Zadarska glumica Ena Begović zvijezda je Netflixove serije! 'Dobila sam priliku vidjeti više stvari'

U ovogodišnjoj Netflixovoj mini seriji »Fool Me Once«, koja je izašla u siječnju, u režiji Davida Moora i Nimera Rasheda, na filmskom setu pojavila se i mlada zadarska glumica Ena Begović koja je utjelovila ulogu talijanske reporterke. Završila je studij glume na Royal Central School of Speech and Drama u Canterburyju i Londonu, a u razgovoru nam je ispričala kako je došla do ove uloge, s obzirom na to da je serija postigla veliku popularnost kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta.

– Do uloge u Netflixovoj seriji »Fool Me Once« došla sam preko agencije. Moj agent šalje klijente na određene projekte, a casting director odlučuje tko će dobiti audiciju. Dobila sam zahtjev za audiciju i trebala sam snimiti self-tape, što je danas nekako uobičajena praksa. U to vrijeme bila sam u Zadru pa mi je bilo drago što je audicija bila online. Trebala sam snimiti kratak tekst na talijanskom koji su mi poslali na engleskom, pa sam ga morala prvo prevesti, a onda i snimiti. Sve je bilo prilično knap jer sam iz Zadra, čim su završili praznici, morala letjeti u London, a zatim vlakom do Manchestera gdje su se snimanja održavala.

Upornošću do cilja

To je bilo moje prvo veće snimanje gdje sam imala svoju vlastitu filmsku prikolicu s kaučem, ogledalom sa svjetlima, garderobom i vlastitim WC-om. Snimali smo u studiju, a redatelj mi se jako svidio jer je vrlo učinkovito radio. Tako da sam ostala u kontaktu s njim i nedavno sam pohađala njegov masterclass. Važno je održavati kontakte s redateljima zbog budućih projekata i angažmana, podijelila je Ena Begović, koja nosi isto ime kao pokojna legendarna hrvatska glumica.

U daljnjem razgovoru otkrila nam je više o svojim glumačkim počecima i razlozima za preseljenje u Englesku.

– Moji prvi koraci u umjetnosti vezani su uz Glazbenu školu “Blagoje Bersa” gdje sam od sedme godine pohađala suvremeni ples. Kao tinejdžerica počela sam se zanimati za književnost, glumu i dramu u širem smislu riječi. Tijekom srednje škole pripremila sam monolog za Lidrano, koji je bio zapažen, a o tome je i tada pisao Zadarski list. Nastavila sam s dramskom skupinom pod vodstvom Mije Zare i Maje Šimić. Jedno vrijeme radila sam u Dragon Teatru kao glumica u raznim predstavama, uglavnom dječjim, pod vodstvom Maje Šimić. Također, tijekom studija radila sam kao lutkarica u Kazalištu Kvak u Zagrebu gdje sam snimila jedan kratkometražni i jedan dugometražni film pod naslovom »Ubojstvo za van« koji je prikazan na Pula film festivalu. Nakon prekida studija, vratila sam se u Zadar te sam nastavila trenirati ples i pohađati glumu kod Vinka Radovčića. Međutim, kako je moj interes za glumu rastao, sve više me privlačila ideja o odlasku u inozemstvo zbog studija glume. Za to me ponukala i činjenica da vani postoji više mogućnosti. Iako sam imala najviše iskustva u kazalištu, ono malo filmskog iskustva koje sam tada imala zaista me privuklo i motiviralo da nastavim dalje s tim, ispričala nam je ova mlada glumica u usponu prisjećajući se početaka svoje karijere.

U početku nije znala kako funkcionira studiranje u inozemstvu, niti je imala ikoga u obitelji tko je studirao vani. No, u tome joj je uvelike pomogao susret s profesorom i redateljem Nikšom Eterovićem kod kojeg je u to vrijeme pohađala različite radionice vezane uz scenski performans.

Prilagodba na život vani

– Upoznajući profesora i redatelja Nikšu Eterovića kroz radionice scenskog performansa dobila sam dublji uvid u rad u inozemstvu. Naime, on je radio u Berlinu i u razgovorima s njim počela sam shvaćati kako zapravo funkcionira studiranje i život u inozemstvu. Postepeno, korak po korak, sve više sam bila upućena u proces odlaska na studij vani. Tako sam skupila hrabrost i odlučila da idem studirati glumu i baviti se time profesionalno, priča nam Begović.

U razgovoru smo se dotaknuli i kako je tekao početni period prilikom preseljenja i koje su ključne razlike između Hrvatske i Engleske.

– Budući da sam rođena i odrasla u Hrvatskoj, prirodno razumijem hrvatski narod i kako stvari funkcioniraju u našoj zemlji. Međutim, kada se preseliš u drugu zemlju, moraš naučiti potpuno novi način funkcioniranja države i ljudi. Za razliku od Hrvatske, Engleska je izuzetno multikulturalna zemlja, gdje ljudi dolaze iz cijelog svijeta. Tako u Engleskoj imam prijatelje iz Švedske, Njemačke, Alžira, Egipta, Brazila, Kine, Japana, Indije te mnogih drugih zemalja. Iako svi pričamo engleski i možemo se razumjeti, ponekad se pitam koliko nam zapravo treba vremena da se zaista upoznamo i razumijemo na dubljoj razini.

S druge strane, u Hrvatskoj automatski razumijem određene geste, slang i kulturološke reference jer sam odrasla u tom okruženju. Međutim, kada promijeniš okruženje, ne možeš uvijek znati što znači neka gesta ili ponašanje u određenoj kulturi. Naravno, postoje zajedničke geste i načini na koje izražavamo emocije, ali neka ponašanja su ipak specifična za određene kulture. Zapravo, to je za mene najveća razlika, ali i zanimljivost, podijelila je.

Kako kaže, proces prilagodbe najbolje može objasniti kroz pojam prvotnog kulturnog šoka.

– Svaka osoba prolazi kroz kulturni šok kada se preseli u novu zemlju. Prvo dolazi ta faza euforije, zatim faza prilagodbe. U toj fazi zapravo možeš početi osjećati nostalgiju za domom ili se uspješno prilagoditi i pronaći zadovoljstvo u tom novom okruženju. Ja pripadam u ovu drugu skupinu – uspješno sam se prilagodila, ističe Begović, dodajući kako je za nju taj proces bio stimulativan.

Novi horizonti

– Imala sam osjećaj da mi se otvaraju novi horizonti, da bolje razumijem kako svijet funkcionira. Dobila sam priliku vidjeti više stvari i mislim da sam postala otvorenija prema svijetu, priča nam, ističući kako definitivno osjeća promjenu u svom mentalitetu.

S obzirom na to da razgovor ovakvog tipa nije mogao proći bez pitanja o smiješnim anegdotama, ova mlada glumica nam je ispričala jednu iz svojih početaka života u Engleskoj.

– Budući da je engleski jezik koji učimo u školi drugačiji od njihovog govornog, prilagodba na način komunikacije je svakako u početku bila izazovna. Na primjer, kada sam tek stigla u Canterbury, često bih prolazila ulicama i sretala poznanike koji bi mi se javljali s »alright?«. Mislila sam da to znači kako žele započeti razgovor očekujući da ćemo stati i pričati, kao što je običaj kod nas kad se sretnemo na kavi. Međutim, kasnije sam shvatila da je to njima zapravo ekvivalent našeg »e, di si?«, odnosno neka vrsta pozdrava u prolazu. To je bila jedna od prvih stvari koje nisam odmah razumjela, ali koja mi je kasnije pomogla da se bolje prilagodim njihovom načinu komuniciranja, ispričala nam je.

No, s obzirom na to da je konkurencija općenito velika u Engleskoj, a posebno u Londonu gdje živi, ističe kako je potrebno kontinuirano ulagati trud i biti u tijeku.

– Veliki broj glumaca i talentiranih pojedinaca pokušava se probiti u filmskoj industriji. Stvarno je potrebno puno truda, talenta, upornosti, ali i sreće kako bi se uspjelo živjeti isključivo od glume. Naime, to nije industrija poput klasičnog zaposlenja s dugoročnim ugovorima, već često su u pitanju pojedinačni projekti ili kratkotrajni angažmani, kaže, dodajući kako je osobno imala razdoblja kada je uspjela živjeti isključivo od glume.

Slobodna umjetnica

Međutim, kao slobodna umjetnica, često je prisiljena mijenjati projekte i nikad nije imala priliku biti dulje od godinu dana u istom projektu.

– U Engleskoj se neprestano stvaraju nove predstave u kazalištu, a isto vrijedi i za filmsku industriju. Nakon što završite jedan projekt, odmah kreće nešto novo, priča nam, dodajući kako je također radila i ostale poslove izvan glume.

Podučavala sam djecu glumi u klubu nakon škole, vodila plesne i glumačke radionice te čak vodila i osmislila radionicu storytellinga. Također, smislila sam priču za monodramu koju izvodim pod nazivom »Bloody Influencers« ili u prijevodu »Kvragu i influenceri«, koja je u Engleskoj dobro prihvaćena kao crna komedija. Voljela bih izvesti tu predstavu i u Hrvatskoj. Engleska me potiče da budem proaktivna i da stvaram vlastite projekte pa se nadam da ću i u budućnosti nastaviti izražavati svoju kreativnost kroz različite umjetničke forme. Uz glumu, kombiniram i druge poslove poput podučavanja i rada na eventima, što mi omogućava određenu dinamiku i fleksibilnost, ali ponajviše financijsku stabilnost s obzirom na to da živim u jednom od skupljih europskih gradova.

Kako je odrastala, mijenjali su se i njezini glumački uzori. Kao mala, divila se Zrinki Cvitešić i obožavala gledati seriju »Bitange i princeze« budući da, kako naglašava, velika obožavateljica komedije.

Aktivna i pokretljiva

– Emma Stone već duže vrijeme predstavlja moju inspiraciju. Jednostavno obožavam njezinu ekspresivnost i način na koji se sjajno prilagođava različitim ulogama. Željela bih imati priliku igrati raznovrsne uloge u budućnosti, ističe, dodajući da su na njezinoj listi glumica vrijednih divljenja Gal Gadot i Salma Hayek.

Također, u Engleskoj me inspirira glumica i spisateljica Phoebe Waller-Bridge. Točnije, njezina predstava »Fleabag«, koju je kasnije pretvorila u seriju, a koja mi je bila velika inspiracija kada sam smišljala svoju monodramu »Bloody Influencers«, kaže Begović, ističući pritom kako je inspiriraju svi oni koji stvaraju vlastite projekte, što je i njoj samoj jedan od ciljeva na kojem radi.

Ova svestrana Zadranka, osim glume i plesa, predstavlja i veliku ljubiteljicu joge jer joj, kako navodi, pomaže da se uzemlji i održava zdravlje. Voli biti aktivna i pokretljiva pa je tako jedno vrijeme radila i u teretani kao instruktorica fitnessa i joge.

Za kraj razgovora podijelila nam je svoju misao vodilju koju slijedi u svim svojim životnim prilikama i neprilikama.

– Svaka neprilika je prilika za otkriti ili naučiti nešto novo, poručila je zadarska glumica Begović s londonskom adresom.

ZAKONI NE POTIČU KUPOVINU UMJETNINA,
A KULTURA JE NA MARGINI

Priželjkujete li odlazak u inozemstvo? Općenito, kakav je vaš stav prema mjestu u kojem želite živjeti; jeste li statični ili nomadski prilagodljiv i znatiželjan tip?

– Odlasci u inozemstvo su česti te ih priželjkujem uvijek. Jedan od ljepših segmenata ove profesije jesu putovanja koja nude priliku za profesionalni razvoj. Kod nas su mnoge stvari još neuređene, zakoni ne potiču kupovinu umjetnina, i kultura, kojom se toliko dičimo, je na margini. Možda je to dio nekakvog masterplana da umjetnici postanu snalažljiviji i poduzetniji, to ne mora nužno biti loše.

Unatoč učestalim putovanjima, čini mi se da je Kvarner jedno od najugodnijih mjesta na svijetu. Na malom teritoriju imamo prirodnu raznolikost, relativno pouzdanu klimu, na korak smo od mora i planina, nije prenapučeno, a blizu su nam važna kulturna središta, poput Venecije ili Beča. Zasad ovdje ima previše prednosti da bih razmišljao o trajnom preseljenju.