Koliko je opravdan strah mnogih da ih se prati i prisluškuje putem mobitela?

Foto: Pixabay

Mobitel je ovaj tjedan proslavio pedeseti rođendan i u samo pola stoljeća postao toliko bitan dio svakodnevnog života, da su mnogi korisnici postali ovisni o njemu i po dijagnozi – nomofobi (NO MObile PHONE PhoBIA). To je psihološko stanje u kojem se ljudi boje da će ostati bez mobitela jer su se toliko navikli na njega i na takav način života da ne mogu živjeti bez njega.

Realno gledajući, mnogima zbog prirode posla, ali i svakodnevnih životnih potreba, mobiteli su stvarno korisni. Istina, postoje i oni koji ne uživaju u prednostima mobilne telefonije i interneta i imaju – fonofobiju, zapravo strah od telefona i mobitela. Dio njih ima strah jer misle da ih se putem mobitela prisluškuje.

Softver Pegasus

Koliki je zapravo strah od prisluškivanja putem mobitela razgovaramo s Krunoslavom Ćosićem, diplomiranim inženjerom, koji je diplomirao upravo na temu mobilnih komunikacija, a osim što ima jednu od najvećih privatnih kolekcija mobitela na svijetu, više od 2.000 komada, čest je sudionik brojnih tehnoloških konferencija diljem svijeta, autor brojnih stručnih tekstova te rado viđen tehnološki ekspert u brojnim stručnim TV emisijama kada je mobilna telefonija u pitanju.

Krunoslav Ćosić / Foto PRIVATNA ARHIVA

– Špijuniranje i prisluškivanje su uobičajene radnje koje svakodnevno svi najmanje nekoliko puta obavimo – slušamo s kim priča naš partner ili član obitelji, kolega na poslu, a vrlo rado ćemo zaviriti i do koleginog računala, odnosno pogledati u pametni telefon drugim putnicima u autobusu.

Provirit ćemo i kroz prozor, na semaforu pogledati što radi vozač drugog automobila. Kad bismo imali prisluškivač, vjerojatno bismo ga naslonili na susjedov zid. Primjera je nebrojeno i vjerojatno nisu znakoviti samo ljudima, nego i životinjama koje na taj način preživljavaju, odnosno pronalaze hranu.

I državna tijela vole »zaviriti« u zonu privatnosti građana, a prije nekoliko godina otkriveni špijunski softver Pegasus samo je potvrdio sve ono što se zna – svi sve prisluškuju, objašnjava Ćosić te napominje kako je jedan kineski proizvođač telekomunikacijske opreme zbog toga ekonomski poprilično stradao posljednjih godina, zbog sumnje u špijunažu.

– Može se reći da su nadzor i špijuniranje legalan proces kojem će pribjeći i u mnogim demokratskim zemljama, kada se na nekoga nešto sumnja, kaže Ćosić.

Ima li brige u svakodnevnom korištenju mobitela, odnosno može li se ostaviti mobitel u blizini kada nešto povjerljivo razgovaramo, pitamo Ćosića.

Okidač praćenja

– Realno, ako se ne bavite mutnim poslovima, nema razloga za brigu. Čak i ako izgovarate neke riječi koje su u špijunskim filmovima označene kao okidač za praćenje. Da bi se nekoga pratilo i nadziralo, mora postojati dobar razlog, a to sigurno nisu obični građani. Osim ako obični građani i nisu obični građani.

Načina je bezbroj – putem mobitela i fiksnih telefona, elektroničke pošte, pametnih televizora, u telekomunikacijskoj centrali. Takav softver možete pobrati i dok surfate sumnjivim web stranicama te vas netko može kasnije ucjenjivati jer je dobio pristup kameri vašeg računala i aktivirao snimanje, bez vašeg znanja.

Stoga, trebali biste na kameri ipak imati neki zaslon koji objektiv skriva od potencijalnog gledatelja. Ako ste mislili da korištenjem starog mobitela s tipkama ne možete biti prisluškivani, nego samo putem modernih pametnih telefona, varate se – prisluškivanje se obavlja na centrali pa nema veze s vašim telefonom, odnosno tipkama, objašnjava Ćosić.

No, sigurno je da država ne mora biti uvijek ona koja prisluškuje, to mogu biti i određene neformalne, neslužbene i nedobronamjerne skupine, odnosno organizacije.

Lažna stanica

– Sve je to digitalna komunikacija koja se obavlja od mikrofona telefona pa do zvučnika na drugoj strani. Između se, na primjer, može pojaviti i lažna bazna stanica. U kombiju se može nalaziti primopredajnik koji glumi baznu stanicu te se na njega spajaju okolni telefoni, a razlog je što ima najjači signal.

Telefonu je to uvijek signal gdje se treba spojiti. Zatim se ta lažna bazna stanica može spojiti na drugu i signal će tako normalno putovati. Stoga, ako raspolažete vrijednim informacijama koje bi nekome bile od velike vrijednosti, onda je možda bolje da ne razgovarate telefonom o tome.

Nisu sigurne niti druge vrste komunikacije poput javnih wireless mreža na koje se svi svakodnevno spajamo. Na taj način možda ćemo sve naše podatke isporučiti nekome tko kontrolira tu Wi-Fi mrežu. I pristupne podatke, a to je nešto što se danas jako vrednuje na crnom tržištu, objašnjava Ćosić.

Postoje i načini zaštite kojima se donekle može sačuvati privatnost.

– Jedan od načina zaštite je korištenje VPN aplikacija koje kodiraju i štite naše podatke. Pripazite i kakve mobilne aplikacije instalirate na svoj pametni telefon, a svakako provjerite kojim sve dijelovima telefona pristupaju – na primjer, ako koristite LED lampu, onda ta aplikacija sigurno ne treba pristup vašem imeniku, e-mailu, porukama ili galeriji.

Netko se možda sjetio napraviti aplikaciju takve vrste i prikupljati podatke s drugih telefona. Osim toga, ne samo što će netko imati sve vaše podatke, nego će takva aplikacija pojačano trošiti bateriju i podatkovni promet, dok podatke šalje drugoj strani. Živimo u vremenu kada gotovo sve svoje privatne i poslovne podatke dobrovoljno dajemo društvenim mrežama i besplatnim e-mail servisima, navigacijskim uslugama.

Ako vam je bitna privatnost, onda je vrlo teško preživjeti u digitalnom dobu, s digitalnim servisima, bez da odate svoju privatnost, neke informacije o sebi. S jedne strane je razlog za strah opravdan jer ne znamo tko bi mogao skupiti sve to na jedno mjesto, a s druge strane pitanje je možemo li (pre)živjeti u analognom obliku, kada se sve prenosilo s usta na usta, zaključuje Krunoslav Ćosić.