U slučaju jedne članice na vidjelo izlazi nefunkcioniranje Udruge slijepih, evo o čemu se radi

U srcu Zadra, na Poluotoku, smještena je Udruga slijepih Zadarske županije. Postoji već 73 godine, jedina je takva udruga u cijeloj Zadarskoj županiji i svrha joj je »poboljšanje statusa slijepih osoba u svim segmentima života«.

Poznato je da su prije nekoliko godina udrugu pratili skandali oko nezakonitog uzimanja novca, bilo je i kaznenih prijava DORH-u, no sve je to iza njih, udruga je dobila novo vodstvo, pokrenula brojne projekte i sada se radi, zahvaljujući i EU sredstvima, prema propisima.

Sve zbog knjiga

Ali – što dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji, kaže poslovica. Udruga se »umila«, financiraju je i Grad Zadar i Zadarska županija, sredstava ne manjka, sve može funkcionirati. Zašto onda ne funkcionira?

Zato što je iz nje u velikoj mjeri nestalo ono najvažnije – empatija i ljudskost.

Zamislite osobu koja je gotovo potpuno slijepa. No, ne od rođenja. Govorim o (poznatoj) Zadranki u dobi od punih 87 godina, sa završena dva fakulteta. Kada je, uslijed bolesti, izgubila vid, najteže joj je palo što više ne može čitati. S obzirom na njezinu dob, i ostale životne aktivnosti su se smanjile i život se, manje-više, počeo svoditi na boravak u stanu. U mraku, bez mogućnosti čitanja.

Učlanila se tada u Udrugu slijepih Zadarske županije iz samo jednog razloga: putem članstva ostvarila je pravo na »čitač knjiga«, izvanredno osmišljen način da slijepa osoba preko reproduktora sluša knjige koje se vrlo jednostavno svakodnevno naručuju iz Hrvatske knjižnice za slijepe. Preko doznaka nabavila je reproduktor, knjige su opet postala njezina svakodnevnica, život je dobio na kvaliteti.

Prije pet mjeseci reproduktor se pokvario. Nakon sedam godina neprekidnog korištenja, aparat se više nije mogao popraviti.

»Zapeli« papiri

No, tu je Udruga za slijepe Zadarske županije. Potrebno je samo da liječnik obiteljske medicine pošalje papire na Odjel oftalmologije Opće bolnice Zadar, odakle će ih preuzeti jedan od videćih pratitelja udruge i papiri se prosljeđuju u Zagreb na odobrenje.

No, punih pet mjeseci ništa se nije maklo s mrtve točke. Doznake koje je liječnik poslao u bolnicu i dalje su tamo. Gospođa iz naše priče (a nije jedina!) nikada nije koristila niti jedno pravo iz dugačke liste materijalnih prava Udruge za slijepe. Nikada nije zatražila pomoć videćeg pratitelja, niti druge stvari na koje ima pravo. Nije, jer se u udrugu učlanila samo zbog toga što proceduralno nije, prije sedam godina, mogla na drugi način nabaviti čitač knjiga. Članarinu, dakako, uredno plaća.

Pet mjeseci nazivam Udrugu slijepih. Molim ih da odu na Očni odjel po doznake. Ništa. Ako ih pitate, reći će da nije do njih, već oni čekaju da ih zovu iz OB Zadar da su doznake popunjene i da po njih mogu doći. To rade videći pratitelji. Mogu li oni otići na Očni odjel, gdje ih svi poznaju, bez poziva s Odjela i zatražiti doznake? Naravno da mogu. Ali neće.

Pogrešan put

Eto, sve je po proceduri i prema zakonu. To će u udruzi i reći. Preuzimanje jednog papira iz zadarske Opće bolnice tek je prvi korak, znaju oni koliko će se još nakon toga čekati na aparat. Ali taj jedan korak je teško napraviti za svog člana. Udruga je, kako smo rekli, dobila novac, pokrenula projekte i zaposlila ljude. Čemu, ako ne postoji ni minimum ljudske brige i empatije za svoje članove?

Pet mjeseci tišine i mraka njihove članice u visokoj životnoj dobi, kojoj je čitač knjiga donosio život, djelatnicima ove udruge ne znači ništa. Ne osjećaju nelagodu zbog svoje inertnosti. Znaju svoja prava. Njihovo je, eto, pravo da ne odu po doznaku kako bi pomogli svome članu.

Ako kao društvo idemo u ovakvom smjeru, gdje nas potrebe nemoćnih ne pokreću, uistinu idemo pogrešnim putem. Inertnost, indolencija, ravnodušnost, pasivnost i izostanak elementarne empatije su osobine koje ne bi trebale »resiti« ni jednog pojedinca, a kamoli zadarsku udrugu koja skrbi o slijepim osobama.