Zadar protiv Cibone po 14. put u finalu: Sjećanja na sve velike drame vječnih rivala i finalu koje je završilo na CNN-u

Zadar i Cibona ove sezone 14. put igraju finalnu seriju za prvaka Hrvatske. Devet puta su se najveći hrvatski košarkaški rivali susreli u polufinalu, a jednom i u četvrtfinalu PH. Sva polufinala dobili su Zagrepčani, baš kao što su dobili i čak 12 finala. Zadar je samo jednom otišao do kraja, u sezoni 2004./05. pod vodstvom Rudolfa Juge momčad iz Jazina slavila je s ukupnim omjerom 3-2 i tako osvojila prvu titulu prvaka Hrvatske. Ključnim se tada pokazala prednost domaćeg parketa, Zadar je pobijedio u trima utakmicama pred svojim navijačima i 19. lipnja 2005. slavio prvu titulu prvaka države nakon 19 godina. Toliko o uspjesima Zadra, sve ostalo bilo je na strani Cibone.

ŽAL ZA 1992.

Zadar i danas može najviše žaliti za 1992. godinom kada se u ratnom okruženju igralo prvo Prvenstvo Hrvatske u kojem je nastupilo samo šest momčadi (Zadar, Cibona, Slobodna Dalmacija, Zagreb, Šibenik ZM i Osijek). Te je sezone Zadar dogurao do četvrtfinala Kupa Radivoja Koraća (domaće utakmice igrao je u Trstu), a u PH u polufinalu je naletio na Slobodnu Dalmaciju (Split) i u finale prošao omjerom 2-1. Cibona je imala prednost u finalu, igralo se na dvije pobjede, ali prva utakmica je trebala biti u Zadru (druga i eventualna treća u Zagrebu). Trebala, ali nikad nije odigrana. Umjesto u Jazinama zbog čudnih okolnosti igralo se u Rijeci gdje je Cibona pobijedila. Zadar je uzvratio u prvoj zagrebačkoj utakmici s 85:84, ali u trećoj odlučujućoj nije imao snage za pravi pothvat.

Nakon toga trebalo je šest godina da Zadar dođe do finala. Uspjelo mu je to u sezoni 1997./98. pod vodstvom trenera Danijela Jusupa. Nošen osvojenim Kupom Krešimira Ćosića (prvi Zadrov trofej u samostalnoj Hrvatskoj) Zadar je ambiciozno dočekao finalnu seriju.

Danijel Jusup

No, Cibona je u svojoj dvorani povela 1-0, a onda se kod vodstva Zadra 54:50 u drugoj utakmici u Jazinama u 28. minuti dogodio prekid zbog napada navijača na osječkog suca Stjepana Krajnovića. Jasno, Zadar je izgubio za »zelenim stolom«, a onda se, kada su ga već svi otpisali, čudesno vratio pobjedom u Zagrebu. S obzirom na okolnosti, u trećoj utakmici u Zagrebu očekivala se pobjeda »Cibosa«, no u posljednjih 200 sekundi se ušlo s tek posjedom prednosti domaćina. A tada je Emilio Kovačić vezao četiri slobodna bacanja, da bi Mario Gašparović i Josip Vranković postavili konačnih 61:65 za povratak serije u Zadar. A onda je krenulo. Kako bi Zadar platio kaznu od 93 tisuća kuna zbog prekida na drugoj utakmici organizirana je simbolična prodaja ulaznica po cijeni od 10 kuna i pod geslom »kupi ulaznicu ne idi na utakmicu«. Prodano je oko osam i pol tisuća tih »ulaznica«. Vijest je, kako kaže legenda, završila i na CNN-u, čime je na najbolji mogući način oživotvorena rečenica »Zadar je najbolji, Zadar je slavan«.

Transparenti na istočnoj tribini

Četvrta utakmica ostat će u povijesti ne samo zadarske nego i hrvatske košarke posebno zapamćena. Odluka HKS-a bila je da se igra pred praznim Jazinama, a tribine su umjesto navijača ispunili transparenti. Pred Jazinama je, prema nekim procjenama, bilo više od 20 tisuća navijača pristiglih ne samo iz Zadra već iz cijele Dalmacije, pa i ostalih hrvatskih gradova.

