MISTO MOJE (8) Vinjerac je slikovito mjesto koje živi dva života - jedan ljeti, a drugi zimi...

Rijetko tko može ostati ravnodušan na panoramu vinjeračkog kraja. Bilo da dolazite sa zapadne ili s istočne strane do sela, divota krša, mora i planine koja se veličanstveno izdiže iznad malog Vinjerca, ostavit će vas bez teksta. Osobito kad se šetnjom zaputite kroz stari dio mjesta, kroz Varoš, kroz Ulicu ispred crkve gdje će vas dočekati lijene, ali ipak znatiželjne mace te stare vrše na zidovima kamenih kuća koje svjedoče o nekom davnom životu. Vinjerac je šarmantno pomorsko mjesto, koje kao i ostala mala mjesta na našoj obali, živi dva života. Jedan ljetni, drugi zimski.

Zimski san u Vinjercu je ovih ovih dana poremetila bura, međutim, ni ona nije spriječila mještane da prošetaju kroz selo, bace ćakulu ili iz mora izvade potonule ukrase sa seoske božićne jelke. Bura je proteklu noć napravila malo nereda, pa su tako mnogi izašli na ulicu napraviti đir do mula i provjeriti jesu li im barke čitave. Tim poslom uputio se i Ivan, koji nam je opisao život podno Velebita.

Ostarjeli za »na buće«

– Lijepo je ovdje, samo ova bura me ubija. Kuća mi je na moru, pa kad puše ne smijem ni otvorit vrata. Evo sad sam išao provjeriti barku, je l’ potonula ili ne. Znate, na lignje znam otići ko i ostali. Ako se ne ode na lignje, dan je izgubljen. Inače se nema baš što ovdje raditi, pogotovo u ovo vrijeme zimsko, kazao nam je Ivan dodavši kako zimi u selu ima oko stotinjak stanovnika, dok se taj broj ljeti popne i do skoro dvije tisuće.

– Ljeti su sve kuće pune, a sad su više-manje, prazne. Mlađih ima ovako ko ja, od sedamdeset godina. Ja sam nešto iznad prosjeka! Doduše, ima mlađih što je je, ali ti mlađi su isto oko četrdesetak godina. Ima i nešto djece, u školu idu u Posedarje ili u Zadar. Ovdje se svi znaju, svi si pomažu i sve u svemu dobro je, kazao je Ivan i otkrio nam kako zog kraj kojeg smo se susreli najviše koriste stranci, jer su domaći već i ostarjeli za »na buće«.

Stranaca koji su za stalno doselili u Vinjerac ima troje, a Ivan nam je kazao kako je baš jedan od njih šetao kroz selo sa psima, ali u kratkim hlačama i kratkoj majici. Upravo je on bio prvi kojeg smo i mi iz auta vidjeli kad smo dolazili, čudeći se njegovoj hrabrosti.

Nekad davno, u Vinjercu je radila pošta, radila je ambulanta i par trgovina. Danas je otvorena jedna trgovina i jedan kafić. Dok je na ljeto otvoreno par kafića i jedna konoba radi koje dolaze ljudi odsvukud.

– Svi stariji, oni su bili pomorci, a žene su čuvale kuću. Danas se uglavnom ljudi bave turizmom. Ja isto imam jedan apartman, ali zato da si mogu pokriti pituranja kuće nakon što mi sol sve izgrize, a i krov mi je letio pet puta. Inače di bi ja to mogao od penzije samo… kazao je Ivan.

FOTO: MISLAV KLANAC

Kad bura sve očisti…

Na putu do trgovine sreli smo Josipa Veršića i Željka Pericu, a kad smo ih upitali kako se ovdje živi uglas su nam odgovorili – super!

– Dobro nam je! Imamo jedan kafić, jedan dućan i dobro je. Imali smo prije i poštu i ambulantu, koje više nema… i tako…Sad za sve trebamo ići u Posedarje. To je veliki problem za starije, a starijih ovdje – ima. Ima nešto i mlađih, ima nešto i dice ajd…, kazao je Veršić dodavši da dane krate jedan kod drugog, pa u šetnju ili malo oko svojih ribarskih mreža. Pomoraca je nekad bilo kažu, a sad je i njih malo ostalo. Na naš upit kako vide budućnost svog mista, odgovorili su s dvije riječi – betonizacija, apartmanizacija.

– Nama je sad najlipša zima u našem selu. Dosta mi je gužve preko lita, to kad si mlađi onda te vuče kad će biti lito, kad će druženje… sad je ipak bolja zima i bura koja sve očisti, kazao nam je Perica čiji stav dijeli i njegov prijatelj.

– Sad je najlipše kad puše bura. Lipo se sastanemo, ispečemo na kominu štogod i dobro nam je… Što se i vidi na nama, kazao je kroz smijeh Veršić.

