Karavida: Mene u portretiranju ne zanima ambalaža, zanima me čovjek iznutra

– Svakom svom portretiranju nastojao sam prići studiozno, a nedvojbeno je da na relaciji portretirani – fotograf struji određena energija * Portret je utkan u početke fotografije i vječan je makar kako se mijenjala tehnologija – kaže Karavida

Željko Karavida u zadarskoj fotografiji djeluje nekoliko desetljeća. Prva njegova samostalna izložba bit će pod egidom Portreti. Zašto?
– Nekoliko je razloga. Iako djelujem nekoliko deseteka godina nisam, stjecajem okolnosti, imao samostalnu izložbu, a kad sam s ljudima iz Narodnoga muzeja razgovarao o zamisli za samostalno izlaganje, došli smo do toga da u Galeriji umjetnina bude postavljeno 40 portreta. Prostor koji je takav kakav jest, govorim o izložbenom prostoru u cijelom Zadru, ne omogućuje retrospektivu koja bi ponudila potpuni presjek mojih fotografija i zato sam predložio portrete, što je Narodni muzej i prihvatio, a ja mu zahvaljujem – govori Karavida.
Fotoaparat ‘jede’ duh?
Portret je veoma zahtjevan izričaj. Mnogi nikad ne uspiju prijeći granicu uspješan/neuspješan portret. Što je vas privuklo portretu i zadržalo na njemu?
– Svojedobno kad su američke Indijance htjeli snimati, oni su odbijali uz obrazloženje da će im fotoaparat ‘pojesti’ duh. Mene u portretiranju ne zanima ambalaža, zanima me čovjek iznutra. Svakom svom portretiranju nastojao sam prići studiozno, a nedvojbeno je da na relaciji portretirani – fotograf struji određena energija. Mislim da nije pretenciozno reći da sam uvijek pokušao uloviti makar dio te energije i predstaviti je fotografijom. Portret kao takav ne govori samo o portretiranoj osobi ili više njih, nego i o autoru, ali o vremenu i običajima u kojima je portret nastao i o još koječemu. Portret je utkan u početke fotografije i vječan je makar kako se mijenjala tehnologija.
Je li slučajno što je jedna od vaših prvih fotografija – portret?
– Ha, tko bi znao! Radi se doista o portretu koji sam snimio još kao učenik osmog razreda osnovne škole. Na tom portretu je majka jednog mog prijatelja s kojim sam išao u razred. Ja sam snimao i prije, fotoaparat mi je uvijek bio blizu, a u jednom trenu mi se učinilo da bi ta gospođa bila zanimljiv motiv. Zamolio sam ju za snimanje, pristala je i tada sam bio zadovoljan. Aparat? Pa, bio je to jedan ruski Kijev…
Novinska fotografija – slobodno polje
U novinama, u Slobodnoj Dalmaciji, ali i u nekim drugim tiskovinama, radili ste 13 godina. Što je to razdoblje značilo za vaš fotografski put?
– Egzistencijalno mi je značilo dosta, ali i kao fotografu. Radeći s vrhunskim novinarima, od kojih su neki bili i urednici, izgrađivao sam se. Novinska fotografija meni je bila slobodno polje. Imao sam sreću što sam u Slobodnoj Dalmaciji odmah u početku od Abdulaha Seferovića imao veliku potporu. Nije bilo mog pitanja a da on nije imao odgovor, bilo da je riječ o tehnologiji, bilo o nečem drugom. Tijekom tih 13 godina nastalo je dosta portreta od čega će neki biti i na izložbi.
Kakav je tad tretman fotografije bio u novinama?
– Govorimo o početku devedesetih prošloga stoljeća, to je bitno. Fotografija je imala svoj status, a k tomu sam ja krenuo putem koji je značio fotografiju kao sastavni dio teksta u smislu dopunskog ili čak i posebnoga komentara. Osim u Slobodnoj Dalmaciji objavljivao sam i u Poletu, u Radničkim novinama, u Večernjem listu, u Vjesniku, Sportskim novostima…poslije i u Zadarskom listu povremeno i bez obzira na motiv i potrebu teksta, pokušao sam svojom fotografijom čitatelju dati još jednu ili više dimenzija.
