VRO OLUJA Pripadnici 7. domobranske pukovnije o probijanju prve crte: 'Bili smo spremni izginuti'

Pripadnici 7. domobranske pukovnije (dp) Zadar i ove će godine tradicionalno obilježiti 31. obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je život položio jedan njihov suborac. Za 7. dp Oluja je imala dodatno značenje jer je otprilike trećina njezinih pripadnika bila iz okupiranih sela, a oni su sa svojim obiteljima i rodbinom već četiri godine živjeli u progonstvu. Kao domobranska postrojba, pukovnija je svoje bojne grupirala prema selima iz kojih su dolazili njezini pripadnici, pa su tako u jednoj bojni bili žitelji okupiranih sela Pridrage, Paljuva i Podgradine, a u drugoj mještani Škabrnje, Zemunika Gornjeg…

O njihovim doživljajima i sjećanjima iz Oluje razgovarali smo s trojicom pripadnika pukovnije – Enrikom Jurićem, zapovjednikom 2. bojne, Zoranom Radićem Rambom, zapovjednikom transportno-prometne desetine, i Elvisom Veršićem, zapovjednikom 2. satnije 2. bojne. Njih trojica dolaze iz triju susjednih kuća na zadarskom predjelu Plovanija, a ratni put svu ih je trojicu doveo u 7. dp.

Poslani u BiH

Uoči Oluje držali su prvu crtu od Ruplja i Zemunika do Galovca i Škabrnje. Imali su i Planinsku satniju, sastavljenu od pripadnika prve bojne, koja se nalazila na Velebitu. Desetak dana prije Oluje iz zapovjedništva su zatražili dragovoljce za odlazak u Bosnu i sudjelovanje u operaciji Ljeto ‘95 na području od Bosanskog Grahova prema Livnu. Otišlo ih je 30, pod zapovjedništvom Luke Čačića i Miodraga Deme. Još se nije znao točan početak operacije Oluja, nego se o njemu samo nagađalo. U Bosni su ostali sve dok Oluja nije počela, kada su zatražili da ih se pusti natrag u matičnu postrojbu, kojoj su se priključili trećeg dana operacije, u Benkovcu.

– Veći broj pripadnika naše pukovnije bio je uoči Oluje u jako dobrom fizičkom stanju. Mnogi od nas do rata su se aktivno bavili sportom, a uoči ove operacije iza sebe smo imali četiri godine ratnog iskustva. Bili smo psihički i fizički spremni. Između naše pukovnije i profesionalnih gardijskih brigada nije bila velika razlika, osim manje razlike u godinama života i opremljenosti naoružanjem. Naš zapovjednik, pokojni Danijel Telesmanić Did, pozvao je nas zapovjednike na sastanak i izložio nam planove koji su se pripremali za Oluju. Ante Gotovina, kao zapovjednik Zbornog područja, zamislio je da mi kao pukovnija krenemo u operaciju sa sastavom koji trenutačno imamo na crti, kaže Enriko Jurić.

S obzirom na odlazak tridesetak vojnika u BiH, njihov zapovjednik Telesmanić na sastanku je iznio kako smatra da pukovnija može izvršiti zadaću koja je pred nju postavljena. U tom ih je trenutku bilo ukupno oko 300, ali je zatražena popuna ljudstva do najvećeg potrebnog broja. Mobilizacija je počela 4. kolovoza.

– Na sastancima je dogovoreno da se ne ide prema Škabrnji ni prema Dračama, zaseoku Zemunika Gornjeg. Ti su se pravci nalazili ispred Suhovara, gdje je naša bojna držala crtu. Na Dračama je Hrvatska vojska nakon operacije Maslenica imala više od 20 poginulih. Iz zapovjedništva su kazali da ne bi bilo dobro da idemo u smjeru tih dviju naših crnih točaka, koje smo cijelog rata osvajali pa gubili, osvajali pa gubili. Rekli su da bi bilo najbolje da mi zapovjednici izaberemo druge smjerove. Izabrao sam da moja bojna ide prema Zemuniku Gornjem, pravcem Banići – Potkosa – centar. Naša je bojna u to selo ušla ujutro drugog dana Oluje. Prva bojna išla je pravcem Goleš – Ercezi – sredina Zemunika, otkriva Jurić.

