"Ništa se nije promijenilo: Blitva je bila 15 kuna, a sada je 3 eura"

JADNI PROIZVOĐAČI HRANE I NJENI NAKUPCI

Preko ovih praznika smo na televiziji u više navrata mogli vidjeti reportaže o tome kako se prodaje na tržnicama i razgovore s kupcima i trgovcima. Imam blizu sto godina starosti i isto toliko gledam televiziju (pa da. Televizija toliko i postoji), ali ne pamtim da sam ikada čuo da trgovci kažu »e baš nam dobro ide, odlično poslujemo, sve smo prodali«, da proizvođači kažu »super nam je rodilo, berba je bila izdašna, a kiše i sunca je bilo taman toliko koliko je trebalo za dobar urod«, a pogotovo ne pamtim da su kupci bili sretni i govorili kako su cijene povoljne, kako su povoljno kupili sve što im treba i još da im je ostalo za kavicu… Ne!!! Svi plaću, kukaju i leleču! Proizvođačima je uvijek grozna sezona, palo je premalo ili previše kiše, gnojivo im je preskupo, nameti strašni i više im se isplati baciti svinjama nego nositi na tržnicu. Nakupcima je uvijek slaba prodaja, prodaju prejeftino, narod malo kupuje, ne isplati im se, a najgore je kupcima kojima je uvijek skupo. A svi i dalje proizvode, preprodaju i kupuju. Kako to, kako to? Jednostavno. Netko tu laže.

Gledajući realno, laže ova prva skupina jer svi dobro žive i zarađuju. Nikada nisam čuo da je netko propao zbog slabog uroda ili trgovine, dok su kupci donekle u pravu, jer hrana se ipak još uvijek može kupovati. Još nije došlo kao ono u »Velom mistu«, kada se mijenja »žuto za žuto«, tj. obiteljsko zlato za palentu ili jaja. A kada smo već kod ove teme prisjetimo se što je bilo prekjučer na televiziji.

SUPER RAČUNICA GOSPOĐE SA ZADARSKE TRŽNICE

Ovaj prilog s Hrvatske televizije, a mislim da se radilo o regionalnom dnevniku, je upravo eklatantan primjer kako se to radi. Kada ne znaju što bi snimali, onda novinari malo krenu po tržnicama i razgovaraju s dobrim ljudima. I tako su u Zadru pitali jednu simpatičnu prodavačicu kako je sada kada je došao euro, a ona ni pet ni šest nego (ne, nije sedam, ako ste mislili da ću to reći) doslovno ovako – »ništa se nije promijenilo. Blitva je bila 15 kuna, a sada je 3 eura«. Ne. Kunem vam se da nisam izmislio. Uistinu je tako rekla, znate sami iz iskustva da žene na tržnici jako dobro barataju s tim stvarima. Ona je mahinalno i pred kamerama tako reagirala i tako preračunala kao što računa kupcima, a to nas veže uz još jednu lijepu i simpatičnu pričicu iz zadarske povijesti.

LIJEPA PRIČA O JEDNOM MESARU

Ovo je, pak, istinita priča, a vezana je uz ove događaje o kojima pišemo. Bio je jednom tako jedan ugledan čovjek kojega neću imenovati jer je zbilja bio ugledan, plemenit i pošten, a neću navesti ni što je bio po zanimanju jer mi je svojevremeno spasio glavu kada me operirao (ups!). I imao je on oca koji je bio mesar. Bio je i on dobar čovjek, ali je imao jednu mesarsku manu, a ta je mana bila pogotovo izražena u to doba kada su trgovačke vage bile pomalo čudne i neprecizne, a najviše sam volio kada bi mi prodavačica strpala u vrećicu ono što sam tražio i onda otišla desetak metara dalje da to izmjeri na nekog vagi, a onda mi se vratila s procijenjenom težinom u koju bi ja ovako glup trebao povjerovati. Ali, opet sam skrenuo s priče. I onda bi tom mesaru dolazila njegova nevista i kupovala meso. S vremenom joj je nešto bilo čudno pa je počela kontrolirati i otkrila da ju je rođeni svekar svakodnevno zakidao na vagi, što je značilo da čovjek jednostavno to radi automatski i ne može drukčije. Ali, ta su vremena davno prošla, sada je novo doba u kojem su svi pošteni, kršćanski osviješteni, bogobojazni i upravo je nemoguće da te netko na tržnici prevari, a pogotovo da ti 15 kuna preračuna u tri eura.