Na otoku liječnik nikad nije sasvim slobodan: 'Naš radni dan ne završava zatvaranjem ordinacije'

Kao obiteljska liječnica u Novalji dr. Nives Dabo radi gotovo 34 godine, a unatoč ponekad teškim i izazovnim situacijama koje se mogu dogoditi kad ste doktor na otoku izoliranom burom, ne može sakriti predanost i ljubav prema svom poslu. Lijepo je, kaže, raditi u sredini gdje poznajete svakog svog pacijenta, znate mu obitelj i vidite ga na svakodnevnoj razini. To posao obiteljskog liječnika značajno mijenja u odnosu na rad negdje u gradskoj ordinaciji jer je odnos s pacijentima daleko prisniji i bliži.

– Kao mladi liječnik sanjala sam o specijalizaciji, od interne do radiologije. Tada nije bilo manjka liječnika, teško je bilo dobiti specijalizaciju, ali sam se udala za otočanina i bio je red vratiti se na otok, otkriva dr. Dabo. Tako je nakon završetka Medicinskog fakulteta u Zagrebu i stažiranja u Rijeci, dobila posao na otoku Pagu.

Kći novaljskog kirurga koji je svoju profesionalnu karijeru izgradio u Zagrebu, u Novalju se vratila svojim genima. Danas je jedna od tri liječnice u ovom paškom gradu – uz dr. Mariellu Pehovac Trcol radi u koncesiji, dok treća otočka ordinacija djeluje pod Domom zdravlja Ličko-senjske županije. Za razliku od većine hrvatskih otoka koji gube stanovnike, Novalja bilježi stalni porast. Tako i otočke ambulante u Novalji, njih tri, skrbe svaka o 1.500 pacijenata, a ljeti o čak 55.000 turista koji ovdje provode godišnji odmor. No, i zimi broj stanovnika u posljednje vrijeme raste.

– Primjećujemo značajan broj ljudi koji nisu nigdje službeno prijavljeni, a stalno su ovdje. Riječ je o zaposlenicima hotela i velikih trgovačkih lanaca. Njihovu prisutnost otkrivamo tek kada nam dođu na obradu nakon što prođu kroz hitnu službu. Procjenjujemo da se radi o broji od 100 do 500 neregistriranih ljudi koji stalno žive u Novalji u zimskim mjesecima, otkriva liječnica.

Golem pritisak

Novalju raduje stalni porast broja djece, zbog čega gradske vlasti svake druge godine moraju ići u proširenje zgrade vrtića. Međutim, grad već godinama pati od kroničnog manjka pedijatara, zbog čega danas nudi i izdašnu financijsku potporu za pedjatra koji je spreman doći raditi na otok.

– Prije desetak godina raspisan je natječaj i imali smo osobu podrijetlom upravo iz Novalje. Poslana je na specijalizaciju iz pedijatrije, no tamo se udala i – ostala u Zagrebu. Moraju se uvesti čvršći mehanizmi da se zadrži liječnike, upozorava dr. Dabo. Ne slaže se s izrazom »robovlasnički ugovori«, jer ako lokalna zajednica financira specijalizaciju u deficitarnoj grani kao što je pedijatrija, legitimno je očekivati da ta osoba barem pet godina ostane raditi u toj sredini i vrati dug kroz skrb o lokalnoj djeci. »To ne bi oštetilo mladog liječnika, a ruralnim i izoliranim područjima značilo bi sve«, otvoreno upozorava novaljska liječnica.

Dok se zimi bore s nedostatkom pedijatara, ljeti otočki liječnici ulaze u izvanredno stanje. Popularno Zrće tada privlači desetke tisuća mladih turista, a liječnici su među prvima na udaru.

– Stariji liječnici na otoku već su naučili pravilo – dogovorno nikada ne koristimo godišnji odmor ljeti. To nije lako, ali suradnja među nama je izvrsna, kaže dr. Dabo i dodaje kako spas donose turističke ambulante. Dok su nekada sami pokrivali i turiste, danas se krajem svibnja raspisuju natječaji pa tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i dijela rujna u Novalju dolaze vanjski liječnici.

Unatoč turističkim ambulantama i odlično organiziranoj Hitnoj pomoći, pritisak na obiteljsku medicinu je golem. »Držim se riječi Maje Grbe-Bujević, ravnateljice Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, da svaki pacijent koji dođe na vrata ordinacije mora biti pogledan i trijažiran. Kod nas nema odbijanja«, jasna je liječnica.