U trećoj bojni 7. dp bili su Škabrnjanci, Galovčani i drugi, koji su u Oluji isprva bili pričuva, s ciljem da interveniraju ako nešto krene po zlu ili ako bude trebalo popuniti ostale bojne.

– Nismo imali vremena razmišljati o ovoj operaciji. Vladala je velika tajnost. Da je srpska strana potpisala plan Z-4, od Oluje ne bi bilo ništa. Zato smo čekali. Kada su odbili potpisati Z-4 u Ženevi 3. kolovoza 1995. godine, mi zapovjednici smo 4. kolovoza u jedan sat iza ponoći dobili zapovijed da akcija počinje u pet sati. Ljudstvo nam se prethodnih dana popunjavalo i pripremalo za zapovijed, dodaje zapovjednik 2. bojne.

Bio sam ponosan

– Osjećao sam se ponosno što sudjelujem u ovoj operaciji. Dečki su bili spremni izginuti, a u toj sam akciji ja bio prvi ranjen, kaže Zoran Radić Rambo, dok Elvis Veršić govori kako su bili uzbuđeni i jedva čekali da se krene.

Za razliku od nekih drugih dijelova prve crte uspostavljenih u operaciji Maslenica, linija pred Dračama ondje je bila još od Sarajevskog primirja 1992. godine. Enriko Jurić otkriva kako je zapovjednik 92. benkovačke brigade vojske Krajine, elitne postrojbe na sjevernodalmatinskom ratištu, bio iz Drača, pa je ondje uvijek držao i više ljudi nego što je možda bilo potrebno. Taj su prostor nazivali najzapadnijom granicom srpskog carstva, a Zemunik im je predstavljao tu granicu.

Imali su položaje na brdu, odakle su dominirali nad Suhovarama, Zemunikom Donjim i okolnim područjem. U Banićima, zaseoku Zemunika Gornjeg, imali su utvrđenu crtu s dva reda položaja. Rovovi su bili iskopani u mociri ili u zemlji, a iznad njih nalazili su se grudobrani i betonski bunkeri ojačani balvanima. Svaka takva točka bila je od sljedeće udaljena 200 do 300 metara, a između njih su bile uspostavljene komunikacije.

– Benkovačka brigada vojske Krajine u Oluji je cijela izašla na položaje i pružala odlučnu obranu. S druge strane, primjerice, đevrsačka brigada uopće nije izašla na položaje za ovu operaciju. Tog 4. kolovoza najprije smo u pet sati čuli dva naša aviona koja su naletjela i raketirala odašiljač Ćelavac na Velebitu. Potom smo iz Like čuli tutnjavu našeg topništva, koje se postupno uključivalo i prema Ravnim kotarima. Bio sam te zore na špici kod Suhovara kada mi je stigla zapovijed za napad. Pozvao sam naše minobacače da djeluju po tom dijelu prve crte. Nisam htio da moji vojnici ondje gube glave pa smo ih malo zasuli granatama, a onda smo to ponovili u 11 sati. Naše je pješaštvo krenulo na njihove položaje, ali kada bismo im prišli na 100 ili 200 metara, žestoko bi nam uzvratili. Naši bi stali pa bismo napade ponavljali, ali promjene crte bojišta nije bilo, prisjeća se Jurić.

Radić Rambo dodaje kako prvu crtu nije baš tako lako probiti kao što se priča, a Veršić kaže kako tako govore oni koji to nisu probali.

