Iz Bremena se preselio u Sveti Filip i Jakov pa otkrio što ga je iznenadilo: 'To u Njemačkoj više nije moguće'

Nije neobično kada se hrvatski građani sele u Njemačku, takvi su odlasci prisutni još od sredine prošlog stoljeća. No, znatno je rjeđa situacija kada se netko iz Njemačke, bez ikakvih prethodnih veza s Hrvatskom, odluči s obitelji preseliti na Jadran. Upravo to učinio je prije četiri godine Mirko Kedenburg, poduzetnik iz Bremena, o čijem je životnom zaokretu pisao njemački list Die Welt.

Kedenburg je napustio uspješan poslovni put i zajedno sa suprugom Reginom, koja je kazahstanskog podrijetla, te njihovo dvoje male djece preselio u Hrvatsku u potrazi za kvalitetnijim životom. Danas žive u Sveti Filip i Jakov nedaleko od Zadar, gdje se bave upravljanjem nekretninama i ne razmišljaju o povratku u Njemačka.

“Otvoriš vrata, djeca izađu van”

U razgovoru za Die Welt posebno ističe kako njegova djeca u Hrvatskoj imaju djetinjstvo kakvo je on sam proživio u Njemačkoj devedesetih godina.

“Otvoriš vrata, djeca izađu van. Navečer se vrate kući prljava i gladna, ali su se zabavila. Upravo taj osjećaj slobode želim za njih dvojicu. Kad prijateljima u Njemačkoj pričamo kako naša djeca ovdje odrastaju, oni odgovaraju da tako nešto danas kod njih više nije moguće”, rekao je.

Iako je u Njemačkoj imao stabilan posao i nedavno završio gradnju kuće, kaže kako se nakon pandemije mnogo toga promijenilo.

“U to sam vrijeme u njemačkom društvu, u međuljudskim odnosima, primijetio drastičnu promjenu. Ljudi bi se jedni prema drugima uvijek trebali odnositi s poštovanjem. U Njemačkoj se to potpuno izgubilo”, nastavlja.

Hrvatska nije bila prvi izbor

Ideja o preseljenju postupno se razvijala, no Hrvatska isprva nije bila u planu. Razmišljali su o Španjolskoj, ali su nakon kratkog posjeta Hrvatskoj, već tijekom povratka u Bremen, počeli ozbiljnije razmatrati mogućnost selidbe. Iako je sve u početku djelovalo kao maštanje, plan se brzo konkretizirao.

“Gledajući izvana, naš život bio je savršen, ali oduvijek sam osjećao da se ne uklapam baš u Njemačku. Mislim da sam malo drukčiji od prosječnog Nijemca. Nakon odmora bilo mi je samo još gore. U Hrvatskoj sam ponovno pronašao upravo onakav odnos među ljudima koji mi je u Njemačkoj toliko nedostajao: srdačan, ljudski. Tada mi je jednostavno kliknulo”, kaže Kedenburg.

“Došao sam kući i rekao supruzi da bismo trebali krenuti ispočetka u Hrvatskoj. Kad gledam unatrag, mislim da je tako trebalo biti. Sve se nekako posložilo. Vrlo smo brzo primijetili da nam ljudi ovdje zaista odgovaraju”, dodaje.

“U Hrvatskoj pravila postoje i ne postoje”

Posebno ga se dojmio način života i društvena atmosfera.

“Ovdje pravila postoje i ne postoje. I upravo mi se to sviđa, taj mali bunt, a istodobno srdačnost. Posebno mi je to upalo u oči u odnosu prema djeci. Kad smo prvi put sa sinovima išli u restoran, igrali su se i bili glasni, a ljudi su na to reagirali potpuno opušteno. U Hrvatskoj će ti prigovoriti ako svoju djecu opominješ da budu tiša. Konobar ti kaže da pustiš djecu da budu ono što jesu. Zbog toga smo se doslovno zaljubili u ovu zemlju”, govori Kedenburg.

Ističe i izražen osjećaj nacionalnog ponosa koji, prema njegovu mišljenju, u Njemačkoj više nije toliko prisutan.

“Ljudi su zaista ponosni na svoju zemlju i kulturu. Zbog toga se ovdje često osjećaš kao u velikoj obitelji u kojoj svi paze jedni na druge. To mi je jako lijepo, sve dok ne postane radikalno. Bit je u tome da se vlastita kultura sačuva, a da se čovjek pritom ne izgubi previše u prošlosti”, pojašnjava.

Takav ponos, kaže, posebno dolazi do izražaja u sportu.

“Nogometna momčad mog sina kasno navečer vratila se s utakmice. Svi roditelji čekali su na kolodvoru, a kada je autobus stigao, zapaljene su baklje. Kad bi se to dogodilo u Njemačkoj, odmah bi stiglo komunalno redarstvo, možda i neka druga tijela. Ovdje je policija prošla i slavila s njima”, dodaje.

“Ljudi ovdje se bolje nose s krizama”

Iako priznaje da život u Hrvatskoj nije bez izazova, osobito financijskih, Kedenburg naglašava kako ga to ne zabrinjava jer posao napreduje. Ujedno ističe razliku u načinu na koji se ljudi nose s ekonomskim pritiscima.

“Život je ovdje doista postao teži, kao i u Njemačkoj. Pa ipak, ljudi ovdje ostaju pozitivniji. Više se smiju i imaju pozitivniji odnos prema životu nego u Njemačkoj. Možda je to zato što Njemačka sada mora učiti da gospodarski ne može uvijek ići samo uzbrdo, nego da ponekad dolazi i pad. Ljudi ovdje dolje bolje znaju kako se nositi s takvim situacijama”, govori Kedenburg.

Na pitanje što bi ga moglo natjerati na povratak u Njemačku, odgovara:

“Moralo bi nešto ozbiljno poći po zlu ili bi moja obitelj morala biti u opasnosti. Ali čak i u takvoj situaciji vjerojatno bih otišao još dalje, a ne natrag. No o tome ne razmišljam. Iz životnog iskustva znam: bude kako treba biti.”