MISTO MOJE (2) Kad sam se vratila u Bilišane čuvala sam sto ovaca, a sad je sve zaraslo...

Foto: MISLAV KLANAC

Bilišane su naseljeno malo mjesto deset kilometara udaljeno od grada Obrovca. Na putu do lokacije divili smo se ljepoti Velebita, jer ranojutarnje sunce divno je osvjetljavalo vrhove i padine planine. Na samom ulazu u Bilišane, s lijeve strane ugeldali smo znak »kuća za odmor«, što ne čudi s obzirom na to da su Bilišane u neposrednoj blizini kanjona Zrmanje odakle se posjetitelji mogu uputiti u istraživanje netaknute prirode, Kudina mosta, utvrde Klisina ili, pak, rijeke Zrmanje.

Njezine četiri ovce

Kako smo se vozili dalje glavnom cestom, morali smo se zaustaviti u zaseoku Kalinići gdje je smještena impozantna sakralna građevina, srpska pravoslavna crkva »Rođenje Presvete Bogorodice«. Iako je tu na glavnoj cesti crkva i par kuća u kojima se vidi da netko obitava, dosta njih je nenaseljeno, štoviše i razrušeno. Gledajući te stare kuće, gusterne u dvorištu, zamišljamo život kakav se tu davno odvijao. Na istoj glavnoj cesti, također smo se morali zaustaviti slikati kravice koje su slobodno hodale. Malo nas je i bilo strah jer su bile posvuda na cesti, u zavoju.

Inače, Bilišane se dijele na Donje Bilišane i Gornje Bilišane, a kako nam je kazao jedan stanovnik sela, smiješno je to što su Donje Bilišane na sjevernoj, gornjoj strani. Taj stanovnik kojeg smo sreli, jedan je od tri s kojima smo razgovarali, jer selo je sve pustije s godinama. Do rata, u selu je živjelo oko osamsto stanovnika, uglavnom srpske nacionalnosti. Danas, većina je ostala u Srbiji, a nekolicina se vratila u Bilišane i posvetila se seoskom životu u srcu Bukovice.

Jedna od povratnica je i gospođa koju smo sreli u zaseoku Oluić, do kojeg smo došli malom seoskom cesticom okruženom hrastovima i suhozidima. Na svakom koraku smo bili u iskušenju da stanemo i slikamo.

Draginja Oluić, doselila se 2002. godine natrag u svoje rodno mjesto radi svoje kuće koju nije mogla zaboraviti i od tad se bavi stočarstvom. Trenutno živi sama, sa svojim životinjama. Kako nam je rekla, prošle godine je imala 120 ovaca, a sad je spala na četiri.

– Ove godine me oparilo do kraja. Em, upadne vuk, em, mi kradu. Kad mi vukovi napadnu, to mi plate, dođu na uviđaj i isplate mi jer imam OPG. Sad mi ovce spavaju ode kraj kuće, da mi budu blizu i da mi ih opet ne ukradu. A ovi valjda odu kartat, iskartaju, izgube janje na kartama pa meni odnesu. A neki dan mi je doša čovik da mu prodan ovo dvoje sirotinje od janjaca, a ne bi ih prodala da imam deset, nema šanse, kazala nam je Draginja dok nas je nudila pićem. Ona je kako kaže, već popila i kavu i onu njenu orahovaču koju sama pravi.

FOTO: MISLAV KLANAC

Prodavala basu u Žegaru

– Malo oraha, malo šećera, malo rakije, limuna i kavu u zrnu ubacim i tako radim svoju orahovaču. Svako jutro za imunitet uz kavu i dva, tri keksa. Znate, kad sam se vratila u Bilišane držala sam sto ovaca, od raznih vlasnika. A sad je sve – zaraslo. Nikad kod nas prije nije bilo šmrike, a sad čudo… nema više stoke… Ima nekoliko krava, i ovo malo mojih ovaca. Svi su smeli ovce i prodali koze…Nikog više nema tu. Tu su prije išla dica u školu do četvrtog razreda, dok nismo izbjegli. Sad je škola srušena, krova nema. Dica idu u Obrovac, imaju prijevoznika. Ovdje nas ne živi puno, a jedno prokletstvo more cilo selo zavadit, kazala nam je Draginja objasnivši da je u pitanju svađa oko blaga i zemlje.

