Nedostaje mi bezbrižnost srednjoškolskih dana

Najluđa “maturalna zabava” u gradu, koja se održava 11. lipnja, ove bi godine trebala potući sve dosadašnje. Izbor se seli u najatraktivniji gradski prostor, onaj multimedijalnog centra Arsenal, a za dobar štimung pobrinut će se jedan od trenutačno najpopularnijih pjevača u zemlji – Luka Nižetić!
Trudeći se iz godine u godinu osigurati zadarskim maturantima što bolju zabavu na tradicionalnom izboru Miss i mister zadarskih maturanata, menadžment Zadarskog lista ove je godine odlučio finalnu večer izbora ojačati nastupom jednog od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj – nastupom Luke Nižetića. Njegovo će gostovanje, sudeći po zainteresiranosti srednjoškolaca za izbor, svakako i ove godine opravdati epitet izbora kao najurnebesnije gradske “maturalne zabave”. Tradicionalna akcija Zadarskog, naime, godinama slovi kao svojevrsna opraštajuća zabava generacije koja prvim danima lipnja zauvijek napušta srednjoškolske klupe i kroči nekim novim i svakako manje bezbrižnim životnim izazovima.
Upravo zbog toga ti srednjoškolski dani zauzimaju u svima nama posebno mjesto u srcu, podsjetnik na dane kada su životni problemi, koliko su nam se tada činili veliki, zapravo bili mali. Jesu li ti srednjoškolski dani i Luki Nižetiću bili lijepi, sijeća li ih se rado, čime se u to vrijeme bavio, podijelio je sa Zadarskim listom prije skorašnjeg nastupa u Zadru.
Jesi li volio srednjoškolske dane i kakvo je to bilo razdoblje u tvom životu?
– Srednja škola je definitivno bila najuzbudljivije razdoblja mog života. Kako bi nasi stari rekli: “Nit’ brige, nit’ pameti!”. Volio bih se barem na kratko vratiti nekoliko godina unatrag i prošetati malo hodnicima 2. jezične gimnazije. Imao sam odličnu ekipu u razredu. Nikad nam nije bilo dosadno. Svaki dan smo izmišljali neke nove spačke da začinimo jos jedan običan i monoton školski dan. Ni u jednoj sekundi nismo dopustali da nam bude dosadno, a najčešće sam ja bio predvodnik ili dvorska luda, kako me zvala razrednica, gospođa Jasna Bare.
Jesi li bio popularan u to doba ili si bio povučen?
– Nikada nisam bio povučen, ni prije Melodija hrvatskog Jadrana 2001. godine, kada sam se prvi put pojavio na velikoj sceni, a ni poslije. Potpuno suprotno. Živ, nasmijan i uvijek spreman za akciju. Prava dvorska luda!
Što te u to doba najviše okupiralo?
– Pjevanje, izlasci s prijateljima, tulumi. Sve, samo ne ono najvažnije, škola. Škola mi je bila zabava. Teško sam doma zagrijavao stolac. Nikako mi to nije išlo. Nije me knjiga voljela i gotovo. A nisam ni ja nju! Voljeli bismo se jedino u ono popularno vrijeme, pet do dvanaest. Joooooj, onda se nismo rastajali ni po danu, ni po noći. Društvo nam je pravila gospođica kava.
Dakle nisi baš volio učenje?
– Učenje ne, ali školu da. Jako smo se voljeli. Bili smo iznimno prisni. Uh. Ali eto, i tomu dođe kraj. I dan danas mi je teško kad se sjetim. Katkad joj posvetim i pjesmu. Pogledom ispunjenim sjetom, zapjevam: “U mislima si mojim tako živa…”
Kakav si bio učenik?
– U osnovnoj školi sam prolazio s pet i to sve od prvog do osmog razreda. Međutim, došavši u srednju, mislio sam da će biti isto tako lagano i zabavno kao i u osnovnoj, da ću malim prstom lijeve ruke savladati i ono nemoguće, ali nije bilo tako. Iznenadila me bezobraznica jedna, nepredvidljiva. Jako sam bio ljut na nju. Tako sam kampanjskim radom i konstantnim prolaženjem kroz iglene ušice sretno prolazio s carskom ocjenom, trojkom. A maturu sam polozio s pravom pravcatom, čistom četvorkom. Ja zadovoljan!
Nakon škole pravac kuća ili …?
– Nakon škole, a i prije škole, pravac na kavu, u Blue eyes.. To nam je bila školska birtija. Nekad smo više vremena provodili tamo nego u školi. A što ću kad mi je kava bila odlična.
