Budućnost ribarstva je u zaštiti mora i marikulturi

Prošloga mjeseca obilježili smo Dan planeta Zemlje. Važan datum! Ne bih o njemu pisao, ali me ponukala jedna informacija koju sam pročitao vezano uz taj dan. Nimalo ohrabrujuća, niti obećavajuća. Naprotiv, deprimirajuća. Oglasio se WWF Adria. S pravom, to im je i misija. Ona je sastavnica globalne WWF organizacije za zaštitu prirode koja djeluje duže od pola stoljeća, a prisutna je u stotinjak zemalja na šest kontinenata.

Predstavljaju se sljedećim riječima: »Želja nam je osigurati pozitivnu budućnost živom svijetu, rijekama, šumama i morima, i to zauzimanjem za smanjenje emisija ugljika, čime će se izbjeći katastrofalne klimatske promjene, i pritiskom za poduzimanje mjera koje će pomoći ljudima da žive održivo, unutar granica jednog planeta.

Rad WWF-a utemeljen je na znanosti, a u lokalne sredine donosimo međunarodno iskustvo. No, imamo međunarodni domet i naša misija je precizna – stvoriti svijet u kojem ljudi žive u skladu s prirodom.« Ima toga još, ali uvodne rečenice dovoljno govore.

Pretjerani izlov

Ipak, u obraćanju u povodu Dana planeta Zemlje, po mom mišljenju, ovi naši malo su pretjerali, previše nas prestrašili. Predstavnici WWF Adria govorili su o šumama i potrebi njihove zaštite, vodi i zraku te nužnosti promjene odnosa s prirodom. Posebno su govorili o moru i njegovoj ugroženosti. Upravo taj dio obraćanja ponukao je na ovaj tekst.

Izvršna direktorica WWF-a Adria Nataša Kalauz istaknula je problem pretjeranog izlova ribe, tvrdi da je on »potpuno izvan kontrole«. U razgovoru za jedan od naših medija ona je, između ostaloga, rekla »da, prema konzervativnim procjenama, već oko 2050. godine u Jadranskom moru možda više neće biti ribe.«

«Dakle, imamo još možda dvadesetak godina da jedemo ribu, a onda naša djeca neće imati ribu u Jadranskom moru, barem ne kako je imamo danas. Problem pretjeranog izlova je potpuno izvan kontrole«, zaključila je Nataša Kalauz.

Ne volim, i nisu mi drage, ovakve katastrofične najave i prognoze. Nikako ih ne prihvaćam, a ponajmanje bih se s njima složio. Neće riba nestati iz mora! Ponovit ću ono što mi je davno rekao jedan znanstvenik – ihtiolog. »Dok je mora, biti će i ribe u njemu«, bile su njegove riječi. To je neusporedivo utješnije.

Nepobitno je da će za 20 do 30 godina u svjetskim morima i oceanima riblji fond biti drastično manji nego što je danas. Isto tako, prije tri-četiri desetljeća mora su bila znatno bogatija. Tako je u svijetu, tako je u našem Jadranu. Pamtim vremena kada su veliki brodovi koćari ulove škampa brojili u desecima, pa i stotinama kašeta. Nezamislivo za današnje vrijeme!

Ali, da će ribe nestati, nikako se ne slažem. Lovit će se manje i malo, mnogi od tadašnjih žitelja rijetko će je konzumirati. Kao da je mi danas puno jedemo… Dobro, potrošnja nam je danas u Hrvatskoj već solidna i kontinuirano raste.

Budućnost u marikulturi

Činjenica je, također, da bismo kao primorska i pomorska zemlja trebali imati još veću potrošnju ribe i proizvoda mora »po glavi stanovnika«.

Bez obzira na činjenicu što se morska bogatstva smanjuju i što ribari manje love, uz veći napor, konzumiranje ribe ne bi se trebalo drastično smanjivati. Budućnost ribarstva je u marikulturi, odnosno akvakulturi. Ovu rečenicu slušam godinama, još iz vremena njenih početaka na našim prostorima.

Bilo je to uistinu davno, još u onoj bivšoj državi. U toj djelatnosti bili smo mi u Hrvatskoj među prvima u Europi, drugi su od nas učili. Ne može se reći da nismo napredovali, da nemamo zapaženih rezultata.

Kroz godine sam puno razgovarao s mnogim sudionicima u tom poslu i uvijek sam čuo isti zaključak: Postigli smo dosta, ali manje od očekivanja i optimističkih najava, pretekli su nas oni koje smo učili marikulturi. Obavezno je slijedila napomena »da u našem Jadranu imamo velike mogućnosti za tu djelatnost« te da ih nedovoljno koristimo.

Da, hrana iz mora sve više bi nam trebala biti riba s farmi, iz uzgoja. I ne samo riba, nego i školjke, rakovi…

Uostalom, u našim ribarnicama i supermarketima dagnje nam dolaze isključivo iz uzgoja. Vjerujem, i znatna količina kozica. Prije puno godina upoznao sam Talijana, poslovnog čovjeka iz Milana. U jednoj od država Južne Amerike imao je veliku farmu kozica, dva puta tjedno avionom ih je transportirao u Rim i Milano, raspitivao se za mogućnost plasmana u Hrvatsku.

Također, svojedobno sam razgovarao s našim čovjekom, mladim stručnjakom. Bavio se idejom da pokrene uzgoj škampi, tu u našem Jadranu. Nažalost, dalje od projekta i dobrih želja nije uspio, što ne znači da se netko neće upustiti i u taj posao. Ono što se ne može uloviti, sve će više dolaziti s morskih farmi.