Zadranka koja u BIH zapošljava više od 700 ljudi uputila apel za oživljavanje proizvodnje u našem gradu: 'Zar nam nije dosta apartmana?'

Snježana Köpruner, jedna od najuspješnijih poduzetnica ovog prostora, a s dugogodišnjom međunarodnom karijerom, u nedavnom posjetu svom rodnom gradu i bivšem postrojenju nekadašnje tvornice SAS odlučila je napisati jedno pismo Zadranima. Snježana je završila Tehničku školu u Zadru te magistrirala na Fakultetu strojarstva u Zagrebu. Radila je prvo u zadarskom Bagatu kao projektantica specijalnih strojeva, a kratko pred rat odlazi u Njemačku gdje se obrazovala u segmentu ekonomskih znanosti vezanih za analize troškova i tržišta, da bi u tvrtki Global Sourcinga GmbH 2000. godine postala i direktorica.

Imenovana je 2010. direktoricom GS-TMT d.o.o. u Travniku koja izvozi 100 % svoje proizvodnje u EU, a nakon unaprjeđenja te tvrtke prije nekoliko dana otvorila je novu tvornicu »GS-Rama« koja zapošljava 250 ljudi u istoimenoj općini u BIH. Zašto je napisala pismo Zadranima? Ponukana viđenim, te planovima za budućnost kompleksa SAS-a, koji je krajem osamdesetih bio u samom vrhu tehnologije proizvodnje specijalnih alatnih strojeva u svijetu, pita se treba li kompleks nekadašnjeg SAS-a i park s halama Bagata, nekadašnje tvornice šivaćih strojeva Zadar, srušiti i sagraditi apartmane ili ih sačuvati kao kulturno nasljeđe, kao sjećanje da smo nekad bili industrijska nacija svjetskog glasa.

U pismu Zadranima, ističe kako se u Splitu otvorio Tehnološki centar, vrijedan nešto više od 30 milijuna eura, s 18 milijuna bespovratnih sredstava EU-a. Köpruner se također pita, zbog čega i mi u Zadru ne bismo napravili nešto slično. Na tom tragu, razgovarali smo s Köpruner kako bismo saznali malo više o njenom poslovnom putu, SAS-u i poslovnim politika kojima ona uspješno barata za dobrobit svih zaposlenika u svojim tvrtkama.

Novac nije glavni motiv

Što bi zadarski poduzetnici mogli naučiti od njemačkih?

Na to pitanje je prilično teško odgovoriti zbog toga što naši poduzetnici rade pod drugačijim okolnostima nego njemački. Mislim da bi se njemački poduzetnici teško snašli na Balkanu, dok se naši snalaze u najluđim situacijama. Oni rade u okviru pravne države, dok ta kategorija kod nas postoji samo za one koji nemaju veze sa politikom.

Nazivaju vas jednom od najuspješnijih žena poduzetnica na ovim prostorima, što vi kažete na tu laskavu titulu?

Mislim da to što sam žena nije presudno. Kao za umjetnost ili matematiku za neki poziv imate dara ili ga nemate. Mislim da je većina žena poduzetna, a što pokazuju svakim danom, uspješnim vođenjem domaćinstava. Najvažnije je raditi ono što volite najbolje što znate i možete i onda je jako vjerojatno uz dosta sreće da ćete uspjeti.

Imate li neki savjet za kolegice, poduzetnice u primarno muškom poslovnom svijetu?

Ako vole to raditi i žele se žrtvovati za dobro drugih, trebaju ustrajati. Inače, dugoročno najlošiji motiv je novac koji trebate zaraditi vodeći kompaniju. On će doći sam od sebe, ali ne kao glavni motiv.

Što Vas je ponukalo na kupnju pogona tvornice GS-TMT d.o.o. Bratstvo u BiH?

Jednostavno neki osjećaj. Najprije su me ljudi koji su tražili pomoć prisilili da o jednoj takvoj opciji uopće razmišljam, a onda i jedan osjećaj da sam pred sam početak rata otišla dok su se drugi u ludilu rata borili za goli život. Mislim da je kod mene to bio odgovor na ta dva osjećaja.

U Travniku, vaši zaposlenici imaju osiguran dječji vrtić. Što biste poručili poduzetnicima u Hrvatskoj? Koliko je važno zadovoljstvo radnika, balans poslovnog i obiteljskog života?

Mislim da i u Hrvatskoj mnogi poslodavci vode sličnu politiku »ne činite tuđoj djeci ono što nećete da drugi čine vašoj« i daleko ćete stići. Mislim da je kompenzacija za neznanje i nemoral u vođenju poslovne politike, loš odnos prema radnicima.

Bosanci su mogli, mogu i Zadrani

Iako je SAS ugašen, privlači li vas neka firma u Hrvatskoj koju biste mogli i željeli unaprijediti?

Za sada o tome ne razmišljam budući da se u Hrvatskoj predobro živi bez puno rada, a posao kojim se bavim je težak, kako za naše radnike tako i za nas koji vodimo kompaniju.

S obzirom na Vaš apel građanima Zadra, ako biste mogli predložiti neke korake koje je potrebno poduzeti da se zbilja pokrene akcija očuvanja kompleksa SAS-a i Bagata? Koju djelatnost ili proizvodnju vidite kao mogući potencijal za razvoj tehnološke priče u Zadru? Može li se Zadar izdignuti kao feniks iz pepela SAS-a?

