Barbieri: Gastronomija mi je opet vratila vjeru u ljude

U književno-kulinarskom loncu Veljka Barbierija uvijek se nešto dobro kuha. Tajni recept svoje književnosti Zadranima je otkrio početkom tjedna na manifestaciji Zadar čita, a za Zadarski list Barbieri je govorio o svojim vezama s ovim gradom, o Jelovnicima izgubljenog vremena i o tome što to duguje bardu hrvatske književnosti Petru Zoraniću.
Spomenuli ste da vas uz Zadar vežu mnoge veze, od prijateljskih, preko književnih, pa do onih gastronomskih.
– Uz Zadar sam vezan na nekoliko osnova. Zadar se pojavljuje u mojim romanima i pripovjetkama. Moja nona, iz obitelji Alačević, je živjela u Zadru. Ta je kuća stradala u tijeku Drugoga svjetskog rata, međutim, isto tako Zadar sam posjećivao i kao student na Filozofskom fakultetu, a kasnije je veza sa Zadrom postala sve intenzivnija jer su i ovdašnji književnici, pogotovo Tomislav Marijan Bilosnić, bili izravno vezani s mojom generacijom fantastičara u Zagrebu. Zadar mi je ostao paradigma nečega, što sam čak i na televiziji u svojim davnim dokumentarcima, među kojima i tri križarske kronike u Zadru, radio.
Vezan sam uz ovaj grad i mojim nagnućima arheologiji. S Mićom Jelićem bio sam vezan i prijateljskim, a i istraživačkim vezama, još od njegovih početaka istraživanja Isse, pa kasnije preko splitske arheološke škole, sve dok se nismo ponovno našli u Zadru.
Autohtona zadarska hrana
U svojoj knjizi »Jela hrvatskih barda« jedan od važnijih »likova« je i Petar Zoranić, ili bolje reći njegove »Planine«?
– Zanimljivo je da sam kroz analizu Zoranićevih »Planina« došao do nekih kulturološko-gastronomsko-književnih elemenata koji ga vezuju i s europskom renesansnom književnošću, premda on još uvijek živi u humanističkom vremenu, a u nekim dijelovima i sa srednjim vijekom. Gledajući kako taj Petar Zoran, po svome djedu, putuje po krajevima oko Zadra, prelazi Velebit, Dinaru, vraća se Krkom, preko Šibenika u Zadar i završava na grobu svoje majke, čovjek može osjetiti ushit neke rusovske bukolike koja kod njega postoji, ali naravno u jednom primordijalnom obliku. A od tih jela, kad bih nešto morao izdvojiti, to su miješane grahorice, leća, ječam, slanutak što su se prije kuhali zajedno, a što su jeli njegovi »rajski« seljaci. »Planine« su ujedno metafora borbe protiv Turaka, pa se eto i taj povijesni moment u tom prvom romanu provlači kao jedna bitna tema u scenama lova, vukova koji proganjaju nevine ovčice i seljake. Tako je i njegova literatura vezana s gastronomijom na način kako je bio vezan život tadašnjeg Zadra sa svojim zaleđem.
Jesu li onda te grahorice, koje spominje još i Zoranić u 16. stoljeću, autohtona zadarska hrana?
– One nisu odlika samo zadarskog podneblja. Ta ista hrana javlja se i kod šibenskih renesansnih književnika, a dosta se pojavljuje u pučkim djelima dubrovačkih pisaca, onim djelima Držića gdje se on ne dira baš, kao u Dundu Maroju, kritike razvijenoga aristokratskog sloja. Ali zato od Tirene do Novele od Stanca, preko Nalješkovića, Gundulića, sve to pršti od tih grahorica, kupusnjača, međutim, hranu uvijek morate shvatiti kao kulturološku poruku.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU