Zadrani toliko mrze stabla da čupaju i ona na - maketi

Sad, kada vas je privukao naslov, mogu reći da ovo nije još jedan tekst naricanja o manjku zelenila. Nije ni o inicijativi da se opet sade stabla kod crkve sv. Šime. Jest, bilo je lijepo i šteta što je betonirano, ali koliko je toga u međuvremenu zasađeno? Jesmo li zaboravili da i dalje imamo uređene perivoje i parkove koji su, vidi ironije, gotovo uvijek prazni?

Spomenutom peticijom traži se povratak zelenila na Poljanu Šime Budinića, izrada projekta hortikulturnog uređenja s autohtonim visokim stablima i niskim zelenilom te trajna zaštita prostora kao javne zelene površine. Hlad bi ondje svakako dobro došao. Tko god ljeti prođe poljanom, zna koliko se na njoj želi zadržati, ali i koliko požuriti do prve sjene. Međutim, jesu li to u ovome trenutku realni zahtjevi?

Zvonik meta

A uz raspravu o onome što bismo htjeli vratiti, nije naodmet pogledati kako se odnosimo prema onome što sada imamo, od pročelja kulturnih znamenitosti starih i po nekoliko stotina godina do makete povijesne jezgre Zadra na Muraju. Na njoj je netko ponovno odlučio »uređivati« grad po svome. Zvonika katedrale sv. Stošije opet nema, a nedostaje i veći broj minijaturnih stabala, i to tek nekoliko mjeseci nakon posljednje sanacije.

Za čupanje tih stabala ipak ne možemo okriviti urbanističke planove, »građevinsku mafiju« ni nedostatak prostora. Netko ih je jednostavno iščupao, bez javne rasprave, projekta i dozvole, ali s dovoljno snage da pokvari nešto što pripada svima nama.

Zvonik je prvi put nestao još u svibnju 2022., svega nekoliko mjeseci nakon postavljanja makete. Već tada nedostajala su i pojedina stabla. Na povratak zvonika čekalo se godinama, sve do svibnja ove godine, kada je ponovno postavljen, vraćeno je 25 stabala, još tri su popravljena, a površina očišćena i ispolirana. Sada opet gledamo prazna mjesta. Godinama čekamo popravak, a onda obnovljena maketa ne izdrži ni jednu godinu.

Maketu je izradio akademski kipar Damir Mataušić, a izlivena je u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Postavljena je krajem 2021. godine u sklopu projekta Zadar baštini. Duga oko tri metra i široka metar i pol, izrađena od bronce i aluminija, sa svjetlosnim, zvučnim i interaktivnim elementima, posjetiteljima je trebala približiti povijesnu jezgru. A mi je, eto, malo-pomalo rastavljamo.

Sve košta

Račun za to nije malen. Prema Registru ugovora Grada Zadra, za njezinu je izradu 2021. ugovoreno 854.500 kuna bez PDV-a, odnosno 1.068.125 kuna s PDV-om. Potom su na red došli sanacija i održavanje. Vrijednost ponude Ljevaonice umjetnina ALU, odabrane 2023. godine, iznosila je 15.793 eura bez PDV-a. Početkom ove godine ponovno je ugovoren posao sanacije i održavanja, ovaj put za 15.320 eura bez PDV-a, odnosno 19.150 eura s PDV-om. Za radove izvedene do lipnja Grad je, prema ranije objavljenim podacima, isplatio 8.637 eura.

Ti iznosi, jasno, uključuju i održavanje, pa ih ne treba u potpunosti pripisivati vandalizmu. Ali ponovno iščupani zvonik i stabla znače da dio već obavljenog posla treba ponoviti. I ponovno platiti. Iz istog proračuna od kojeg očekujemo nove nasade, uređene parkove, bolje ceste i sve ostalo što gradu nedostaje.

Odgovornost utopija

O kamerama se govorilo još pri predstavljanju makete 2021. godine. Iz Grada je tada poručeno da videonadzor na Muraju nije planiran, među ostalim zbog dužine šetnice i privatnosti građana. Računalo se na odgovorno ponašanje i čuvanje javnog prostora. Lijepo je imati povjerenja u ljude. Lijepo i utopistički.

Da, kamera neće zaustaviti svakoga tko posegne za dijelom makete, no može imati barem psihološki učinak, a snimka pomoći u utvrđivanju odgovornosti. Dužina Muraja pritom ne bi trebala biti razlog da se bez nadzora ostavi i mjesto na kojem se šteta ponavlja.

Lako je voljeti Zadar na starim fotografijama i žaliti za onim čega više nema. Za ono što još imamo potrebno je nešto više od nostalgije. Minijaturna stabla na Muraju ne daju hlad, ali njihovo čupanje dovoljno govori o odnosu prema gradu. A prazno mjesto zvonika govori i o tome koliko dugo pristajemo popravljati posljedice bez konkretnije zaštite.