[FOTO] Na Benkovačkom sajmu Aca Lukas, ali i oni koji peru lovu

Foto: Mate Komina

Nekad je to bio stočni sajam, a sad ga s tim pojmom povezuje tek putokaz u centru Benkovca. Danas bismo ga mogli opisati kao pazar svega i svačega, što bi se reklo, od igle do lokomotive, a čak i kao turističku atrakciju, pa i restoran, s nimalo pristupačnim cijenama.

Primjera radi, kilo janjetine je u prosjeku 45 eura, mali ćevapi sedam eura, veliki 12, komad prisnaca četiri eura, a i za piće ćete morati izdvojiti pet eura, bila to Cola ili bevanda. Svejedno, gušti su gušti, banci su puni, ali velik je broj i onih koji jedu sendvič od doma na improviziranom parkiralištu, u hladu borova.

Ni obroci, ni voće ni povrće, ni suhomesnato, ni alati odavno nisu po “promo cijenama”, ali ipak se slijevaju rijeke ljudi, iz svih dijelova Lijepe Naše, pa i šire, kako kupaca, tako i prodavača.

Kraljevstvo satire

Stanko Janežić iz mjesta Grosuplje u Sloveniji redovno dolazi sa svojim kobasicama i paštetama, nude medvjeđu kobasicu, konjsku, goveđu, od jelena, čvarke, paštete od divljači…, a pred Uskrs su nudili šunku.

– Dolazimo svakog desetog u Benkovac, ljudi kupuju, tko kupi jednom, dolazi opet. Sve je domaće, ništa nije iz uvoza, ljudi to prepoznaju i vraćaju se, jako su zadovoljni, kaže Janežić koji je redovan gost i na sajmovima po Slavoniji.

Nešto bliže, iz Stankovaca došao je Zvonko Sarađen, no priznaje više iz gušta, nego iz potrebe za kupnjom.

– Kupio sam neke sitnice, čisto da nisam džabe došao, eto ubio sam uru. A nisam odavno bio, sigurno dvije, tri godine. Ima svega i svačega, ma uvijek je sve isto, govori Sarađen.

Ipak, ovaj je put posebna atrakcija bio Enio Meštrović, odnosno njegov alter ego Ričard koji je prodavao majice s likom sebe i vjernog Dragana te se slikavao s brojnim obožavateljima.

– Zamračio sam nemilu paru u politiki, ja nju sad ne mogu investirati. Ljudi to znaju, a ja bi’ tako to samo potvrdija, da sam ukra lovu. Ovako je perem, priko ovih majca, glumim da nemam, da mi ljudi dadu, a ja u biti imam, govori Ričard stilom kojeg je teško prenijeti na papir.

Majice se kupuju, priznaj ponosno Ričard, oni koji su u strankama kupuju ih za teške radove ili da ih sve skupa, kako kaže, malo poškrope.

– Ima i onih koji su došli iz dalekog svita, oni ni ne znaju ‘ko je ova budala, ali im je simpatičan, pa opet kupe, kaže Ričard koji dolazi na sajam barem dvaput godišnje, na oduševljenje svih.

Sira i pršuta

Gotovo jednako oduševljenje izazivaju prodavači iz Drniša i okolice, njihovi su štandovi mirisniji od najljepših parfema, oslikavaju tradiciju i vrijedne ruke.

– Nudimo budžolu, pršut, pancetu, sir… Od stoljeća sedmog u okolici Drniša se to pravi, priroda je Bogom dana. Imam šestero djece, radimo 24 sata, da je teško, teško je, ma preteško, nažalost sve ovo izumire. Dosta ljudi se odriče ovog posla, a nama je ovo ljubav, kaže vrijedni Mile Perajica, višestruko nagrađivani kralj pršuta.

Iz okolice Drniša dolazi i Damira Bojčić koja nam je prezentirala sir iz mišine.

– To je tradicionalni način proizvodnje sira. Mlijeko se stavlja sa sirištem u posebno rađenu kožu od janjeta, drži se tako 60 dana, svaki dan se okreće, prevrće da dobijemo ovako fini komad. Zahtjevno je, ali mora se, još koja godina do mirovine, priča Bojčić i dodaje da je ovo poseban proizvod, rađen onako po starinski, s puno truda i predanosti.

Susreli smo i Ličane, također ponosne na svoju netaknutu prirodu i sve njene blagodati, pa Zora Đerić iz Bunića nudi primjerice sokove od samoniklog bilja kao što su drenina, kadulja, bazge, kupine itd., med, propolis i dr.

– Evo, nakon deset godina imam stalne mušterije. Jako smo se trudili i gradimo suživot s prirodom. U Lici nema čak ni ljudi koji bi mogli ugroziti divnu prirodu. U ovom slučaju to i nije tako loše, kroz smijeh će Đerić.

Para uvik malo

Za tako divne proizvode nije teško potegnuti ni iz Bjelovara, a to su nam potvrdili Mato i Željko, dok su jeli fini pršut, uz dobru kapljicu.

– Došli smo vidjeti sajam i ljepote ovog kraja. Jako smo zadovoljni, vrijedilo je voziti 400 kilometara. I mi smo sa sela, bavimo se uglavnom stočarstvom i ratarstvom. Doći ćemo mi opet, ako Bog da, a neka Zadrani i svi iz okolice dođu k nama na sajam u Gudovac, to je sajam na europskom nivou, poziva Mato.

U spizi su uživali i Zadrani, obitelj Di Palucia uhvatili smo dok su jeli odojak, a kazali su nam kako su kupili i trešnje, orahe, suhe smokve i finog, domaćeg kruha.

– Ma teško je odolit! Koliko god para donio, uvijek je malo. Sve je jako fino, govori Severina Di Palucia, dok s majkom gušta u ukusnim zalogajima.

I šećer na kraju, koji zapažamo dok odlazimo prema automobilu, upravo je nekadašnje prijevozno sredstvo koje je služilo generacijama i generacijama – magarac.

– Doveo sam magare, magaricu i pule. Mi smo u Kninu, imam ja 40 magaraca, idemo i na trke po cijeloj županiji. Bavim se tim još od 1997. godine, ovo su jako pametne životinje, mi smo se svi odgojili s magarcima. Pomaže mi unuk, sve obiteljski radimo, priča nam Paško Perić Pajica koji je zaslužan za brojne trke, ali i zabave o kojima se godinama priča.

Zanimljivo je da ovaj 76-godišnji entuzijast imena magarcima daje po prijateljicama, pa smo tako imali priliku upoznati Gogu, a pule koje je došlo u Benkovac dobilo je ime po srpskom pop-folk pjevaču i glazbeniku, Aci Lukasu.

– Pjevao je prije četiri mjeseca u Kninu, upoznali smo se i ovo je pule dobilo ime po njemu. Zna on za to, čast mu je. Imam ja i Cecu, ma svakakvih imena ima, dodaje Perić nadaleko poznat kao Pajica.

Pitali smo, nemojte ni pomisliti da nismo, ali (zasad) nema magarca imena Thompson.