Vladan Desnica kao iznimka u socrealističkom periodu

Akademik Tonko Maroević istaknuo je kako je nužno na odgovarajućem povijesnom razmaku razmotriti ulogu Grge Gamulina unutar “socrealističke” prakse u hrvatskoj umjetnosti i književnosti koncem pedesetih i koncem šezdesetih godina. Socrealizam se ne mora i ne može, en bloc, braniti ali valjda više ne ni sasvim paušalno osuđivati iz pozicije “povijesnog pobjednika” – etabliranog modernizma

“Desničini susreti”, manifestacija koja se već tradicionalno održava u Zagrebu, a posljednjeg dana na području Zadarske županije, u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, a ove godine prvi put i na Zadarskom sveučilištu, bila je ove godine posvećena temi “Intelektualci i vlast 1945, . 1954.”. Ovogodišnji susreti imali su naglašeno istraživačku orjentaciju i to je ujedno bio prvi skup u nisu istraživačkih i izdavačkih inicijativa pod istim naslovom “Intelektualci i vlast”. Matična adresa ovog ciklusa je Centar za komparativnohistorijske i interkulturalne sutdije Filozofskog fakulteta u Zagrebu u suradnji s Odsjekom za kroatistiku zagrebačkog Sveučilišta, Hrvatskim društvom pisaca, Srpskim kulturnim društvom Prosvjeta, Sveučilištem u Zadru, zagrebačkim Centrom za mirovne sutdije i Društvom za obnovu i restauraciju Kule Stojana Jankovića.
Hrvatski đilasovci
Na Susretima su izlagani sljedeći radovi: prof. dr. Ivo Banac je u radu “Hrvatski đilasovci” raščlanio odjeke Đilasove inicijative iz 1953,54. i posljedice partijske čistke nakon 3. Plenuma CK SKJ u siječnju 1954.
Vlaho Bogišić, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, je u izlaganju “Ivo Andrić i vlast” razmatrao cjelinu naslovnog pitanja o intelektualcima i vlasti pri čemu je naglasio:
– Razdoblje 1945. – 52. je u smislu referiranja pojmova prijelomno, ali se njegovo razumijevanje ne iscrpljuje u diskontuitetu, pa je upravo Andrić kao metaforičko polje pretapanja kulturnopolitičke intelektualno kritičke i kreativne dimenzije jugoslavenske makrodruštvene panorame zahvalna poliperspektivna tema, osobito za utvrđivanje mentaliteta i statičnih figura vlasti.
Partija i profesori
Rad mr. sc. Dragomira Bondžića s Institua za savremenu istoriju u Beogradu, “Komunistička vlast i profesori Beogradskog univerziteta 1945. – 1954.” problematizira to doba koje je ovako opisao: “Komunistička partija je bila nepovjerljiva prema sveučilišnim profesorima, kao i prema intelektualcima uopće, držeči ih “reakcionarima”, “Neprijateljima” i “slugama buržoazije” i “predratnih režima”. Isto tako i profesori su bili suprotstavljeni ideološkim stavovima i političkoj praksi komunizma”. To je dovelo do represivnih mjera, ali i pokušaja pridobivanja, jer visoko školstvo bilo potrebno režimu.
Doc. dr. Dušan Bošković s Institua za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu imao je izlaganje “Intelektualci u vlasti: društveni obrasci u formativnim godinama druge Jugoslavije” u kojem se posebno osvrnuo na veoma težak pristup arhivskoj građi nakon najnovijih ratova, pri čemu se založio da bi i njegov rad bio “skroman vid neophodnog javnog obnavljanja negdašnje intelektualne zajednice”.
Prof. dr. sc. Tatjana Jukić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu održala je izlaganje “Uspomena života: britanska (bio)politika i sjećanje na II. svjetski rat u Jugoslaviji”. Autorica je analizirala dnevnike britanskih vojnih poslanika pri partizanima, ali i samoga Chuchilla, istražujući mogućnost da se njihovom intervencijom u mnemičko omogućila hladnoratovska (bio)politika, ali i stanje koje danas zahvaćamo kao postkomunizam.
Novi socijalistički čovjek
Snježana Koren s Filozofskog fakulteta u Zagrebu je pod naslovom “Komu i kakav odgoj i obrazovanje? Nastava povijesti u izgradnji “novog socijalističkog čovjeka” progovorila o nastavi povijesti kao jednom od instrumenata vladajućeg poretka kojim se oblikovalo poželjno društveno sjećanje. Zbog stalnog manjka nastavnika, odnos vlasti prema njima prolazio je kroz mnoge faze i metamorfoze, od progona i sankcija do stručnih seminara i savjetovanja o socijalističkom čovjeku.