Iako je Pag prometno dobro povezan s kopnom, dovoljno je da se most zatvori i dostupnost zdravstvene pomoći postaje znatno složenija. Koliko takve okolnosti mogu biti zahtjevne, pokazuje intervencija u kojoj je dr. Dabo sudjelovala prije desetak godina. Tim je dobio poziv za kućnu intervenciju zbog muškarca koji je pao i bio pothlađen. Nakon početnog zbrinjavanja i promatranja posumnjali su na mogućnost subduralnog hematoma, odnosno krvarenja unutar lubanje. U međuvremenu se most zatvorio, što je dodatno otežalo organizaciju prijevoza.

– Tada smo došli s velikim vozilom hitne pomoći do ruba mosta, odnosno do jedne zavjetrine, a pacijenta smo prebacili policijskim vozilom. Pacijent je spašen, hvala Bogu, ispričala nam je liječnica. Danas je hitna medicinska služba daleko bolje organizirana i opremljena, a na raspolaganju su helikopteri i brze brodice. Ipak, otoku bi trebala bolja dostupnost laboratorijske dijagnostike i ultrazvuka, ističe dr. Dabo.

Organizacija i kvaliteta

Iako Novalja trenutno nema problema s popunjavanjem timova kao druge, manje razvijene otočke sredine, budućnost je neizvjesna. Na otoku »zlatni sat« za hitne pacijente zbog udaljenosti često to nije, a most zna zbog bure biti zatvoren i po četiri dana u komadu. Rad u takvim uvjetima, veli paška liječnica, zahtijeva vrhunsku edukaciju i psihološku spremnost.

– Da bi mladi liječnik, koji prirodno želi specijalizaciju i napredovanje, izabrao otok ili ruralnu sredinu, lokalna samouprava i županija moraju mu ponuditi rješavanje stambenog pitanja i jasne financijske i profesionalne benefite. Mi imamo sreću da su u našoj županiji to shvatili, ali borba za ostanak kadra na otocima tek predstoji, zaključuje dr.Dabo.

Uz to, naglašava kako mlade liječnike treba pripremiti na rad u zahtjevnim uvjetima, educirati iz iz hitne medicine, a ne ih samo rasporediti na radno mjesto u otočnoj ili udaljenoj sredini. Pozitivnim smatra i razvoj specijalizacije iz hitne medicine te veći naglasak na edukaciju tijekom studija medicine. Znanje stečeno kroz takve programe, ističe, izravno se odražava na sigurnost pacijenata i spremnost liječnika da reagiraju kada je svaka minuta važna.

Naglašava i potrebu za dodatnim članovima tima u ordinacijama obiteljske medicine. To mogu biti i administrativni djelatnici koji bi preuzeli dio svakodnevnih zadataka,kao što je to u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Takav model, smatra, bio bi od velike pomoći manjim otočnim ordinacijama jer bi omogućio medicinskoj sestri da sudjeluje u kućnim posjetima, a da pritom ordinacija ne ostane bez potrebne podrške. »Ako nemate dovoljno ljudi, onda morate imati dobru organizaciju da biste nadoknadili manjak i zadržali kvalitetu rada«, ističe.

Na otoku radni dan ne završava zatvaranjem ordinacije, kaže nam dr. Dabo koja svoje pacijente susreće na ulici, u trgovini… Takva bliskost može biti prednost jer se povjerenje između liječnika i pacijenta gradi i izvan zdravstvene ustanove, no ona donosi i dodatnu odgovornost, ističe liječnica. »Osoba koja dođe raditi u manje mjesto mora shvatiti da je dio te sredine«, poručuje. Upravo zbog dobrog poznavanja zajednice i odnosa s pacijentima, dodaje, preventivne akcije u manjim sredinama mogu imati velik odaziv koji se gradi na povjerenju između liječnika i pacijenta.

Nebo i zemlja

Dodatno opterećenje predstavljaju, navodi, kućni posjeti, osobito kada liječnik mora otići u udaljenija mjesta poput Metajne ili Luna, udaljena petnaestak do dvadesetak kilometara. To traži vrijeme, zbog čega radni dan često traje znatno dulje od uobičajenoga.

– Dođete ranije, ali ne odete u dva. Ne možete završiti svoj posao, pa odete kući u tri, četiri ili pet, opisuje svoju svakodnevicu. Upravo zato, sustav ne bi smio počivati na osobnom entuzijazmu liječnika. Potrebna je i sustavna podrška, kvalitetna organizacija i uvjeti u kojima zdravstveni djelatnici mogu zadovoljiti potrebe stanovnika i dodatni pritisak turista.