»Što se čeka?«

Ipak, činjenica da 7. dp u Zemuniku Gornjem nije uspjela probiti neprijateljsku prvu crtu u zapovjedništvu Zbornog područja nije prihvaćena kao nešto s čime se treba pomiriti. Zapovjednik 2. bojne kaže kako je u njegovu stožeru u zaseoku Zubčići u Poličniku oko 14 ili 15 sati zazvonio telefon. Javili su mu se iz operative kako bi prenijeli da Ante Gotovina pita: »Što se čeka?«

Tog prvog dana operacije do 14 ili 15 sati ni desno ni lijevo od njih nitko nije probio neprijateljsku liniju. Gdje god su pokušavali, druga je strana uzvratila. Jurić otkriva kako je uzeo pušku, poveo svoju desetinu osiguranja te s vezistima i nekoliko automobila stigao na prvu crtu. Jedan ga je vojnik izvijestio o stanju na bojištu.

– Donio sam odluku da idemo putem koji su koristile snage UNPROFOR-a, odnosno međunarodne mirovne snage, te da nećemo cijelom crtom krenuti u napad. Taj put nije bio miniran. Kada smo prošli tim dijelom bojišta, sve je gorjelo. Bila je velika vrućina, a naše je topništvo crtu od jutra tuklo pet ili šest puta pa su se zapalili trava i prostor između nekih kuća, ističe zapovjednik 2. bojne.

– Trebali smo prema Enrikovoj zapovijedi zauzeti neprijateljske rovove, ali nekako nije išlo i nije se napredovalo. Bila su dva pješačka napada. Enriko nam je poslijepodne došao s jednom skupinom iz zapovjedništva i poveo nas u napad. Tada smo svi krenuli. Ja sam bio na desnom krilu, a Zoran u sredini, kaže Veršić.

Jurić nastavlja kako su ušli u prvi red neprijateljskih rovova, ali u njima nije bilo nikoga. Neprijateljski vojnici bili su se povukli.

– Nismo znali što se događa. Međutim, kada smo prošli prvi red rovova, naišli smo na neprijateljske vojnike koji su ležali na cesti. Dvojica su ležala uz PKT, strojnicu kojom su obično naoružani tenkovi i oklopna vozila. Na prvu dvojicu naših vojnika koji su izbili pred njih, Radića i Režana, ispalili su rafal iz PKT-a i pogodili ih, kaže Jurić.

– Kada smo ušli u Baniće, bila je to borba prsa o prsa i bacale su se ručne bombe. Svi naši bili su spremni izginuti. Vojska je izvršila zapovijed. Tada sam pogođen iz mitraljeza s dvadesetak metara. Da pravo kažem, onoga što se događalo od trenutka kada me metak pogodio ne sjećam se previše. Onesvijestio sam se. Pogođen je još jedan dečko, Pavić. Moji su dečki bili pravi, izvlačili su me ranjenoga, priča Zoran Radić Rambo.

Zapovjednik Jurić kaže kako, kada poslije govori o Zoranovu ranjavanju, za sebe kaže da je bio »đubre« jer u tom trenutku nije ništa osjetio, iako su njih dvojica bili susjedi i prijatelji od djetinjstva. Za Zoranom i još jednim vojnikom prema prvoj neprijateljskoj crti kretala se skupina od dvadesetak pripadnika 2. bojne.

Zoranovo ranjavanje

– U tom trenutku nisam osjećao da se radi o mojem prijatelju i upravo ga je to spasilo. Nisam se kao zapovjednik pogubio, nego sam nastavio normalno funkcionirati. Zapovjedio sam da idemo u juriš – naglašava Jurić.

– U Banićima, kada smo već probili tu prvu crtu, Enriko mi je rekao da je Zoki teško ranjen. Rana je izgledala još gore nego što je stvarno bila. Rekao mi je da mu se »čini da je Zoki dobija u vrat«. To nas je sve malo šokiralo. Međutim, išli smo dalje, kuću po kuću, i polako smo osvojili tu prvu crtu, kaže Elvis Veršić.

Zapovjednik 2. bojne dodaje kako se, kada je Zoran pogođen iz mitraljeza, cijela njihova skupina bacila na tlo, dok su neprijatelji pucali po njima. Odmah je pozvao njihove minobacače da djeluju po neprijatelju.