Je li bilo školskih simpatija i ljubavi?
– Da bilo… Stalno se ljubovalo. Bila je to prava sapunica. Maja i Doris bile su moje najveće srednjoškolske ljubavi.
Jesu li curice već tada trčale za tobom?
– Da, a ove koje bi se spotakle na putu do mene vodio bih na hitni prijem!
Što te tih dana najviše mučilo?
– Kako izbjeći kontrolni iz matematike? Kako doći kući nakon roditeljskog sastanka? Nije bilo lako stalno smišljati isprike, tražiti od doktora ispričnice, falsificirati roditeljske i profesorske potpise, doma čamiti i glumiti teški bronhitis, a vani sunce i idealno vrijeme za ludovanje. Tko je od prijatelja za vikend sâm kod kuće?! I tako.. U svakom slučaju, nije bilo jednostavno. S vrlo sam se teškim filozofskim pitanjima borio u to doba. Uf… Kad se samo sjetim!
Kako si se odjevao? Danas za tebe kažu da imaš puno stila, jesi li i tada imao dara za odijevanje?
– Oduvijek sam se volio igrati s modom, eksperimentirati. Osjećaj za vizualno i estetiku naslijedio sam od majke. Prenijela je to i na sestru i na mene. U osnovnoj sam i srednjoj školi često mijenjao boju kose; crna, plava, crvena, pramenovi ovakvi, pramenovi onakvi… Svako bi malo neka nova boja bila na repertoaru. Što se tiče odijevanja, široke hlače, slinave majice s printovima, lanci, skaterske tenisice i šilterica – to je bio moj stil!
Je li bilo i kakvih školskih tuča, koja modrica ili kakva slomljena kost?
Nikada nisam bio tip za tuču. Uvijek sam izbjegavao takve situacije i grozio se istih. Po tom sam pitanju bio vrlo zreo. Znao sam da je pametnije stvari riješiti razgovorom. Tučnjave su mi bile primitivne, kao što su i danas. Držim se one da pametniji popušta te da se situacije mogu riješiti razgovorom ili jednostavnim nereagiranjem na provokacije.
Kad se danas osvrneš na to doba, što ti najviše nedostaje?
– Najviše mi nedostaje to bezbrižno stanje uma i taj nevini idealizam, kada misliš da možeš mijenjati svijet i da je sve tako lako i da ti sve tako dobro stoji. Nakon srednje škole dođeš u situaciju kada postaješ svjestan svoje odgovornosti, postajes ozbiljniji, savjesniji i svjesniji, više nisi perspektivan nego “mali od kojeg se očekuje”. Jednostavno se iz djeteta preko noći pretvaraš u odraslu i odgovornu osobu. Bezbrižnost, djetinji snovi i bezgraničan polet i taj ružičasti pogled na svijet – to mi nedostaješ, iako, ne mogu reći da se dijete u meni i sada ne igra, ponekad mozda čak i previše, ali onda je to bilo nešto potpuno drugačije.
Da možeš nešto mijenjati iz tog razdoblja, što bi to bilo?
– Ništa. Sve je bilo savršeno i svakom bih poželio da doživi isto ili slično iskustvo i da mu to razdoblje bude jedan od najljepših u životu!
Družiš li se još uvijek s ekipom iz srednje škole?
– Više se družim s ekipom iz osnovne škole. S njima sam ostao u odličnim odnosima. Svi smo kao braća i sestre. Volim činjenicu da su mi najbolji prijatelji baš oni iz djetinjstva. To je blago koje se najviše cijeni, neprocjenjivo. Srednjoškolske kolege rijetko srećem, al’ kada se vidimo, onda se uvijek rado prisjetimo ludih dana iz Druge jezične.
 

Luka traži titulu najljepšeg penzionera

Kako je izgledala tvoja maturalna zabava i je li i u to doba u Splitu bilo kakvih izbora najljepših maturanata?
– A kakva bi bila!? Luda i nezaboravna. 22. veljače 2002. bio je za pamćenje. U hotelu Split smo lumpovali do zore, a nakon toga slavlje smo nastavili u jednoj lokalnoj birtiji. Nažalost, nisam bio mister maturanata i zbog toga i dan danas imam traume (ha ha ha). Ta vrlo važna titula pripala je mom razrednom prijatelju i do danas mu još nisam oprostio! Zbog toga još uvijek imam noćne more, umjesto Freddyja Kruegera, meni se ukazuje Andrija. Nadam se da ću možda u staračkom domu uspjeti doći do titule najljepšeg penzionera.