PIJAT TRADICIJE (2) Počeli s dvije sobice i četiri stola: Danas imaju restoran koji svi obožavaju

Moj otac Srećko bio je najsiromašnije dijete u mjestu, ostao je bez oca kad je imao pet godina. Djed je umro s 27 godina od leukemije. Bili su teška sirotinja, baba Zorka se mučila, otac je imao i sestru, tri godine mlađu. Brala je onu travu od koje su se pravili bruškini, išla je svugdi s tim bruškinima, pa i do Dubrovnika, sve da bi prehranila djecu. Braća su joj pomagala, napravili su im malu kućicu s dvije sobe, započinje Gordan Lukić obiteljskog nadimka Banjara, dok sjedimo u njihovom restoranu Goran u Bibinjama koji je nastao 1964. godine upravo ih tih dviju malih sobica.

Rade od 1964.

A životna priča prvog vlasnika Srećka, kojeg su kasnije naslijedili prvo sin Gordan, pa zatim unuk Karlo, je poput filma. Nakon vojske se zaposlio u kamenolomu, no u sudaru je ozlijedio kralježnicu i razbolio se.

– Bio je u bolnici u Biogradu tri godine. Oženio se, imao je šestero djece od kojih je jedno umrlo. Njegov ujak Križo zaposlio ga je u zadrugarski restoran u Bibinjama, dolje u starom selu. Bio je tu šef i naučio je sve raditi. Bio je 70 posto invalid, ali je nekako gurao naprijed. Krčmario je ovdje od 1964., a 1966. je došao zakon da se mogu otvarati privatne krčme, gostionice. Blokovima je napravio dio kuće gdje je smjestio djecu i od te dvije sobe je napravio gostionicu. Tako je sve to počelo, prepričava Mileva Lukić, Gordanova supruga, također iz Bibinja, koja je s Gordanom praktički cijeli život, od osnovne škole, a u braku su već 48 godina.

Od početka je radila cijela obitelj, imali su četiri stola, posluživalo se vino iz bocuna, pivo je tada bilo luksuz, i janjetina. Nije bilo lako, ali primjera radi, pokojni Srećko je 1969. uspio kupiti automobil što je tada bila zaista velika stvar. Taj su trenutak ovjekovječili fotoaparatom i ta fotografija danas krasi restoran, kao i fotografije bibinjskog nogometnog kluba.

– Pokojni svekar je bio predsjednik Nogometnog kluba koji se tada zvao po Ivanu Goranu Kovačiću. Zato se restoran zove Goran! I moj muž je igrao nogomet, i sva tri sina, Luka je igrao tri godine u Hajduka, Mate je isto odličan, Mate je najbolji sad u NK Bibinje, igra i Karlo. Imamo i kćer, ona je talentirana za ples i pjevanje, ponosna je majka Mileva koja fotografije čuva kao najveće blago.

To i jesu, uspomene generacija i generacija obitelji, ali i gostiju koji su redovno dolazili, iz cijelog svijeta. Osim toga, jasno se vidi put od sobica, pa preko malog skladišta do danas, kada imaju prostranu terasu, unutarnji dio restorana, kafić i sobe za goste.

Ponosna nevjesta, supruga i majka pred nogometnim zidom

Od malih nogu

Put je to popločan mukotrpnim radom, odricanjem, ali prije sve obiteljskom slogom. Naradila se i baka Nada, Gordanova majka, koja je itekako vitalna i danas, s 91 godinu.

– Kako bi zaradili, tako bi ulagali. Malo po malo, stavili smo šank, kupili zemljište… Napravili smo dosta 1987., ma tada nije bilo ljepšeg kafića u županiji, a restoran je bio mali, dodaje Gordan.

Širio se prostor, širila se i ponuda. Počeli su s janjetinom i roštiljem, suhim nogicama i srdelama, a danas nema čega nema – od škampi, liganja, brancina pa do tjestenina i pizza…

– Počela sam se baviti pizzom 1992. Gordan mi je donio pizzu, a ja kad nešto probam, ja to znam napraviti. Ne treba mi recept, kaže Mileva.

Ni ne zapisuje ih, nema straha da sin Karlo, koji danas vodi Gorana, neće nešto znati, a i sin Luka ima svoj kafić.

– Ma je, malo se naradio, od posluživanja do kužine, odgovara Mileva kroz smijeh, a i Gordan ističe da je Karlo, koji ima 27 godina, »dorastao zadatku«.