– Zoran leži, a ja organiziram njegovo izvlačenje. Od pokojnog Nakija, Nazifa Agovića, koji je služio u niškim specijalcima, tražio sam da zol­jama gađa kuću po kuću, što je i učinio. Kada ih je ispalio deset, rekao mi je: »Zapovjedniče, ne mogu više pucati.« Ha, ha. Pucali smo automatima jedni na druge. Bacili su nekoliko bombi, ali srećom su pale samo s njihove strane zidova, dok smo mi s druge strane bili pobacani po zemlji. Naki mi sa stotinjak metara viče: »Što čekaš, ajmo na juriš!« Nije znao da je Zoran ranjen i da ga najprije moramo izvući kako bismo ih mogli napasti. Viknuo sam mu: »Čekaj!« Kada smo ga izvukli, preko motorole sam zapovjedio svima da se juriša. Hodali smo i pucali prema njima, a oni su bježali. Vikao sam: »Vataj ih žive, pucaj u noge!«, prisjeća se Jurić.

Tog je dana 2. bojna izvela dva pješačka napada u Zemuniku Gornjem, ali su oba odbijena. Jurić dodaje kako nije bio nerazuman zapovjednik koji bi naređivao da se zadaća izvrši pod svaku cijenu, primjerice uz pogibiju desetorice ljudi.

– Tako s Dalmatincima ne možeš. Išli smo napraviti najviše što se može, a izgubiti što manje ljudi. Ni Knin nije oslobođen prvog dana operacije. Osvojili bismo deset kilometara, a onda zvali topništvo da »poklopi« ono što treba, naglašava zapovjednik.

– Tako smo išli i ušli u Baniće, a zatim i u Potkosu. Naša prva bojna zauzela je Goleš i trebala krenuti prema Ercezima, ali ondje su naišli na otpor i nisu uspjeli probiti crtu. U Potkosi smo počeli trpjeti bočnu paljbu. Udarale su nas granate iz četničkih minobacača kalibra 60 milimetara, koji su bili stacionirani uz snage UNPROFOR-a u selu. Motorolom sam pozvao operativu, gdje mi je zapovjednik Rudela rekao da prva bojna nije uspjela probiti crtu. Do tog trenutka oslobodili smo otprilike polovicu sela. Tada sam zapovjedio da se napad zaustavi, da se pošalje smjena onima koji su se umorili te da neprijatelje pustimo da se izvuku, ističe Jurić, koji tvrdi kako su neprijatelji u Zemuniku Gornjem tijekom Oluje pružili maksimalan otpor snagama kojima su raspolagali.

Žestok otpor

– Nije točno ono što se često priča, da se srpske snage u ovoj operaciji nisu borile. Na pojedinim dijelovima bojišta u Lici poginuli su deseci naših ljudi. Imali su naši problema i u Karlovcu, gdje je došlo do neprijateljskog prodora u naše linije. Uostalom, u Obrovac smo ušli tek trećeg dana Oluje. Na sastancima dva ili tri dana prije operacije dogovorili smo što ćemo raditi, kako ćemo djelovati i kakva će biti dinamika. Dogovoreno je da se, ako naiđemo na jači otpor, ne ide glavom kroz zid. Nikada ni od koga nisam čuo da kaže da ćemo satrati neprijatelja. Znali smo da prvog dana operacije možemo osloboditi možda deset ili dvadeset kilometara. Oni koji su poslije pričali drukčije žele sebi podignuti rejting ili umanjiti uspjeh drugih, poručuje zapovjednik.

Kaže kako su se srpske snage tijekom noći, uoči drugog dana Oluje, povukle. Sljedećeg dana, pred zoru, oko četiri sata, izvukla se posljednja samohotka, odnosno jurišni top ili haubica postavljena na motorno vozilo ili oklopnu šasiju, koja je prethodno pucala po njima. S njom se izvuklo i posljednjih dvadesetak neprijateljskih vojnika.