Što je cinizam u fotografiji? Što ironija, više ili manje zamjetna?
– To je komentar. Tako smatram oduvijek. I ne samo cinizam ili ironija.
Kako danas gledate na novinsku fotografiju?
– U pravilu je svedena na popunjavanje prostora ili na manipulaciju. Nažalost!
Što je u fotografiju donijela digitalija?
– Svašta. Digitalna tehnologija na svoj je način oslobodila golemi potencijal. Ona omogućuje gotovo svakom da ‘pritišće botun’ i onda u toj čak i nekontroliranoj poplavi uradaka od svega ne vidimo – fotografiju. Ima odveć banalnosti i svega drugoga.
A umjetnost?
– Srećom, postoje e-časopisi specijalizirani za fotografiju i srećom, nisu se dali podčiniti neukusu. Jedan od takvih e-časopisa je BLUR (www.blur-magazine.com, pr. a.) gdje čovjek može vidjeti sjajne fotografije različitih motiva.
S druge strane, digitalija omogućuje pohranjivanje i čuvanje goleme fotografske baštine i praktički svega što je u datom trenu snimljeno.
– To je prednost.
‘Moć uvjeravanja – sredstvo manipulacije’
Jednom ste pojavu digitalije usporedili sa svojedobnom pojavom tzv. idiot-kamera.
– Kad je Kodak osmislio i pustio u prodaju idiot-kamere bilo je mnogima i mnogima moguće snimati. Uopćeno, pojava novotarije donosi sa sobom širenje neke djelatnosti, pa i fotografije. Izvanrednu studiju o fotografiji kao takvoj napisala je Gisele Freund pod naslovom Fotografija i društvo. Knjiga je na izvorniku (Gisele Freund: Photographie et societe; Editions du Seuil, 1974.) objavljena prije gotovo četiri desetljeća., a kod nas 1981. Za mene je to svojevrsna Biblija o fotografiji i koga ovaj medij zanima, u knjizi će jednostavnim jezikom pisano naći sve. Autoričina raščlamba , njezina stajališta o fotografiji i društvu, vrijede i danas. Uz to i sve ostalo, knjiga nam otkriva i to da je manipulacija fotografijom uvijek bilo. Citirat ću iz te knjige samo jednu rečenicu: Budući da se obraća čuvstvima, fotografija posjeduje strahovitu moć uvjeravanja, koju mnogi iskorištavaju kao sredstvo manipulacije.
U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu postavljena je izložba Hrvatska fotografija okom Petera Knappa, a postav je prenesen iz Pariza (listopad, studeni 2012.), o čemu je hrvatska javnost opširno informirana. Međutim, na Knappovoj izložbi nema braće Brkan, Ante i Zvonimira, čime je svakako uskraćen i Zadar, ali je okrnjena i hrvatska fotografija.
– Ne bih ulazio u kriterij koji je imao Knapp, ali nedopustivo je da je zaobiđen opus braće Brkan, odnosno da nisu predstavljeni s nekoliko fotografija. Oni su geniji, njih su dvojica iz jednog malog grada i u uvjetima kakvi su bili, vrijednost fotografije podigli u nebesa. Apsurno je da su zaobiđeni u toj izložbi, a nedvojbeno je da im mjesto pripada odmah uz Tošu Dapca.
Vratimo se portretima koje će zadarska publika od ponedjeljka, 21. siječnja moći razgledati. Kako ste odabrali baš tih 40 portreta?
– Iz priličnog broja portreta koje imam tjednima sam radio izbor. Dovoljno je reći da sam pokušao tim izborom dati presjek, koliko je to moguće, a nadam se da će publika veoma rado posjetiti izložbu i ako ništa, prisjetiti se nekih naših dragih sugrađana ili se podsjetiti na njihov lik i djelo.