Tri generacije obitelji Jurlina iz Žerave dijele strast prema uzgoju čatruna: 'Svi žele biti u poslu, nesretni su ako ne mogu doći na njivu'

Za čovjeka nema ništa ljepše nego kad ima nekog u obitelji tko dijeli istu strast prema poslu, tko će doći s idejom, tko će zasukati rukave, tko će nastaviti dalje… Takva priča, srećom, dogodila se i Goranu Jurlini koji se cijeli život, zajedno sa svojom suprugom Romijanom, bavi poljoprivredom. A iako sad već stariji, i dalje su u polju, no imaju veliku pomoć obitelji, a osobito – nevjeste. Nakon udaje je Matea Jurlina, po završetku studija agronomije, osnovala OPG i širila poslovanje tako da se, osim polja u Žeravi, bave poljoprivredom i u Baštici gdje su kupili komad zemlje.

A da žena drži četiri kantuna kuće, u ovom slučaju i njive, potvrdio nam je Matein suprug Stipe. Na skoro dvanaest hektara zemlje ova obitelj uzgaja breskve, kruške, dinje i lubenice, ili kako se kaže u sjevernom Dalmaciji – četrune ili, kako konkretno u Žeravi kažu, čatrune. Kažu da je riječ o kulturi koja se na ovom području tradicionalno uzgaja i za kojom postoji velika potražnja.

Pogodno tlo

Kako nam Matea objašnjava, tlo na području Žerave vrlo je pogodno za uzgoj lubenica zahvaljujući kvalitetnoj crvenici, tako da je velika površina proizvodnje lubenica upravo na njivama u Žeravi, gdje smo se i susreli. A dok smo šetali po njivi i razgovarali, baka Romijana brala je papriku, Goran je bio oko lubenica, a Mateina i Stipina djeca, Goran i Ivan, uz nećake Kristiana, Vicu, Ivana i Tonća, dodavali su se dinjama koje su spremali u veliku korpu spremnu za prodaju na veliko.

Dinje su, napominje nam Goran, posebno osjetljive i moraju se ubrati u kratkom roku. Zato, objašnjavaju nam, imaju više lubenica koje, kad je vrijeme, sade u šest etapa, svakih petnaestak dana. Takav način proizvodnje omogućuje da berba traje gotovo dva mjeseca, kako završava jedna parcela, dozrijeva sljedeća. Sličan princip koriste i kod bresaka, gdje imaju rane, srednje rane i kasne sorte, iako, napominje Matea, nisu sigurni hoće li nastaviti proizvodnju breskvi.

– Puno je posla s breskvama, a ne isplati se. Na ove današnje cijene i uvoz, jednostavno se ne može isplatiti. Lubenica je druga priča, isplativije je, puno je se troši, a puno teže uvozi. Kod nas je velika proizvodnja lubenice, to je još jedino što se i proizvodi kod nas, pa možemo i konkurirati svi zajedno na tržištu. Svi skupa jer što nas je više, to nam je bolje, a ne gledati da samo mi sadimo, nitko drugi. Od toga nema ništa, to je bilo nekad, kad nije bilo toliko uvoza, kazala nam je Matea, ipak pesimistična oko povratka mladih generacija poljoprivredi.

– Nema tu puno budućnosti. Veliki su troškovi, sadnice su preskupe…, objasnila je i istaknula kako je ljubav prema poljoprivredi bila glavni razlog zbog kojeg su nastavili raditi, pa i širiti proizvodnju.

Dok svira radio…

Jurline uzgajaju nekoliko hibridnih sorti lubenice, među kojima su Mirsini, Gatinjo ili mini lubenica te Romerija, a najtraženija sorta je Mirsini koju tržište traži zbog izgleda i intenzivne crvene boje. Osim toga, dobro idu i mini lubenice, a osobito su tražene u turističkim predjelima zbog svoje veličine i okusa. Goran kroz smijeh dodaje kako mini stanu i frižider, za turiste – dovoljno!

Kako smo obilazili više njiva, primjećujemo da svugdje svira radio, a razlog nije samo zabava. Naime, najveći izazov u proizvodnji su im, kažu, vrane. Ponekad ih posjete i zečevi, jazavci i galebovi, pa je glazba samo jedan od načina na koje se pokušavaju riješiti uljeza koji rade štetu na plodovima.

– U Baštici su nam vrane baš napravile nered ove godine, kazala nam je Matea, dok nam djed Goran s ponosom pokazuje svoje unuke koji već odmalena sudjeluju u poslovima na polju.

– Svi žele biti u poslu. Nesretni su ako nema mjesta u autu da mogu doći na njivu. Žele pomoći didi, dati ruku, biti dio svega, naglasio nam je Goran i pokazao kako spretno rukuju s plodovima njihovog zajedničkog rada.

Danas je na njih iznimno ponosan i sretan, premda o tome nekada davno, dok su tek počinjali, i nije toliko razmišljao.

Svakako, što više ruku, to bolje. Berba počinje tek kada je oko polovice plodova na parceli potpuno zrelo, nastavio je naš sugovornik, a plodovi počinju sazrijevati tek od sredine lipnja. Prije toga ne ulaze u nasad jer bi hodanjem po vriježama mogli oštetiti biljku i smanjiti kvalitetu uroda. A dok najmlađi unuk Ivan nosi lubenicu od petnaest kilograma provjerili smo koji su to trikovi, kako znamo da je lubenica sočna, taman zrela. Odgovor nam daje pomladak, svi u glas uzvikuju svoje najdraže metode provjere, počevši od suhe peteljke, lupkanja i zvuka do dlačica na plodu.

Zajedničkim snagama

I dok se osvrćemo po dugačkim njivama, pitamo kako sve ovo stignu. Govore nam da se, iako su imali potrebe za dodatnom radnom snagom, i dalje najviše oslanjaju jedni na druge. Isto tako, nakon ljetne sezone – uzimaju pauzu.

– Nakon lubenica i dinja, nakon ljeta, ide odmor. Ovdje smo u izuzetno hladnom prostoru, ne bi bilo produktivno ulagati u staklenike jer bi trebalo puno energije za proizvodnju nekih drugih kultura. Možda jednog dana u Baštici, ali o tom potom, treba dobro razmisliti, kazao nam je Goran koji je na koncu prokomentirao zadovoljstvo ovom sezonom.

– Uvijek se susrećemo s problemom plasmana. Može proći glatko, a može biti zastoja. Sve je to vezano za trenutak, za uvoz, za ponudu. Imamo visok standard zbog turizma, a teško možemo konkurirati svojom robom, točnije svojim cijenama, uvozu susjednih zemalja nižeg standarda. Ali tu smo gdje jesmo, volimo raditi ovo, nevjesta i sin uživaju i kad se tako, tu, podvuče crta – zadovoljni smo, zaključio je Goran, dok je s nevjestom i unucima šetao kroz njivu koja će odgojiti nove generacije Jurlina, možda – budućih poljoprivrednika.

RAZLIČITE SORTE

Jurline uzgajaju nekoliko hibridnih sorti lubenice, među kojima su Mirsini, Gatinjo ili mini lubenica te Romerija, a najtraženija sorta je Mirsini koju tržište traži zbog izgleda i intenzivne crvene boje. Osim toga, dobro idu i mini lubenice, a osobito su tražene u turističkim predjelima zbog svoje veličine i okusa