Bibinjka Đana Lučić ženama oboljelim od raka vraća pogled - pun života! 'Kad se čovjek dobro osjeća...'

Dobro se dobrim vraća, izreka je koju smo čuli toliko puta. Međutim, ova izreka ne bi trebala biti samo izreka, već način života. Pomoći nekom u nevolji, izvući osmijeh na lice i ohrabriti nekog za izazove na putu, nemjerljiv je osjećaj. Baš takve misli i osjećaje trebamo dijeliti s bližnjima, s djecom, učeći ih dobrim djelima koja će nekom možda promijeniti život. Mnogi i žive po tom principu, iako su tihi, pa zato svaki dan u moru crnih vijesti isto tako svjedočimo brojnim nesebičnim znakovima ljubavi prema bližnjima, altruističnim djelima kojima je cilj jedino pomoći.

Jedno od takvih nesebičnih djela je ono Bibinjke Đane Lučić, koja već osam godina pomaže ženama koje prolaze kroz liječenje od karcinoma, a koje se suočavaju s gubitkom kose, trepavica, obrva, gubitkom djelića sebe. Taj djelić, Đana se trudi vratiti ženama još otkako se prvi put susrela s gospođom Ružicom koja joj je ušla u salon s maramom na glavi i zatražila ugradnju trepavica, kazavši kako nema kosu, ali želi imati barem trepavice.

Nagrada je osmijeh

To je upravo ono što je Lučić ženama u ovoj situaciji željela omogućiti. Vratiti samopouzdanje i osmijeh na lice u teškim trenucima. Nakon prvog susreta s Ružicom, Đana je pokrenula lavinu dobrote. Mnogi kolege u Zadru, ostatku Hrvatske, ali i cijeloj regiji, slijedili su njezin primjer pružajući ženama podršku, toplu riječ i, i dalje, prekrasan odraz u ogledalu. Val dobrote nije stao na tom, tako da u Zadru i danas imamo još salona koji su na raspolaganju ženama u teškim trenucima. Tako one koje se suočavaju s ovom bolešću i dalje imaju besplatnu ugradnju trepavica kod Lučić, kao i svaku sljedeću dopunu, sve dok žene ne pobijede bolest i kosa ne poraste.

– Zaista, bez ikakvih očekivanja, kroz suze, krenula je ta cijela priča nakon posjeta gospođe Ružice. Nakon toga, dosta kolega diljem regije se uključilo u namjeri da se na ovakav način olakša ženama koje se suočavaju s gubitkom kose. Zaista, od srca se sve to radi, pa mnogi nude usluge i obrva, noktiju, trepavica. Tu je važan taj čin davanja, uveseljavanja drugih jer kad vi čujete taj osmijeh, ne vidite…. nego čujete! To je prekrasno, to je to, kazuje nam Lučić te dodaje kako ljepota nije u kosi ni trepavicama – nego u snazi, osmijehu i pogledu punom života.

Lučić ističe kako ovim činom ne želi skrenuti pažnju na sebe, već na sitnice kojima svi možemo svijet učini boljim mjestom, a sami biti bolji ljudi jer kad se najmanje traži – najviše se i dobije, a najveća nagrada je – osmijeh.

– Kad mi žena dođe, najprije uz piće objasnim princip trepavica i pregledam kakvo je stanje. Žene najčešće kažu da nemaju ništa trepavica. Međutim, uz dobro svjetlo i dobro oko pronađemo bazu za rad. Kako te trepavice nisu kvalitetom i izdržljivošću kao kod zdrave osobe, one kod mene dolaze i svakih pet dana, naravno, besplatno. Koliko god dugo treba! Naša druženja su ugodna jer mi popričamo i nadopunimo što možemo. Pa čak i ako osoba izgubi sve trepavice i mogućnost stavljanja umjetnih, svejedno se podružimo tako da se stvaraju i prijateljstva, priča Lučić objasnivši kako su njihovi susreti i estetske i terapeutske prirode.

OSOBNA ARHIVA

Suosjećanje i čovječnost

– Nažalost, previše žena dolazi, od starijih gospođa do mladih majki koje kreću u terapiju i znaju da je gubitak kose sljedeći korak koji će proći. One sebe gledaju drugim očima, manje lijepom, manje vrijednom… Onda krenemo s ugradnjom trepavica i to je na neki način podrška, jer negdje gubi, a negdje dobiva! Kosa se razrjeđuje, a trepavice bujaju. Na ovaj način poboljšavamo njeno psihološko stanje jer kad se čovjek dobro osjeća, kad ima osmijeh na licu, i druge stvari postaju lakše, kazala je Lučić koja je u ovih osam godina imala pauzu u radu samo radi preseljenja u Bibinje, mjesto koje, kako kaže, nije izgubilo čovječnost, koje će rado dati i neće tražiti ništa zauzvrat.

Iako Đana ugrađuje samo trepavice, mnoge žene dolaze s perikama i nedoumicom koja bi bila ljepša ili prikladnija. Đana ističe kako vjeruje da mnogi saloni isto tako daju svoj doprinos, kako tko može te kako je ključ rješavanja naših problema pomaganje drugima, »vraćanje na tvorničke postavke«.

I zaista, u vremenu kada se čini da su sebičnost i ravnodušnost postali svakodnevica, mali znakovi pažnje i nesebična djela, podsjećaju nas na vrijednost čovječnosti i važnost povratka onome što čovjek zaista jest – biće koje suosjeća, pomaže i daruje bez očekivanja.