Prije nego smo se rastali, kazali su nam i kako nazivaju dijelove sela, pa imamo Drage, Žmikića varoš, Mulo i Punticu. Imamo i novo naselje, novoizgrađeni moderniji dio sela koji će ugostiti tisuće ljudi koji dolaze ljeti. A prezimena? Neka od češćih su: Knežević, Magaš, Žunić, Žmikić, Barić, Bartulović, Veršić, Katić, Barić, Lerga i Ćoza. Naša dva prijatelja uputili su se do trgovine, a mi smo malo prošetali kroz selo zamišljajući život u ovim starim kamenim kućama, iz kojih sada rastu stabla, a na nekima piše – »prodaje se«.

FOTO: MISLAV KLANAC

Ideš na lignje – uhvatiš jednu

Vodeći se onom, »ako je zima – nije lav«, uputili smo se do mora, dok je bura sve više i više pokazivala zube. Međutim, do mora još nismo stigli jer smo se zapričali s još jednim mještaninom koji nam je kazao da smo trebali doći večer prije kad nije bilo ni struje radi bure. Nakon što smo mu objasnili da nismo tu radi bure, kazao nam je malo više o svom selu.

– Ovo vam je starački dom, al’ prva liga dom. Ovdje je preko zime banja, preko lita kaos. Evo ovdje piše okretište autobusa, ali tu se liti ne može autobus od auta okrenuti i onda moramo ići skroz gore na vrh da dođemo do prijevoza. Autobusa ima, linija ima. Ima par učenika, po njih dolazi autobus za školu. Inače, kad je more lipo, kad se može izaći na more, onda je ovdje super. Doduše, ribe je slabo ostalo. Nema više ni ježeva ni ribe, to je sve zatrovano, a svi šute o tome. Evo jedan je susjed neki dan uhvatio jednu manulu i jednu sipicu, a inače je sve bilo puno ribe. Danas ideš na lignje, a uhvatiš jednu. U odnosu na prije, nema je. Nema ni ribara više, iako, ja još idem jer ako je lipo vrime, a nisi na moru, kao da nešto fali, kazao je Branko dodavši kako je prije bilo i puno više života u selu.

– Mladih ima nešto malo, kao i nešto malo dice. Prije je bilo puno više života, sve živo smo imali, na neuređenom smo igrali na buće, a sad kad je napravljen zog samo stranci igraju. Valjda nema ljudi više. Sad kad bi išli od kuće do kuće, sve su stranci kupili…iako nemam ništa protiv toga, kazao je Branko, a mi smo se uputili do mora.

Iako, u Ulici ispod crkve smo sreli Vjeku, koji je upravo išao na domišljat način zatvoriti vrata da ih bura ne odnese – s daskom, te nam je kazao kako, iako je ovdje domaći, buru ne voli. S obzirom na to da je on jedan od mlađih mještana, upitali smo ga kako on vidi svoje mjesto.

– Ipak se nađe nas mlađih. Ima nas par mlađih familija, ja imam troje djece i još jedno na putu. Djeca idu u Posedarje u školu, a vodimo ih tamo i na treninge, na druženje. Ja sam baš zadovoljan životom u Vinjercu. Super je što nema puno ljudi, možeš što hoćeš. Jedino je liti gužva, ali izdržiš ta dva, tri mjeseca. Liti ovdje imamo i jednu veliku feštu ‘Pod smokvon’. Otac je poslije Oluje napravio feštu, pod smokvom, i od onda imamo tu tradiciju da napravimo feštu. Bilo je oko dvjesto ljudi ovo lito, kazao nam je Vjeko, a mi smo ga upitali čime se ovdje ljudi bave, osim ribarenja.

– Ja se bavim restauracijom brodova i pjeskarenjem. Ovdje se jesu nekad brodovi radili, leuti, ali to je izumrlo. Ljudi odavde odlaze u Zadar na posao, nije blizu, ali gužva je i u samom gradu. Ovako, kad se spojimo na autocestu za deset minuta smo u gradu. Što se tiče Vinjerca, ne bi ništa ni mijenjao ovdje. Dućan imamo za osnovne stvari, a za ostalo idemo u Posedarje ili u grad. Nama mlađima je jako stalo do Vinjerca, trudimo se očuvati ovo mjesto. Napravili smo srce na mulu za slikanje, kapelicu sv. Nikole smo obnovili, ovdje smo jednu kapelicu izgradili i dosta stvari smo učinili pa se nadamo da će biti i još više mladosti, kazao nam je Vjeko i pokazao svoju ulicu za koju svi govore da je najlipša vinjeračka kaleta, a koju je on ukrasio starim vršama, sidrom, kormilom….

A mi? Iako nismo došli radi bure, uputili smo se do mora koje se pjenilo da doživimo snagu koja otvara vrata i čisti sve pred sobom.

FOTO: MISLAV KLANAC

Vjeko

Branko

Josip Veršić i Željko Perica