– Mi smo ujutro oko pet ili šest sati krenuli naprijed. Tog drugog dana ušli smo i u zaseok Drače, ali ne iz smjera Suhovara, nego s druge strane, iz Biljana Donjih. Jedan je vojnik iskočio iz tih kuća u Dračama. Naši su ga vidjeli i gađali taj prostor zoljama, ali nismo nikoga uhvatili. Pozvao sam i minobacače da to malo potresu kako bismo bili što sigurniji. Poslali smo desetak ljudi da tog vojnika zarobe, ali nisu nikoga pronašli. Potom smo krenuli prema raskrižju Tromilja, kada je pred našu kolonu od 200 ljudi izašao jedan neprijateljski vojnik. Imao je hlače zavrnute do koljena i »papovku«, odnosno poluautomatsku pušku, u rukama. Ispalio je deset metaka prema našoj koloni, a zatim ga je netko od naših pogodio. Teško su ga ranili i prevezli u bolnicu, gdje je poslije preminuo. Prave neprijateljske obrane drugog dana akcije više nije bilo, nego samo sporadičnog otpora, a neprijateljske vojnike puštalo se da se izvuku. Cijelim smo putem išli cestom jer je vojska prisiljena kretati se kanaliziranim pravcima. Izgubili smo jednog vojnika koji je posluživao minobacač koji je eksplodirao. Ondje je bio i jedan ranjen, kaže Jurić.

Dodaje kako su prilikom svakog napredovanja morali fizički doći među kuće kako bi vidjeli tko se nalazi ispred njih. Kada bi netko zapucao na njih, pozvali bi topništvo koje bi djelovalo po tom području.

Slavlje

– U kućama u Zemuniku Gornjem pronalazili smo i srpske civile koji su ostali. Uglavnom se radilo o starijim osobama. Primjerice, u Biljanima Donjim pronašli smo nekoliko ljudi koji su bili u podrumu, ali na naš poziv nisu htjeli izići. Glasno sam rekao vojniku da baci bombu unutra kako bi ih istjerao. Čuli su me pa su sami izišli. Pitao sam tu ženu, ona i suprug bili su u šezdesetim godinama, gdje su joj sinovi. Odgovorila mi je: »Sinko, nisu moji sinovi ni u ustašama ni u četnicima.« Sve smo te civile zbrinuli. Netko je došao po njih i odveo ih, a mi smo nastavili prema Benkovcu, u koji smo ušli oko 18 sati, kada je grad već bio oslobođen. Ušli smo vojnički, u koloni od četiri reda. U jednoj smo kući na stolu pronašli papir na kojem je pisalo: »Tata, mi smo otišli. Kanta od benzina ti je…« Svaki od srpskih civila dobio je po 20 litara benzina i nafte kako bi mogao otići u izbjeglištvo, prisjeća se zapovjednik.

Dodaje kako su i druge postrojbe, kao i njegova, u Benkovac ušle suprotno zapovijedi sa sastanka održanog nekoliko dana ranije.

– Bilo je zabranjeno paliti, tući i ubijati. Strogo se pazilo da ne bude takvih ekscesa. Tog 5. kolovoza uz našu su postrojbu u grad ušle još dvije postrojbe, a najbliže neprijateljske snage nalazile su se nedaleko, u Erveniku. Još se nisu bile izvukle preko Otrića u smjeru Srba. Bilo je slavlja i pucalo se u zrak. Bilo je dosta ranjenih od metaka koji su se iz zraka vraćali prema tlu. Razumijem tu euforiju. Već tog dana vidjeli smo kako u jednom dijelu grada gore četiri kuće. Jedan naš vojnik tada je povikao: »Ne pali, to su hrvatske kuće!« Benkovac je nacionalno miješan grad. Vidjeli smo jednog našeg vojnika lisicama vezanog za stup, što se moralo učiniti jer je potpao pod takvo raspoloženje i bio sklon paljenju kuća. Nisu ga mogli drukčije smiriti. Takvo ponašanje nije se dopuštalo, kaže Jurić.

Svoju je bojnu smjestio u jedan proizvodni pogon, pokraj kojeg se nalazila kuća pravoslavnog svećenika u kojoj je, kako kaže, bila cijela hrpa oružja.

– Tako je bilo u svakoj kući. Jugovojska im je svima podijelila goleme količine naoružanja, zaključuje Jurić.