Da ne vjerujem da može ne bih ni pisala ovo pismo. Mislim da ne treba puno, jer Zadar ima dugu tradiciju u strojogradnji. Treba pokazati da se i od tehničkih zanimanja može dobro živjeti. Oživljavanjem prostora SAS-a i Bagata treba potaknuti stvaralački duh kod mladih ljudi, a onda će sve krenuti samo po sebi. Zapostavljeni razvoj tehničkih znanosti se brzo nadoknadi suradnjom s najrazvijenijim, a onda ulaganje u obrazovanje. Najbolji primjer su Kinezi. Njima je trebalo gotovo 30 godina da sustignu Zapad, a mislim da bismo mi to mogli za najviše 10 godina. Nije to dug period da se prikupe potrebna znanja izgubljena u zadnjih 30 godina. Kroz pomoć malim startupovima stvara se inovativna klima i plima inovacija. To danas nedostaje i Europi. Zbog čega ne krenuti? Što možemo izgubiti? Prije 20 godina GS-TMT d.o.o. bio je mala kompanija bez ikakve šanse za opstati, a danas vidimo što je od njega nastalo. Većina naših kupaca nam se divi iako su sve to svjetski giganti. Zbog čega Zadrani ne mogu tako nešto, kada su Bosanci mogli?

Prozor u sutra

Što mislite je li se SAS mogao spasiti?

Mislim svakako da je mogao, ali pogrešna namjera u kupnji SAS-a je dovela do pogrešne strategije u razvoju kompanije, ali nije to jedini slučaj. Privatizacije koje završe ovako su uglavnom s kriminalnim namjerama. Uništiti tolika znanja u tehnologiji i konstrukciji u strojogradnji, brodogradnji, desetljećima sakupljana, je kriminalno djelo, a to nikako ne može završiti dobro.

U pismu kažete: »Imamo prekrasnu zgradu SAS- a, divan Bagatov park s halama s polovine prošlog stoljeća, zbog čega ih ne iskoristiti i napraviti tehnološki park, mjesto susreta gdje će se održavati konferencije, otvarati startupovi, napraviti tehnički muzej, radionice malih zanatlija… I tu mašti nema kraja.« To bi zaista bila divna priča, mislite li da u Zadru ima dovoljno ljudi, kritične mase, poduzetnika ili političara koji bi bili spremni pokrenuti tu akciju? Možda uz bok s Vama?

Možda na prvi pogled izgleda da je nemoguće, ali ja sam sigurna da ima dovoljno savjesnih i stručnih Zadrana koji mogu poduprijeti i obogatiti svojim znanjem i iskustvom ovaj projekt. Još ima kolega iz SAS-a koji su radno aktivni, a jedan transfer znanja je kroz njihovo iskustvo neophodan. Sigurna sam da oni to mogu. Sadašnji vlasnici nekretnina na kojima su SAS i Bagat razumjet će tu potrebu za boljom budućnošću njihovih unuka. Samo 3 % imovine prijeđe s djeda na unuka (podaci za Njemačku), a sve u ovom životu stečeno nećemo odnijeti na onaj svijet. Ne smijemo dozvoliti da nam neki drugi narodi projektiraju i izgrađuju mostove, tunele, ceste, brodove, strojeve…. Zar smo sve to stvarno zaboravili? Sveučilište u Zadru može postati izvor znanja i suradnje s ostalim europskim sveučilištima na polju tehničkih znanja. Mi smo u Travniku sve vrijedno učili od naših kupaca. Uzor su nam bili najbolji. Zašto ne pokušati? Treba samo htjeti svojoj djeci i unucima ostaviti opciju i dovoljan broj njih će je sigurno iskoristiti. Danas je, nažalost, nemaju. Zato je na nama do im otvorimo jedan prozor u bolje sutra.

Zar nam nije dosta apartmana?

U pismu Snježane Köpruner Zadranima nakon posjeta postrojenju SAS-a piše:
»Građevine su još uvijek u izvrsnom stanju, rekli bismo, kao nekad. Kompleks kojeg je osmislio genijalni zadarski arhitekt gospodin Nikola Bašić, sjao je gotovo starim sjajem. Kolega koji me vodio mi je rekao da je banka od starih vlasnika kupila zgradu za 14 milijuna eura i da je planira prodati kako bi se gradili stanovi. Obuzela me je tuga i osjećaj gorčine. Vraćajući se, prošla sam kraj nove Tehničke škole i nisam mogla ne pomisliti, a gdje će djeca iz ove škole raditi? SAS je zatvoren, a o Bagatu se od početka devedesetih, više ništa ni ne čuje. S ceste se vidi samo zapušteni park kojim su se nekad šepurili paunovi i gdje smo se u pauzama šetali i igrali stolni tenis.
Zar nam nije dosta apartmana koji su ionako 50 % prazni? Zbog čega ne damo priliku našoj djeci i unucima da prepoznaju neke svoje druge talente i nastave tradiciju svojih predaka? Zamolila bih sve Zadrane da još jednom razmisle o budućnosti svojih najmilijih i pokrenu akciju za budućnost našeg grada i naše djece. Spasimo od uništenja naše kulturno nasljeđe pohranjeno u napuštenim industrijskim halama!«