Počeo je raditi s 15 godina, išao je u školu i radio, slagao pribor, prao suđe, konobario, kuhao, pravio pizze…

– Majka bi zvala, ja bih došao s igrališta, a to je tako, sa smješkom govori Karlo.

A od malih je nogu, doslovno, počeo i Gordan, oduvijek je pomagao, a 1988. preuzeo posao, sve do 2020.

– Imali smo šank, onda bi’ ja stavio bančić da mogu dohvatiti i posluživao. Popilo bi se, zapjevalo, igrale su se buće i karte. Igralo se na karte u tuku ili kil’ mesa, prisjeća se Gordan i ističe da je u ovom poslu najvažnija upornost.

Danas Gorana vodi Karlo

Ni petka ni svetka

Tijekom godina bilo je izazova, danas je ipak bolje, ljudi imaju više nego prije, pa i dolaze češće. Naravno, vjetar u leđa bio je turizam koji je počeo krajem 70-ih, početkom 80-ih.

– Tada nije bio restorana, bili smo mi i Veseljak u Sukošanu, a moj je otac bio veliki prijatelj s Grginovićima, dodaje Gordan.

Zima je druga priča, ali – može se. Dolaze lokalci, a i pokoji turist. Kako napominje Karlo, Bibinje kao mjesto itekako raste, danas je, ne uzimajući turiste u obzir, dvostruko više ljudi nego onda kad se otvorila gostionica.

– Imamo i catering, svi kažu da je super. Imali smo sad nedavno proslavu za Dan žena, bilo je puno gospođa i cura. Bude muzika uživo. Uvijek se nešto događa, kazuje Karlo.

Nije lako, ovo je posao u kojem nema petka ni svetka, ljeti se okupaju nekoliko puta. Ipak, ne žale ni zbog čega. Gordanu je, naglašava, najvažnije da su mladi zadovoljni.

Pitanje radne snage rješavaju jednostavno, gotovo sve, uz nekoliko stalnih radnika koji su već godinama s njima, rade oni, Lukići. A sve rade, kako kažu, »na domaće«.

Bogata ponuda

– Roštilj spremamo na ugljenu, živa vatra, to mora biti dobro. Imamo domaće lignje, ribe, odlične pizze, ma sve. Meni je baš bogat, imamo brudete, kovača u umacima, hobotnicu…, nabraja Karlo i ističe kako su turisti »poludjeli« za brudetima i posebnim pizzama, primjerice, pizzama s plodovima mora i inćunima.

– Jedna je gošća bila na odmoru 21 dan, ona je svaki dan jela pizzu s inćunima, dodaje Mileva.

U jelima, dakle, danas spajaju tradiciju i moderne trendove, njeguju nasljeđe, ali i idu ukorak s vremenom. I interijer je tradicionalno uređen, s drvenim stolovima i stolicama, bijelim stolnjacima, s velikim fotografijama bibinjskog nogometnog kluba, a mjesto uz šank našao je i šal Košarkaškog kluba Zadar.

A kao u svakoj dugoj utakmici, bila ona nogometna, košarkaška ili ugostiteljska, najvažnije je izdržati do kraja i predati igru onima koji dolaze poslije. Danas tu ulogu u Goranu preuzima mladi Karlo, uspješno nastavljajući ono što su započeli djed Srećko i otac Gordan. Vremena se mijenjaju, ali rad, zajedništvo i upornost uvijek su čvrst temelj, stoga je neupitno da će Goran, uz rapsodiju mirisa i okusa, nastaviti rasti.

Gordan

Pijat tradicije

Zadarski list u serijalu »Pijat tradicije« donosi priče o restoranima i konobama u Zadarskoj županiji koji desetljećima čuvaju okus domaće kuhinje i kontinuitet obiteljske ugostiteljske tradicije. Riječ je o ugostiteljskim objektima koji posluju više od 40 godina, a iza kojih stoje generacije vlasnika, kuhara i konobara koji su uspjeli očuvati autentične recepte, način pripreme hrane i duh dalmatinskog gostoprimstva. Kroz svjedočanstva vlasnika, povijest restorana i priče iz njihovih kuhinja, čitatelji će imati priliku upoznati mjesta koja su obilježila gastronomsku sliku zadarskog kraja i ostala prepoznatljive adrese domaće spize.