BERBA U PODLUGU Gradacija grožđa je vrhunska, od Cegijeva vina glava ne boli

Koliko god da je industrijalizacija u našim krajevima doprinijela poboljšanju životnog standarda, toliko je dovela do postupnog iseljavanja seoskog stanovništva. Tako su u našim selima gotovo posve iščezli čak i najiščekivaniji i najradosniji događaji, kao što je berba grožđa u koju se nekada odlazilo pjevajući.

Nažalost, sve je manje obiteljskih vinograda, a jedan od onih koji ih ima je Zadranin Zrinko Ceranja Cegi koji je u Podlugu pored Benkovca vlasnik dvaju vinograda, mladog i starog. Kako bi ih se što brže pobralo potrebna je pomoć, a kad Cegi zove u berbu odazivaju mu se svi, od obitelji, rodbine, kumova do prijatelja.

Škare i košare

Sve je počelo okupljanjem u obiteljskoj crnoj kužini u koju nas je natjerala kasnoljetna bura, a nakon marende zaputili smo se u obližnji vinograd. Berači su se podijelili tako da je dvoje do četvero berača zapasalo po dva susjedna reda »naoružani« vrtnim škarama i košarama. Već na prvi pogled vidljivo je kako je grožđe patilo pod udarom snažnog sunca i višemjesečne suše.

– Svaki vinograd daje u prosjeku 65 – 70 posto vina na 1 kg grožđa, ove godine je prosjek po kilogramu grožđa 53 posto, dakle, urod je manji gotovo za četvrtinu od prosjeka. No gradacija (količina šećera u soku ubrana grožđa ili moštu, op.a.) je vrhunska, otkriva Zrinko.

Jedan od berača, Ilija zvani Ićan, kaže kako bi prava količina kiše, da je pala do 15. srpnja, bitno popravila urod u ovom i drugim dalmatinskim vinogradima.

– No, to da se naruči da kiša padne kad ti treba nije bilo ni u starom Babilonu. Tako je svima, takva je godina. Kvaliteta vina će biti vrhunska, ali će količina podbaciti, napominje Ićan koji nije izdržao da malo ne podbode Cegija kojem je dobacio: »Kakav je gazda, takvo je i grožđe.«

Ubrzo po početku berbe u vinograd je »u inspekciju » stigao mještanin Slavko Šopić zvani Dona kojeg je Zrinko pitao hoće li im se pridružiti u berbi. Odgovorio mu je kako je on »došao samo na marendu«.

– Grožđe je rodilo, ali je zbog suše puno bobica grožđa ostalo prilično sitno. Gradacija je dobra. Kakva je godina, dobar je urod, poručuje Šopić.

Emotivna veza

Od Zrinka smo doznali kako je ovaj mlađi vinograd posađen 2012. godine, ima oko 840 loza. Polovica je bijelih, a polovica crnih sorti grožđa. Od crnog ima 300 panja krupne i sitne plavine te 100 panja syraha koji je i u ovom vinogradu dodan kako bi kupaža, mješavina mošta vinu pružila gustoću, bogatstvo i dubinu. Od bijelih sorti po dva reda čine domaća sorta maraština i debit.

– Sladori su na debitu iznose 17,4, a na maraštini 8,8. Krupna i sitna plavina imaju 18,4, a syrah 22 grada, otkriva Cegi koji na sebe tradicionalno preuzima zadaću da traktorom u prikolici preveze napunjene kašete s grožđem do mjesta pored kuće gdje se nalazi električna muljača koja istovremeno gnječi grozdove i odvaja ogrozde koji bi vinu dali gorčinu.

Dok se bere nema puno priče između berača koji se samo dogovaraju oko odnošenja punih košara i preuzimanja praznih, kao i preuzimanja novih redova za branje. Punjenje traktorske prikolice punim košarama ujedno je prigoda za kratki predah u hladu obližnjih stabala smokve gdje se nalaze boce s vodom i sokom.

Nakon što smo pobrali grožđe u prvom, mladom vinogradu, prešli smo u nedaleki stari vinograd obitelji Ceranja koji je, kako nam je rekao Zrinko, posadio njegov pokojni otac 1982 godine

– U ovom vinogradu 80-ak posto panjeva je pod krupnom i sitnom plavinom, a ostatak je bijelo grožđe maraština. Za razliku od onog mlađeg vinograda u ovom je urod po panju 60 – 70 deka, ali smo za njega emotivno vezani. Dok budem živ ću se oko ovog vinograda lagano igrati. Ne izgleda baš uredan, star je, pola panja nema, priznaje Cegi.

Peklo se prase

Vrijeme odmiče, sunce i sada na polovici rujna snažno peče pa iscrpljuje na to nenavikle berače. Sve češće se traži odmor i hidratacija u hladu nedalekih stabala. Ipak, posao se mora završiti.

– Ajmo ljudi, ostala su nam nepobrana još zadnja dva, tri reda, poziva jedan od odgovornijih berača.

Svi prikupljaju zadnje snage, uzimaju se vrtne škare i košare te se kreće u završni »obračun« s preostalim grozdovima na panjevima. Složni smo i uporni, panjevi su niži nego u prvom vinogradu pa nerijetko treba čučnuti ili čak kleknuti kako bi se rukom ispod širokih listova otkrilo gdje se skrivaju preostali grozdovi. I tako već pri isteku četvrtog sata berbe uspijevamo pobrati i zadnje preostale grozdove. Najmlađi od berača kupe pune košare ostavljene po rubu vinograda u prikolicu, nakon čega svi zajedno odlazimo prema Ceranjinoj kući.

U dvorištu se košare prazne u električnu muljaču koja je crijevom spojena s kacom za mošt u obližnjem podrumu. Ondje će se poštujući pravila vinarske struke znalački proizvesti u crno i bijelo vino, budući da »od Cegijeva vina glava ne boli«. Kao uzoran domaćin Zrinko je za berače pripremio domaće prase za čije pečenje je bio zadužen njegov brat Damir. Na »trećem poluvremenu« nitko nije izostao…