Doc. dr. Krištof Jacek Kozak s Fakulteta za humanističke študije u Kopru pripremio je rad “Levitev Josipa Vidmarja: intelektualec pred in po 1945.”, a prof. dr. sc. Duško Marinković s Filozofskog fakulteta u zagrebu: “Tjeskobna otvaranja i polemičko ja Vladana Desnice”.
“Socijalizam Grge Gamulina”, naslov s kojim se predstavio akademik Tonko Maroević istaknuvši kako je nužno na odgovarajućem povijesnom razmaku razmotriti ulogu Grge Gamulina unutar “socrealističke” prakse u hrvatskoj umjetnosti i književnosti koncem pedesetih i koncem šezdesetih godina. Socrealizam se ne mora i ne može, en bloc, braniti ali valjda više ne ni sasvim paušalno osuđivati iz pozicije “povijesnog pobjednika” – etabliranog modernizma, istaknuo je Maroević.
Branko Matan iz Udruge za kulturu Gordogan, Zagreb osvrnuo se na “Slučaj Bogdana Jerkovića – uspon i pad zagrebačkog studentskog teatra u pedesetima”, a prof. dr. sc. Cvjetko Milanja upitao se “Čemu intelektualci danas?”, ukazujući na značajnu promjenu uloge intelektualca u postmodernom društvu.
Mr. sc. Goran Miloradović s Instituta za savremenu istoriju, Beograd predstavio je rad “Politički uzroci i okolnosti podele umetnika na realiste i moderniste u Jugoslaviji 50-ih godina”. ističući kako se taj fenomen u Jugoslaviji pojavio mnogo ranije nego u ostalim socijalističkim zemljama. Dr. sc. Momčilo Mitrović s Institua za noviju istoriju Srbije, Beograd obradio je “Sudove časti na Beogradskom univerzitetu 1944./45.”, dok je rad “Sud časti sveučilišta u Zagrebu kao element politike vlasti prema intelektualcima nakon 1945. godine”, održala mr. sc. Magdalena Najbar-Agičić iz Srednje Europe d.o.o. Zagreb.
Socrealizam je postojao
Prof. dr. sc. Krešimir Nemec s Filozofskog fakluteta u Zagrebu postavio je pitanje “Jesmo li imali socrealizam” založivši se da se ta oznaka počne rabiti za razdoblje 1945. – 1952. kao znanstveno utemeljena i od kojeg je upravo Vladan Desnica rijetki izuzetak. Dr. sc. Jevgenij Paščenko, Filozofski fakultet Zagreb govorio je o “Jugoslavenskoj primjeni sovjetskog doktrinarnog pristupa ukrajinskom pitanju”, a dr. sc. Milorad Perišić s Institua za noviju istoriju Srbije “Od partijske ka društvenoj eliti. Europsko iskustvo jugoslavenske inteligencije 1945.1954.”
Dr. sc. Stefano Petrunagro sa Sveučilišta u Padovi kazivao je rad “Novorođena država u potrazi za poviješću (i povjesničarima). O kulturnoj politici u Jugoslaviji” želeći pokazati kako novorođena država kao i novorođenče u početku nije govorila dok nije progovorila prve riječi.
Prof. dr. sc. Sanja Roić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu osvrnula se na “Dva prijevoda jedne knjige Ignazio Silone, Kruh i vino/Hleb i vino”. Prof. dr. sc. Drago Roksandić prestavio je “Zagrebački Filozofski fakultet u revolucionarnoj tranziciji 1945. – 48.” koji je nastao temeljem raspoloživih arhivskih podataka i raspoloživih tiskanih radova. Mr. sc Slobodan Selinić i Dragomir Bondžić s Institua za noviju istoriju Srbije obradili su temu “Prećutna rehabilitacija, Vraćanje na Beogradski univerzitet profesora udaljenih odlukom Suda časti 1945.”. Prof dr. sc. Gojko Tešić nastupio je radom “Ideološki diskurs nadrealista u jugoslovenskom kontekstu poratnih godina”, a prof. dr. sc. Staniša Tutnjević s Filozofskog fakulteta Banja Luka “Poetika socijalističkog realizma – pitanje književnog (dis)kontinuiteta”.
Predsejdnik Društva hrvatskih pisaca, Velimir Visković predstavio je “Utjecaj Miroslava Krleže na artikulaciju političke i kulturne paradigme 1945. – 54.”. dajući mnoge zanimljive prikaze odnosa Krleže s titom, Đilasom, ako i mnogim intelektualcima i umjetnicima. Dr. sc. Lidija Vukičević održala je rad “Poetika kao izazov poplitici – dekonstrukcijsko Desničine diskurzivne proze”.