MODERNI SPIDERMAN Zadranin o industrijskom alpinizmu: "Greška te može koštati života..."

Imate niz prozora koji se nalaze na zgradi visokoj pet, deset ili više metara, niste ih oprali mjesecima, pa i godinama. Trebate zamijeniti dotrajalu stolariju ili klima uređaj na istim tolikim visinama, a tvrtke i obrti koji se time bave ne usuđuju se svoje radnike izložiti mogućoj pogibelji. Nema problema. I u Zadru i Zadarskoj županiji danas djeluje nekoliko modernih spidermana, koji posjeduju znanja i vještine popeti se na vrlo veliku visinu i obaviti traženi posao koji se naziva industrijskim alpinizmom.

Jedan od njih je Zadranin Josip Grdović koji zadnjih pet godina živi i radi u Starigradu, gdje se preselio kako bi mogao uspješno kombinirati svoja dva posla, podučavanje alpinizma na Velebitu i to prije svega u Nacionalnom parku Paklenica, te industrijski alpinizam.

Foto: Privatna arhiva

Povratnik iz Irske

– Radio sam cijelog života u građevini, a naknadno sam se počeo penjati, baviti se alpinizmom. Industrijski alpinizam je usko povezan s korištenjem konopaca, no u svijetu je to posao kao svaki drugi. Industrijskim alpinizmom sam se počeo baviti u Zadru kad sam bio mlađi. Zvali da me da dođem probati taj posao, da se ‘bacim preko zgrade’ i drugo. Dobra je stvar što sam već znao građevinski zanat, između ostalog sam bio u Irskoj šest i pol godina gdje sam se također bavio tim poslom. Sve to je samo ‘trebalo staviti na konopac’. Meni je to bio jedan jako jednostavan spoj, dobar sam na konopcu, ne smeta mi visina, znam raditi građevinu. Penjem se u Paklenici na Anića kuk na 350 metara visine, pa ne bi mi trebao biti problem penjati se na zgradu. Tako je krenulo, otkriva Josip dodajući kako nema straha pri oba ova oblika alpinizma, ali je oprezan i poštuje neka pravila.

Josip Grdovic na poslu industrijskog alpinizma/Privatna arhiva

– Ako se poštuju pravila nikome se neće dogoditi nešto drastično. U penjanju su ozljede uključene, ali ako poštuješ neka pravila, nećeš poginuti. Možeš se ozlijediti, pasti, slomiti ruku, nogu, a kad se dogodi nešto drastično onda je tome uvijek razlog ljudski faktor, a ne oprema za penjanje. Treba zabiti klinove, čekirati, provjeriti nekoliko puta. To nije sport pri izvođenju kojeg ćeš se penjati sam, već vas uvijek ide dvoje. Osim što svatko provjerava sigurnosne mjere za sebe, obojica čekiramo jedan drugoga, pojas, čvor, spravice, je li sve na mjestu i onda se penjemo. Kao industrijski alpinisti također radim u dvoje, budući da ima puno konopaca. Tu su statici od 100 metara, alati…, moraš se popeti na zgradu, napraviti sidrišta i ‘baciti se dolje’, ističe ovaj alpinist koji napominje kako su tehnike penjanja na stijenu i na zgradu različite.

Foto: Privatna arhiva

Najmanje dva sidrišta

– Na građevinskim objektima sidrište uvijek radimo na dvije, tri točke koje su neovisne jedne od drugih. Ako jedno sidrište popusti da ono drugo drži. Kad ‘se baciš na konopac’, na njemu si, ne možeš sebi sam dohvatiti alat, kantu punu malte da nešto zakrpaš. Treba ti pomoć. Jedan kolega dolje miješa maltu, a onda sić s maltom vučeš gore po konopcu. Uvijek nas ima dvojica do četvorica da se može odraditi posao. Ja sam freelancer, slobodnjak i radim kako me ljudi zovu. U Zadru postoje dvije ili tri firme koje pogađaju poslove na velikim visinama. Kad imaju veći posao zovu mene, osim kad mogu odraditi sami, priča Josip dodajući kako kombinira dva posla. Uz penjanje industrijski alpinizam mu je u zimskim mjesecima sporedan posao.

Foto: Privatna arhiva

– Najčešći posao mi je pilanje visokih stabala. Često se dogodi da to stablo ide preko nečijeg terena, preko krovova, balkona, pa ga se ne može ispilati i samo pustiti da padne na pod. Grana se mora osigurati kako bi, kad je ispilano, ostala privezana konopcem te ju se onda kontrolirano spušta dolje. Ne smije se otkinuti velika grana, već se pila komad po komad, od kojih svaki treba osigurati da ne padne, tako da cijeli posao potraje. Osim toga, visimo niz stablo na velikoj visini držeći motornu pilu u ruci. Radi se o vrlo opasnom poslu. No zbog toga je to i skup posao, budući da se plaća rizik, visina… Angažiraju nas i za pranje stakala na velikoj visini, pa smo tako prali Muzej antičkog stakla pretprošle godine, potom zgradu uprave jedne banke u Zadru, iako treba reći kako ovdje nema toliko stakala koja se nalaze na velikoj visini. Zovu nas i za promjenu stolarije, potom za promjenu klima uređaja, stvarno ima svega. Na dijelu Voštarnice, Cerariji, zgrade se raspadaju, tako da nas često zovu da tamo krpamo, naglašava ovaj očigledno vrlo spretan čovjek dodajući kako se na poslu nerijetko zafrkavaju, ali kad se radi nema prostora za greške da se mogu narugati. Greška te može koštati života ili slomljene noge…, poručuje.

Foto: Privatna arhiva

Prepilao konopac i pao

– Nedavno je jedan kolega, industrijski alpinist, u Zadru motornom pilom pilao stablo, prepričali su mi da je rekao »samo da još ovo taknem, samo još ovu granu«. Bio je našpanan na svom konopcu, motorna pila mu izgleda nije bila dobro zakočena, napravila je trzaj i on je sebi otkinuo konopac koji ga je držao. Zbog toga je pao na pod s deset metara visine, posve nekontrolirano, mislim da je slomio nogu, dva rebra, bio je na štakama nekoliko mjeseci. Takve stvari se, nažalost, dogode. Zbog toga kad visiš s konopca i radiš moraš biti ozbiljan, moraš paziti, osobito kad se koristi motorna pila, baš zna biti borba. Radi se o dinamičnom poslu. S druge strane kad radiš na zgradi, radiš ‘vertikale’, no pritom je rizik sveden na minimum, sjediš na pojasu, pereš prozore, radiš fasadu, tu se ne može puno toga dogoditi. Uvijek si osiguran na dva, tri mjesta. Visiš s jednog konopca gdje je sprava, a osiguran si dodatnim konopcem, ako kojim slučajem popusti glavni konopac, ističe Josip dodajući kako industrijskih alpinista ima i u susjednim gradovima, Šibeniku i Splitu, pa kad ih zovu klijenti iz tih gradova odmah im je sumnjivo, sazna se da je neka mutljavina, posao koji se ne isplati raditi.

Foto: Privatna arhiva