Ravnice dok su se još punile navijačima

Taj 12. svibnja 1998. vjerojatno je najveći sportsko-navijački događaj u povijesti Zadra. Igrači su u praznim Jazinama mogli čuti navijače čija je pjesma probijala zidove trošnih Jazina. Cibona je, međutim, sačuvala mirnoću, pobijedila i ostavila Zadar na čekanju. Malo je tko tada vjerovao da će trebati još punih sedam godina da Zadar konačno pobijedi Cibonu u finalu.

Intoniranje Lijepe naše pred početak utakmice

VELIKA ŽRTVA

Emilio Kovačić bio je 1998. kapetan Zadra.

– Činjenica je da se kriterij suđenja okrenuo u njihovu korist, nakon čega je došlo do nekontroliranih stvari koje se nisu smjele dogoditi, no niti smo mi igrači imali utjecaja na to niti je klub mogao kontrolirati hoće li netko ući na parket i napraviti incident, rekao je Kovačić prije tri godine u razgovoru koji je s njim za Zadarski list imao Paulo Sarić.

Emilio Kovačić šutira kraj Gordana Giričeka, rasplet čeka Davor Marcelić

– Navijači su nam čitave sezone bili velika potpora, a za četvrtu utakmicu se prodalo »milijun« karata, no ljudi koji su tu bili nam nisu mogli pomoći. Čitavo ozračje je bilo čudno. Izađeš – euforija, vratiš se u dvoranu – sablazan. Nema nikoga, čuje se tek škripa tenisica po parketu.

Igrači su pred početak utakmice pozdravili navijače

Nedavno igranje bez publike za vrijeme korone me podsjetilo na tu utakmicu. Nisu to bili prirodni uvjeti niti je to ambijent u kojem se igra košarka, ali ne mogu reći da smo izgubili jer nije bilo publike. Izgubili smo jer su oni bili bolji. Nismo imali dovoljno dubok igrački kadar te je svaka serija s više utakmica išla na ruku Ciboni. Ostaje pitanje što bi se dogodilo da smo dobili drugu utakmicu i kakvi bismo izašli na parket u trećem susretu koji je vrlo bitan, pogotovo pri izjednačenom rezultatu. Na kraju ostaje samo tuga što nije bilo publike u četvrtoj utakmici u Jazinama. Ambijent je bio nevjerojatan, a Zadrani su pokazali koliko im je stalo do košarke.

To se niti u jednom drugom gradu ne bi dogodilo. Ljudi su svim srcem pokazali koliko pripadaju klubu i koliko im je stalo. Na licima su se vidjeli sreća, ushićenje i optimizam. Potporu koju smo osjećali je teško opisati riječima. Nažalost, kada smo se vratili u dvoranu kao da je sve nestalo. Nadahnjujući trenutak je kratko trajao.

Svjedoke toga vremena i danas prolaze trnci kada se sjete slike ispred južne strane Jazina.

– Na to razdoblje gledam s pozitivnom nostalgijom, no jednako tako i s osjećajem nepravde koji nas je uvijek pratio s obzirom na tadašnje stanje u hrvatskoj košarci. Ipak, prevladavaju pozitivna sjećanja. Imali smo sreću da nam je sportski direktor bio Đuro Stipčević koji je i inzistirao na tome da dođem u Zadar, ali prije svega se valja prisjetiti njegove ljudske veličine. On je u jednom trenutku klubu posuđivao svoj novac kako bi se platili računi… Drugi u toj hijerarhiji je bio Danijel Jusup koji je kao mladi trener svaki dan dolazio s maksimalnom energijom i davao cijelog sebe kako bi podigao momčad koja na početku sezone nije bila prepoznata da bi nešto mogla napraviti. Uz pomoć Bernarda Kotlara i Dade Burčula uspio je složiti jako kvalitetan stručni stožer, prvenstveno s ljudske strane, za koji se »zalijepio« veliki broj perspektivnih mladih igrača, rekao je Kovačić i dodao:

– Imali smo kvalitetnu skupinu ljudi, i to na svim ključnim pozicijama u klubu, što nam je pomoglo i osvojiti trofej. Gledano unatrag, kvaliteta ljudi je odredila našu sezonu. Svi smo se žrtvovali. Treninzi nisu bili nimalo lagani, no kada bi »zaštekalo« i došlo do krize do izražaja su dolazile veličine nekih ljudi. U trenutku kada se prolazi kroz krizu vrlo bitno je ostati zajedno, a Zadar je te sezone u tome uspio, zaključio je Kovačić.

ZABORAVLJENA EUROLIGA

Sve do spomenute Jugine titule Cibona je s više ili manje problema u pravilu bila uvjerljiva protiv Zadra u (polu)finalima (Zadru 2000. nije pomogao ni dvojac Arijan Komazec i Dino Rađa). Posebno značajno finale igrano je 2005./06. budući da je pobjednik osiguravao trogodišnji ugovor koji mu je jamčio igranje u Euroligi. Nakon 1-1 Cibona je Zadar razbila u trećoj utakmici. Danas Euroligu više nitko ne spominje, ni u Zadru ni u Ciboni.

Zanimljiva je bila i finalna serija 2006./07. u kojoj je Zadar, s trenerom Acom Petrovićem, vodio 2-1 i imao meč loptu u četvrtom dvoboju u Jazinama. Vodili su Zadrani gotovo cijelu utakmicu, u zadnju četvrtinu su ušli s plus deset, ali su »vukovi« sve uspjeli preokrenuti i izjednačiti na 2-2. U petoj utakmici dogodio se »slučaj semafor«, pa je utakmica odgođena za 24 sata. Na kraju uvjerljiva pobjeda Cibone za novu titulu prvaka i novo zadarsko razočaranje. Još veću priliku Zadar je, s Danijelom Jusupom na klupi, propustio u sezoni 2009./10. Serija je počela s dvije pobjede Zadrana, koji su potom izgubili treću utakmicu u Zagrebu, da bi »vukovi« u četvrtoj utakmici pokvarili feštu koja se spremala na Višnjiku i izjednačili na 2-2. Odlučivala je majstorica u kojoj je Cibona slavila s plus 22. Bilo je to prvo finale u kojem je jedna momčad nadoknadila minus od 0-2 u prve dvije utakmice u seriji na tri dobivene. Cibona je u majstorici stigla do titule i 2022. kada je Zadar posustao nakon »breaka« u Zagrebu u prvoj utakmici.

Kada je 2013. Cibona »metlom« (3-0) u finalu došla do još jednog trofeja teško da je itko očekivao da će proći čak devet godina za novo finale »vječnih rivala«. Osim slabosti Zadrana razlog tome je i pojava kvalitetne Cedevite koja je s Cibonom dijelila trofeje, a momčad s Višnjika uglavnom je ispadala u polufinalu. Kad se sve zbroji, do sinoćnje utakmice Zadar i Cibona igrali su 52 utakmice u finalima, Cibona je pobijedila u 36, a Zadar 16 dvoboja.

ZADAR       69 (35)

CIBONA       79 (31)

Dvorana Jazine. Bez gledatelja. Suci: Muhvić (Karlovac), Urukalo (Šibenik).

ZADAR: Vranković 12 (4-4), Gašparović 8, Ninčević, J. Ružić 3, Pestić 5, Kovačić 18 (2-3), Longin, Ercegović 7, Lewis 16, Žorž, Žuža. Trener: Danijel Popović.

CIBONA: Mulaomerović 14 (4-5), Gregov, Mršić 7 (5-6), Atkins 12(4-7), Kisurin 11 (5-9), Marcelić 14 (3-4), Rimac, Alihodžić 2, Nicević, Naglić 4 (2-2), Grgat, Giriček 15. Trener: Aleksandar Petrović.

Prvaci Hrvatske

20 – Cibona

6 – Zadar

5 – Cedevita

1 – Split, Zagreb