pred punom dvoranom.

– Još protiv Cibone… Ta utakmica mi jako puno znači te je nikada neću zaboraviti. Sa Zadrom sam igrao dosta finala, što prvenstva, što kupa, i sve sam ih gubio. No, te veljače smo uspjeli. Pred našim navijačima smo osvojili prvi trofej nakon 13 godina, nakon čega je uslijedila prava fešta i veliko slavlje. Taj susret će mi zauvijek ostati u predivnom sjećanju.

Najtužniji trenutak karijere dogodio se, pak, u Jazinama, kada je Zadar porazom od Hemofarma ispao iz ABA lige.

– Te sezone smo promijenili trojicu trenera, te je to bila zaista ružna situacija. Srećom, već iduće godine smo se uspjeli vratiti u regionalno natjecanje.

Ivanovljevo razdoblje u Zadru bilo je prilično turbulentno. Bilo je tu i vrlo lijepih, ali i izuzetno ružnih trenutaka. Pravi ringišpil emocija i iskustva, no na koncu priče pamte se samo sretni dani.

– Sa Zadrom sam zaista prošao sve i svašta, i dobrih i loših stvari, i upravo zbog toga mi je oproštaj u trećoj utakmici finalne serije protiv Splita toliko puno značio. U osam sezona se dogodilo puno toga, ali u sjećanju će mi ostati samo lijepe stvari. Svim nedaćama unatoč, nikada nisam napravio »korak unatrag« te mi je Zadar uvijek bio broj jedan i tako će biti dok sam živ. Uvijek ću biti jedan od najvećih navijača kluba.

Prvi odlazak iz Zadra Ivanova je vodio do Novog Mesta, gdje je 2016. s Krkom osvojio naslov pobjednika slovenskog kupa, da bi potom, uz međustanicu u Šibeniku, nastupao i za makedonski MZT i švicarski Lions de Geneve, prije nego se posljednje dvije godine skrasio u Širokom.

– U inozemstvu mi je bilo potpuno drugačije igrati nego u Zadru. Vani se život vrti oko četiri stvari: stan, dvorana, autobus i avion. Ne misliš ni o čemu osim o košarci i svom poslu, dok su u Zadru sa mnom bili i obitelj i prijatelji. U inozemstvu ljude ne zanima ništa osim tvog učinka na parketu. Gdje god sam igrao, davao sam sve od sebe te sam sa svima ostao u dobrim odnosima. Mislim da su svi shvatili kakav sam igrač i što sam im davao, što potvrđuje i podatak o velikom broju čestitki koje sam primio kada sam se oprostio od košarke.

Foto: Luka Jeličić

Rad s djecom

Rok Stipčević je nakon »umirovljenja« nedavno kazao da su vjera i rad dobitna kombinacija za mlade igrače, koji jedino tako mogu uistinu ispuniti svoj potencijal. Na istom tragu je i Ivanov koji je talentiranim mladićima poručio da se uzdaju u tri stvari.

– Poštenje, rad i upornost. Bez toga možeš biti ne znam kakav talent ili »mangup«, no te tri stvari moraš imati. Prije svega poštenje prema poslu koji radiš i kojeg trebaš voljeti. Ako si pošten, ako naporno radiš i ako si uporan, kad-tad će ti se to vratiti. Meni se vratilo, iako sam do Zadra došao zaobilaznim putem. Kada sada pogledam unatrag, mogu kazati da mi se sav uloženi trud na koncu isplatio, i da bez truda i poštenja nema uspjeha. U pojedinim trenucima možda i nećeš misliti tako, pomislit ćeš da to nije za tebe, ali ne smiješ odustati. Glavu gore i treniraj dalje!

Zna kapetan jako dobro što govori, prolazio je i on teške trenutke u mladim danima svoje karijere.

– Nije bilo ugodno. Prvi ugovor sa Zadrom sam potpisao na sedam godina, da bih ga raskinuo već nakon godinu dana, što je nedvojbeno bio šok, no u Boriku sam igrao s iskusnim igračima – Dundovom, Žoržom, Markijem Blaslovom i Matom Mrvom, što mi je uvelike pomoglo. Ako si pošten i predan radu možeš napraviti korak unatrag, jer ćeš kasnije napraviti dva koraka naprijed. Treba vjerovati u sebe i boriti se.

Za kraj, umjesto »prozora prema zalazu«, valja pogledati prema budućnosti. Igračka karijera je tek nedavno završila, no Ivanov već ima jasno razrađene planove za dalje. Nekadašnji kapetan Zadra želi ostati u košarci koja mu je toliko puno dala i na najmlađe prenositi bogato znanje i iskustvo akumulirano tijekom dvadesetogodišnje karijere.

– Cilj mi je zadržati se u košarci te upisati trenersku školu u Zagrebu. Volio bih raditi s djecom, no prije toga moram naučiti taj posao. Posljednjih 20 godina sam igrao seniorsku košarku i ne mogu tek tako početi raditi s najmlađima. Njima treba mentor, učitelj, pedagog i profesor, što su stvari koje tek trebam naučiti. Savjetovat ću se s ljudima koji su već u tom poslu i polako ću početi učiti. Zaista bih volio raditi s djecom te se nadam da će se moj plan i ostvariti – zaključio je Ivanov.