Slično razmišlja i dr. Zvonko Mišlov, obiteljski liječnik s Ugljana. Kada je prije gotovo trideset godina, nakon rada u Hitnoj pomoći Zadar, prešao u obiteljsku medicinu na otoku Ugljanu, zatekao je, kaže, uvjete koji su iz današnje perspektive nezamislivi. Stanje primarne zdravstvene zaštite na otocima Zadarske županije do 1991. godine, a i neposredno nakon rata, bilo je potpuno zapostavljeno.

– Ambulante su bile apsolutno neuvjetne. Nisu imale ni osnovne stvari poput tekuće vode, prokišnjavale su, a organizirana hitna medicinska pomoć na otocima zapravo nije ni postojala, prisjeća se dr. Mišlov, čija ordinacija pokriva oko tisuću pacijenata iz mjesta Ugljan i Lukoran te s udaljenih otoka Rivanj i Sestrunj. Na samim počecima svog rada, do pacijenata na udaljenijim otocima putovao je brodićima satima. »Brže se u to vrijeme stizalo do Splita, nego do bolesnika na Sestrunju«, navodi.

Danas je situacija, kako sam kaže, »nebo i zemlja«. Na otocima Ugljanu i Pašmanu, koji funkcioniraju kao jedna cjelina spojena mostom i drže glavninu otočkog stanovništva, broj timova obiteljske medicine povećao se s nekadašnjih pet na sedam, a povećan je i broj stomatologa. Formirana je zasebna hitna služba koja radi 24 sata dnevno u novoizgrađenoj zgradi, a u Preku je stalno vezana brza brodica za hitne intervencije.

Nekada je hitan slučaj na otocima bio gotovo bezizgledan jer je transport do bolnice trajao između pet i 10 sati. Danas se hitni pacijenti zbrinjavaju unutar takozvanog »zlatnog sata«, a ključ uspjeha pokazala se sinergija helikopterske službe i brzih brodica. Analiza jednogodišnjih rezultata rada hitnog broda, koju je dr. Mišlov prezentirao na stručnim skupovima, pokazala je da su 85 posto hitno prevezenih pacijenata bili turisti, dok su u 35 posto slučajeva u pitanju bili kritični kardiovaskularni bolesnici. Pokazalo se da brod i helikopter nisu konkurencija, već nužna nadopuna jer brza brodica može stići do svake lokacije na moru i obali.

Nema opcije

Međutim, unatoč golemom napretku hitne službe, svakodnevni život kroničnih i starijih pacijenata na Ugljanu i Pašmanu i dalje pati zbog nedostatka bazične zdravstvene infrastrukture, upozorava ovaj liječnik.

– Demografska slika ovih otoka izuzetno je teška. Dok je prosjek udjela starijeg stanovništva u Hrvatskoj oko 22 posto, na otocima je on 29 posto, a na Ugljanu i Pašmanu, koji su u prošlosti snažno depopulirali upravo zbog loše zdravstvene skrbi, udio starijih od 65 godina prelazi visokih 30 posto. Za područje na kojem zimi živi više od 10.000 stanovnika, a ljeti brojka skače i iznad 40.000, neprihvatljivo je da nemamo svakodnevno dostupan laboratorij, upozorava dr. Mišlov.

Trenutačno se vađenje krvi organizira tek jednom tjedno, gdje sestre mogu primiti tek desetak pacijenata. Uzorci se zatim automobilom šalju u Zadar, a nalazi stižu tek idući dan. Ostatak tjedna pacijenti nemaju opciju za vađenje krvi na otoku. Zbog predoperativnih pretraga ili redovitih kontrola, potrebu za vađenjem krvi svakodnevno ima stotinjak otočana. Kako bi obavili tu bazičnu pretragu, stariji i nemoćni mještani prisiljeni su putovati u Zadar. To ne znači samo trošak puta i gubitak cijelog dana za pacijenta, već i za mlađe članove obitelji koji moraju izostati s posla i uzeti automobil kako bi ih pratili, upozorava liječnik s Ugljana.

Rješenje koje otočki liječnici zagovaraju već 25 godina, a koje je u svojim smjernicama istaknulo i Ministarstvo zdravstva, jest razvoj bazične dijagnostike i specijalistike na samim otocima. Osiguranjem prostora i djelatnika za svakodnevni laboratorij na otoku ne samo da bi se dramatično podigla kvaliteta života otočana i smanjili im se troškovi, već bi se rasteretile i same kopnene bolnice i bolnički laboratoriji u Zadru. Lokalna samouprava i Dom zdravlja trenutačno rade na projektima koji bi trebali donijeti ovaj ključni iskorak, no za otočane koji svakog tjedna kalkuliraju s odlascima na trajekt zbog obične epruvete krvi, te promjene ne stižu dovoljno brzo.