POSEBAN TOVAR Sivko je više od magarca, on je kao član Davorove obitelji

Životinje su svakodnevni dio naših života, a o njihovom emocionalnom svijetu i odnosu s ljudima moglo bi se napisati bezbroj stranica. Ljubav između čovjeka i životinje traje stoljećima, a jedan takav poseban odnos pronašli smo u Mulinama na otoku Ugljanu, gdje smo upoznali Davora Vidakovića i njegovog nesvakidašnjeg kućnog ljubimca – magarca Sivka.

Svi ga znaju

Naš domaćin, nekada dugogodišnji ravnatelj u hrvatskom školstvu – prvo OŠ Valentin Klarin u Preku, a potom i Medicinske škole Ante Kuzmanića u Zadru, srdačno nas je dočekao u svom dvorištu koje dijeli s ovim osebujnim tovarom. Iako je od 2020. godine u mirovini, Davor i dalje aktivno živi i, kako kaže, nikada nije bio sretniji – ponajviše zahvaljujući Sivku.

– Istina je, često znam u šali reći da smo on i ja dva posljednja magarca na Ugljanu, govori Davor uz osmijeh.

– Nekada je tovar bio nezamjenjiva životinja u svakodnevici naših otočana. Nosio je kamen, žito, mošt, sudjelovao u vršidbi pšenice… Bio je uvjet opstanka. Iz zahvalnosti prema toj životinji, odlučio sam nabaviti jednog, ne kao radnu snagu, nego kao kućnog ljubimca i simbol naše prošlosti, ističe Davor.

Sivko danas uživa: mažen je, tetošen, dobiva omiljene poslastice poput jabuka, mrkve, pa čak i kolača. Poseban par iz Slovenije mu svako ljeto donosi bale sijena, a kukuruz, koji posebno voli, dobiva iz Dugog Sela od obiteljskog prijatelja. No, više od svega, Sivko je miljenik Davorove obitelji – posebno sedmero unučadi koji ga obožavaju.

– On je postao prava atrakcija. Svi se žele fotografirati s njim, zovu ga imenom, dolaze ga maziti. Ime mu prepoznaju i oni koji ne znaju hrvatski, Sivko je postao brend, ponosno govori Davor.

Pije samo kišnicu

Sivkov životni put bio je zanimljiv – rođen je u Bibinjama, potom je prešao na otok Rivanj, zatim Sestrunj, a završio u Mulinama. Davor je četvrti vlasnik.

– Prvo ga je imao moj prijatelj Dušan Fatović, zatim Goran Božićević, a kada se njegova obitelj morala preseliti, ja sam rekao – da, uzet ću ga, priča Davor i dodaje kako je prije Sivka imao magaricu Kate koju je kupio u Poljicima, ali je, nažalost, uginula nakon što je pojela otrovnu travu. Sivko je popunio tu prazninu.

Danas, s oko dvadeset godina, Sivko je u punoj snazi. Iako ne obavlja teške poslove, redovno se rekreira – Davorovi unuci ga jašu, a povremeno i sam Davor.

Sivko je više od ljubimca – on je ravnopravan član obitelji. Svojim ponašanjem pokazuje kako jasno prepoznaje osobe i emocije. Obožava ženske torbice jer u njima često nađe poslasticu, a poznat je i po tome da ne voli pse, osobito one koji mu naruše mir.

– Jednom je, nažalost, došlo do incidenta. Jedan pas ga je ugrizao, a Sivko se instinktivno obranio. Ritnuo ga je, ugrizao i – pas je uginuo. On je gazda na svom prostoru, ozbiljno kaže Davor.

Zanimljivo je da ne voli gradsku vodu, pije isključivo kišnicu. Ne jede baš svaku travu – najviše voli troskot, biljku koju vrtlari pokušavaju iskorijeniti, a ne voli djetelinu. Domaće kolače obožava, dok industrijske ni ne pogleda.

Vratiti se prirodi

– Sve detektira po mirisu. Ako kolač nije domaći, neće ga ni okusiti, kaže Davor.

Sivkov izmet koristi za gnojenje vrta pa sve što uzgoje u obitelji Vidaković je ekološko i prirodno. U vrtu su i kokice, mačke pa čak i kornjače.

– Sivko je dio naše obitelji. Ne mogu zamisliti dan bez njega. On zna tko mu je prijatelj, tko će ga nahraniti i to nikada ne zaboravlja, ističe Davor i dodaje kako bez problema ostane i na čuvanju kod susjeda jer svi ga vole i brinu se o njemu.

Na pitanje što bi poručio čitateljima o odnosu čovjeka i životinje, Davor iskreno odgovara što on osobno misli.

– Danas sve više nestaje domaćih životinja. Ljudi drže pse i mačke u stanovima, vode ih na frizure…, meni je to zločin. Životinja treba prirodu, slobodu. Mi smo se odmakli od prirode, ali moramo se vratiti. Moja poruka je: sadite, gnojite prirodno, čuvajte zemlju i životinje. U kriznim vremenima – kao što su ratovi ili krize turizma – to može biti ključno za preživljavanje, ističe Davor i dodaje kako su životinje tihi prijatelji. Ako im damo samo djelić vremena i pažnje, one će nam uzvratiti s bezuvjetnom ljubavlju. One nam sve opraštaju. A to je lekcija koju mi ljudi često zaboravimo.