– Do prošle godine sam sama prodavala sve, mliko, meso, sir i basu u Žegaru. Imala sam 800 kn penzije, a dva puta tjedno bi išla u Žegar. A kako nema nikad busa, odem na cestu i povezem se s nekim do Žegara. Vozili me i turisti, vide da čekam na cesti… dignem ruku pa ako će me čovik uzet, ajde, a ‘ko nemore – nemore…čekam dalje. Busa ima za djecu, a nas druge ne znam oćel’ vozit. Ionako ga ja nikad ne mogu uvatit. U Obrovac idem samo plaćat račune pa ponesem i base i sira, kazala nam je Draginja, a usput nam je morala i objasniti što je basa.

Dakle, to je slatko mlijeko koje se stvori na vrhu kad pravi sir. Onda ga ona ocijedi u vrećice, spakira pa prodaje. Od njene base je kako kaže najbolji – prisnac. Štoviše, pokazala nam je i pohvalnicu za sudjelovanje na Prisnac festu koja joj visi na zidu. Pokazala nam je i slike gdje pokazuje svoje prisnace dok je uz nju njena unuka. Inače, u Bilišane se vratila s mužem koji kako kaže, više nije među živima, a sinovi, kći i unučad su u Srbiji ili Njemačkoj. Posjećuju je kad god mogu, a ona jednom godišnje ide k njima. Sve ostalo vrijeme ona provodi u Bilišanima brinući se sama za svoje gospodarstvo.

FOTO: MISLAV KLANAC

Ni vodovoda, ni kanalizacije

Draginja nam je objasnila kako u selu nema puno ljudi, ali da u jednoj kući ima mladosti. Spomenula je i jednu gospođu koju ćemo možda sresti u šetnji, a koja svaki dan, tri puta dnevno ide cestom i na mobitel razgovara s djecom jer nema mobilnog signala ni u kući, ni u dvorištu. U Bilišanima nema ni vodovoda ni kanalizacije, svaka kuća ima gusterne, a negdje smo ugledali i stare cisterne za vodu koje su sigurno prije često bile u upotrebi. Sad, Draginja kaže, ni ne treba kupovati vodu, kišnice uvijek ima. Također, srijedom i petkom u Bilišane stiže putujuća trgovina iz Knina i onda se opskrbe svim namirnicama koje su im potrebne, a koje sami ne uzgoje. Isto tako, neke obitelji posjećuje socijalna radnica koju smo s terase balkona ispratili pogledom. Nakon što smo se pozdravili s Draginjom i krenuli dalje selom, sreli smo Dragana Oluića koji je preko sela krenuo do kuće svog strica.

– Nekad nas je bilo stotine, a sad nas je desetak. Stanovništvo je uglavnom staro, a mlade možemo na prste jedne ruke nabrojati. Jedino ljeti bude krcato mladih. Svi se ovdje bave stočarstvom, a moja strina kod koje ću vas odvesti, ona ima 4 ili 5 ovaca i dvi, tri kravice. Ja sam radio svugdje, privatno i samostalno, putovao i fino zarađivao i to je bilo dobro dok sam bio mlađi. Vratio sam se 2004. godine i sad se uglavnom bavim keramikom. Braća su mi gore ostala, a ja sam se vratio i mislim da ću ostati. Nije nam daleko Obrovac, nije ništa strašno daleko, lipo nam je tu živit. Lipi čisti zrak, tišina, priroda…nema stresa… kazao je Dragan kojeg smo upitali što mu možda nedostaje u njegovom mjestu.

– Što će mi nedostajati!? Doduše, nema izaći negdi na muziku, nema ništa prije Obrovca. Jedino to, kazao je Dragan s kojim smo se uputili dalje na cestu gdje smo sreli devedesetogodišnju baku Janju koja je pošla provjeriti blago.

– Dobro je ovdje, tko je zdrav. Ja se već teško krećem, sin sad sve radi što god treba. Ovdje sam se rodila, kako kažu, »nikla i obikla«. Moje sve je u Bilišanima. Otišli smo za rata, a vratili smo se 2000. godine. Išao mi je muž i kako smo došli tako smo i ostali. Danas djeca galame jer smo im daleko, ali dođu nam uvik. Pogotovo ljeti, tad kuća oživi, a kad odu opet ostanem sama, kazala je Janja Gugleta.