Živi sjećanje na Vedrana: On nije bio samo čovjek iza fotoaparata

Prošle su četiri godine otkako nas je iznenada napustio Vedran Sitnica, naš prijatelj, kolega i dugogodišnji fotoreporter. Četiri godine bez njegovog osmijeha, bez šale iz rukava i bez one lakoće kojom je i najobičniji radni dan znao pretvoriti u nešto vedrije, ljudskije i ljepše.

Rijedak dar

Vrijeme ide dalje, dani se nižu, ali redakcijski ritam ne staje. Vijesti se pišu, fotografije se snimaju, novine izlaze. Ali postoje ljudi nakon kojih prostor nikada više nije isti. Vedran je bio jedan od njih. Nije bio samo čovjek iza fotoaparata. Bio je dio atmosfere, dio svakog terena, dio svakog smijeha nakon odrađenog posla, dio onih malih redakcijskih priča koje se ne zapisuju, ali se pamte cijeli život.

Na njegovu posljednjem počivalištu i ove su godine zapaljene svijeće i položeno cvijeće, u znak sjećanja na kolegu koji je u Zadarskom listu ostavio dubok trag. Ali pravo sjećanje na Vedrana ne stane u jedan datum, jednu obljetnicu, ni jedan buket cvijeća. Ono živi u fotografijama koje je ostavio, u pričama koje je zabilježio, u ljudima koje je susretao i u osmijesima koje je izazivao gdje god bi se pojavio.

Vedran je imao rijedak dar. Znao je prići svakome. Jednako prirodno razgovarao je s političarima, sportašima, umjetnicima, ribarima, težacima, slučajnim prolaznicima i ljudima koje bi sreo prvi put. Nije mu trebalo puno da od nepoznatog čovjeka napravi sugovornika, od običnog trenutka dobru fotografiju, a od posla uspomenu. U njegovu pogledu bilo je radoznalosti, u njegovu pristupu topline, a u njegovu radu one posebne novinarske intuicije koja se ne može naučiti.

Nedostaje

Fotografija je za njega bila način gledanja svijeta. Vedran je znao uhvatiti trenutak prije nego što prođe, osmijeh prije nego što nestane, pogled koji govori više od rečenice. U tome je bila njegova snaga. Nije tražio veliko da bi pronašao lijepo. Nalazio ga je u ljudima, u pokretu, u susretima, u svakodnevici koja drugima često promakne.

Zato nam i danas nedostaje. Nedostaje njegova energija na terenima, njegova radost kada fotografija uspije, njegova brzinska kava nakon posla, njegov motor, njegov nemirni duh i njegova sposobnost da i u najnapetijem danu pronađe razlog za smijeh.

Četiri godine kasnije, bol je tiša, ali sjećanje nije manje. Dapače, čini se da s vremenom sve jasnije vidimo koliko je Vedran značio ljudima oko sebe. Obitelji, prijateljima, kolegama, sugrađanima, svima koje je barem jednom fotografirao ili nasmijao. Njegov trag nije ostao samo u arhivi novina, nego u životima ljudi koji ga se s ljubavlju sjećaju.