Traži se da se za vozače Liburnije podigne prosječna plaća, evo o kojem je iznosu riječ

Sindikat Zajedno, u koji je učlanjena većina radnika gradskog prijevoznika Liburnije, traži od uprave te tvrtke da se prosječna plaća vozača podigne za 50 posto kako bi došla do oko 1.500 eura, potvrdio nam je Domagoj Kovač, odvjetnik iz Zagreba, pravni zastupnik ovog sindikata. Predstavnici sindikata obratili su se ovim povodom i Gradu Zadru, s obzirom na to da je Grad većinski vlasnik te tvrtke te obilno sufinancira njezino poslovanje. Ako ne dobiju pozitivan odgovor moguć je čak i štrajk.

Najmanje plaćeni

– Još prošle godine smo oko poboljšanja prava radnika Liburnije počeli pregovore s tadašnjim direktorom te tvrtke Edvinom Šimunovom, a u tim pregovorima je sudjelovao i sadašnji direktor Slobodan Erslan. Istaknuli smo da plaće u Liburniji zaostaju više od 50 posto za plaćama autoprijevoznika u Hrvatskoj, od tvrtki iz Šibenika, Rijeke, Splita… Iz Liburnije su nam tada rekli da im napišemo naše zahtjeve. Radnici Liburnije trenutačno su u bezizlaznoj situaciji, jednostavno ne mogu podmirivati svoje životne potrebe s plaćom koja iznosi nešto više od 900 eura. Plaća im je nešto veća kad se nabere velika količina prekovremenih sati. No da bi se nabralo toliko prekovremenih sati, ljudima pati privatan život, ne mogu biti kući s članovima svojih obitelji. Plaće radnika u gradskim prijevozničkim tvrtkama se ne mogu tako uspoređivati, jabuke se mogu uspoređivati samo s jabukama, napominje odvjetnik Kovač dodajući kako su u prethodnom razdoblju sindikati pregovarali s upravama drugih autoprijevozničkih tvrtki, što je rezultiralo time da su u tim tvrtkama neto plaće 50 posto veće nego u Zadru.

– Mislim da se Zadar može uspoređivati s Rijekom, Šibenikom. Ako u tim gradovima prosječna plaća vozača iznosi oko 1.500 eura, ne vidim zbog čega i u Zadru ne bi bio takav iznos. Ako se i u Zadru ne podignu plaće ovih ljudi na iznos koji tražimo, vozači će ići raditi u drugi sektor ili u druge prijevozničke tvrtke. Ne isplati im se ostati u Liburniji, ističe odvjetnik ovog sindikata koji je rekao kako su im prije nekoliko dana, kada su pregovarali o plaćama, u Liburniji predstavili svoj prijedlog o mogućem povećanju bruto plaće na iznos od 1.200 eura.

Domagoj Kovač, pravni zastupnik sindikata Zajedno

Prihodi Liburnije

– Na neto razini bi povećanje iznosilo 100-tinjak eura. To je za nas neprihvatljivo, prije svega iz razloga što Liburnija ne dobiva novac samo od Grada Zadra, već i od Ekonomsko-birotehničke i trgovačke škole, Sveučilišta u Zadru, prigradskih općina i gradova…, što nam je potvrdio i sam direktor Erslan. Predlagali smo Liburniji da se nađemo na pola puta, da se sada, prije lokalnih izbora dignu prosječne neto plaće na 1.200 eura, a da se drugi dio povećanja plaća dogodi poslije izbora, odnosno da idemo s primjenom od 1. srpnja. Na takav naš prijedlog iz Liburnije nisu imali apsolutno nikakvog sluha. Direktor Erslan je rekao kako on ne odlučuje o financijama, kao i da Grad Zadar ima tehnički proračun. Stoga smo se obratili Gradu Zadru i Gradskom vijeću da nas iz sindikata koji predstavlja radnike Liburnije prime u roku od osam dana, kako bi se riješila navedena situacija. Podsjetio bih kako su se, iako je bio na snazi tehnički proračun, nedavno povećale plaće u Čistoći Zadar, pa ćemo ustrajati da se povećaju i u Liburniji, poručuje Kovač koji je najavio kako će, ako ih iz Grada Zadra ne prime na pregovore u roku od osam dana, provesti mirenje i potom kreću u štrajk.

– Htio bih upozoriti i kako se u Liburniji nisu priznavala ni druga radnička prava. Najveći problem su bodovi. Mi smo tražili da se plaća izračunava po formuli osnovica puta koeficijenti puta minuli rad, kao što imaju državni službenici i druge firme. U Liburniji se događa da kada se digne vrijednost boda, istovremeno se smanji vrijednost sata i obrnuto, tako da su radnici uvijek na istoj plaći. Tražili smo da se što više u pravima približimo onima koja se ostvaruju iz kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, naglašava odvjetnik ovog sindikata koji je rekao kako u Liburniji nije bilo priznato nijedno pravo izuzev osnovne plaće i prekovremenih sati, već je sve ovisilo o diskrecijskom pravu poslodavca, budući da je radnicima u ugovoru stajalo kako će im se ta prava priznati ako poslodavac ima sredstva za njihovu isplatu.