Pisanje knjiga me je obogatilo na način na koji to novac nikada neće moći

Nisam bila sigurna hoću li se uopće dotaknuti eutanazije. Eutanazija je nešto o čemu se svako malo govori, ali nedovoljno. Zaboravljamo da svuda oko nas postoje ljudi koji se ne mogu pomiriti sa svojim zdravstvenim stanjem i ne žele živjeti te se sami bore protiv sustava koji nema razumijevanja

Nakon što je prije dvije godine izdala roman prvijenac „Anđeli će samo zaspati” te osvojila prestižnu književnu nagradu Kiklop za debitanta godine, zadarska spisateljica Merita Arslani prije nekoliko mjeseci je izdala drugi roman „Probudi me kad prođe”. Za Zadarski list Merita govori o tome zašto se odlučila dotaknuti vrlo kontroverzne teme eutanazije, koja je u fokusu njezina novog romana, koliko su joj „Anđeli” promijenili život, kako je došlo do ideje realizacije filma po njenom romanu, što ju je uopće privuklo pisanju i na čemu trenutačno radi.
Za roman prvijenac si dobila Kiklopa kao i brojne pohvale. Je li bilo strepnje kako će proći drugi roman, jesi li se pitala možeš li ponoviti uspjeh prvog?
– Bilo je itekako. Upravo zbog zbilja dobrog uspjeha i pohvala mi nije bilo lako na kraju poslati roman mojoj urednici. Ja to naravno ne mogu tvrditi, ali prilično sam sigurna da čitatelji kojima se svidi knjiga jednog autora očekuju i da će svaka iduća njegova knjiga, također biti dobra. Kao čitateljica ja to recimo vrlo često očekujem od pisaca koje volim. Još postoji ta neizvjesnost kako će nova knjiga proći, ali tek je nekih mjesec dana u prodaji, tako da je još uvijek prerano očekivati nekakve rezultate.
Za glazbenike kažu da prvi album stvaraju cijeli život, a za drugi najčešće imaju samo godinu dana, je li to slučaj i sa piscima, s tobom?
– Druga knjiga je nastajala nešto kraće nego prva, ali najviše zato jer sam pisanjem prve knjige već stekla nekakvo znanje i znala sam odmah na što sve moram obratiti pažnju dok pišem. Dok sam pisala prvu knjigu povremeno sam se morala vraćati i stalno nešto nadopunjavati, a ovaj put toga je bilo puno manje. Osim toga, baš mi se pisao drugi roman. Nije tu bilo nikakve žurbe ili nečeg takvog, već sam ga naprosto htjela napisati.
Odabrala si kontroverznu temu eutanazije. Što te privuklo toj temi?
– Pa ništa konkretno, ali u procesu pisanja ta se tema nekako sama progurala kroz redove. Nisam u startu bila sigurna hoću li se uopće taknuti eutanazije, ali kako sam odmicala s pričom postajalo mi je sve jasnije da neću moći završiti knjigu bez toga. Eutanazija je nešto o čemu se svako malo govori, ali nedovoljno. O njoj govorimo kada se dogodi neki razvikani medijski slučaj, ali zaboravljamo da svuda oko nas i svaki dan postoje ljudi koji se ne mogu pomiriti sa svojim zdravstvenim stanjem i ne žele živjeti život kakav ne žele. To je jako teška tema i nažalost posvećujemo joj premalo pažnje, a u međuvremenu ljude koji su osuđeni na život kakvog nisu izabrali puštamo da se sami bore protiv sustava koji nema razumijevanja za njihove želje.
Jesi li imala neke naputke iz izdavačke kuće u kom smjeru krenuti, što bi sada bilo najbolje za Meritu Arslani, kakvu knjigu napisati?
– Nisam, i moram reći da sam jako zadovoljna odnosom koji imam s Nakladom Ljevak koja je objavila obje moje knjige. Nije bilo nikakvog pritiska, iako sam im roman poslala kasnije nego što smo se dogovorili. Imali su razumijevanje za moju strepnju oko nove knjige. Tijekom pisanja sam imala njihovu veliku podršku, još uvijek je imam i, zaista imam sreće što surađujem s njima. Moja urednica Nada Brnardić, nakon što je pročitala cijeli rukopis, dala mi je nekoliko sugestija i ja sam većinu prihvatila. Ona ima jako puno iskustva u tome i njezine ideje su imale smisla, zato mi i nije bio problem poslušati što mi je rekla. Radila je i na mojoj prvoj knjizi i tada je odradila odličan posao i nisam imala razloga ne vjerovati joj i ovog puta.
Roman prvijenac je dobio odlične recenzije jednoga značajnog pisca Miljenka Jergovića, ali i Ante Tomića. Što su rekli ovog puta. Jesi li im slala rukopis prije objavljivanja?
– Nisam rukopis slala nikomu. Htjela sam probati napisati roman potpuno samostalno, bez sugestija sa strane. Ne kažem da nakon jedne ili dvije knjige znam sve o pisanju romana, ali to radim i radim najbolje što znam. Osim toga, želim se i dalje razvijati. Što više pišem imam osjećaj da to radim sve bolje, a za pisanje je dosta važno puno pisati kako bi ono postalo kvalitetnije. Jergović i Tomić su mi jako puno pomogli kada su pristali pročitati prvi roman prije objave, a Jergović još i više jer ga je čitao u raznim fazama pisanja, tako da mi je bio podrška praktički od početka.
Čitaš li kolege, što je ovoga ljeta u tvojoj košari za plažu?
– Naravno. Nisam ove godine baš puno čitala jer sam završavala novi roman tako da jedva čekam godišnji odmor. Spreman mi je «Gabriela, klinčić i cimet» koji je napisao Jorge Amado, zatim «Angelopolis» Danielle Trussoni i «Snjegović» Joa Nesboa.
Postoje li neke knjige koje su jako utjecale na tebe, koje su te možda i potaknule da kreneš u spisateljske vode?
– Nemam uzore ni u piscima ni u knjigama, ali imam omiljene pisce i knjige. Velika sam obožavateljica Anne Rice, J. K. Rowling, Amelie Nothomb, Patricije Cornwell… Jako volim povijesne romane, krimiće i trilere.
Kažu da se od kulture ne može puno zaraditi, zanima me tvoj komentar, što si ti sebi priuštila od honorara „Anđela”?
– Kupila sam si MacBook Pro. Treba mi kvalitetan laptop za pisanje i «počastila» sam se, iako je to laptop koji je predobar da bi se na njemu samo pisalo. No on će me uvijek podsjećati zašto sam ga kupila. Od pisanja knjiga se ne može zaraditi neki veliki novac, ali pisanje knjiga donosi nešto drugo, što se ne može mjeriti s novcem, a to su nova i vrijedna iskustva koja su mi obogatila život na način na koji to novac nikada neće moći.
Na čemu sada radiš, novi roman?
– Trenutačno sam najviše okupirana scenarijem za film i dok to ne završim mislim da neću raditi ništa drugo. Moram se dovoljno dobro koncentrirati na to jer se radi o velikom projektu koji bi mi u budućnosti mogao puno toga promijeniti.
“Anđeli” su imali promociju u tvom rodnom Zadru, kad možemo očekivati promociju nove knjige?
– Nadam se vrlo skoro. Zadar mi je nezaobilazna životna postaja, pa tako i poslovna. Veselim se promociji u Zadru, jer mi je to i prilika da okupim sve svoje drage ljude koje ne stignem vidjeti baš svaki put kad dođem. A i promocija u Zadru mi je promocija kod kuće. Zadar će bez obzira na sve uvijek ostati moj dom.