SUSRET PRIJATELJA Nekadašnji maturanti učiteljske škole skupa i nakon 60 godina

Ispred stare Tvornice duhana, pokraj hotela Kolovare i nekadašnje učiteljske škole, okupila se generacija koja je uspješno završila svoje srednjoškolsko obrazovanje 1964. godine kako bi proslavila 60. obljetnicu mature. Bili su generacija, kako ističu, učenika i učenica iz različitih dijelova današnje Zadarske županije, koja je, pored učenja, uvijek pronalazila vrijeme za međusobno druženje.

Čistili ruševine

– Svi smo tada bili jednako siromašni i bogati, prisjeća se umirovljena učiteljica Marija, ističući kako su nakon završetka obrazovanja nastavili održavati međusobne veze, iako su se raštrkali po zadarskim selima gdje su radili kao učitelji, odgajajući generacije od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.

– Povodom velike obljetnice okupilo nas se dvadesetak, a u razredu nas je bilo negdje između trideset i pet do četrdeset, ne sjećam se točno. No, sjećam se da smo posljednji dan škole proslavili izletom u Zlatnu luku, koja je tada bila u razvoju. Okupljamo se redovito svakih pet godina, s tim da smo imali jednu pauzu za vrijeme pandemije. Nažalost, svake pete godine nas je sve manje, a na ovom okupljanju evociramo sve one lijepe trenutke, kazala je učiteljica Marija, dodajući kako su tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, osim zabave, sudjelovali i u poslijeratnoj obnovi Zadra.

– Tijekom 60-ih smo radili na raščišćavanju ruševina u Zadru. Do podne smo bili u školi, a nakon toga smo s Miloradom Ignjatovićem odlazili raditi. Sjećam se da se tada nasipala Gaženica i ostalo, tako da smo naučeni na rad, ispričala nam je umirovljena učiteljica, koja je nedavno bila pozvana na Dan škole u kojoj je radila te je bila glavna zvijezda koja je odgojila brojne generacije.

Brzo do posla u struci

Njezin kolega, Grgo Ševerdija, kazao je kako su do posla u struci dolazili vrlo brzo. Međutim, on je nakon završetka školovanja morao prvo odslužiti vojni rok. Nakon toga je radio kao ravnatelj u Osnovnoj školi Bartola Kašića, u Poljicima i Bukovici. Uz to, ispričao nam je kako su tada bujale zabave po cijelom gradu u vidu plesnjaka.

– Imali smo zabavu na nivou grada, dok smo u školama imali redovne priredbe. Plesnjaci su bujali na sve strane, od Bagata, hotela Beograd, Bašte, Kidriča, Kafane Central, pa sve do Đačkog doma, gdje se svake subote plesalo, priča nam Ševerdija, koji je tijekom srednje škole živio upravo u Đačkom domu s nekolicinom ostalih kolega, s kojima je, kako kaže, redovito smišljao mladenačke psine.

S obzirom na to da su odrastali 60-ih godina, u doba hippie pokreta, rock ‘n’ rolla i TV-a u boji, upitali smo Ševerdiju kako sada gleda na to vrijeme s vremenskim odmakom i koliko hvata korak s novim tehnologijama.

– Koristim internet, pametni telefon i tablet. Sve sam naučio sam, koliko sam stigao. No, ipak, ako nešto trebam, upitam svoju unučad ili kćeri jer su oni specijalizirani u tome više nego ja, rekao je Ševerdija te podijelio svoje viđenje odgoja i obrazovanja nekad i danas.

SAVA ČEPINAC

Susreću bivše učenike

– Nakon samostalnosti Hrvatske mislio sam da će situacija biti malo drugačija po pitanju odgoja i obrazovanja. Međutim, vjerujem kako se nije dogodila velika promjena u smislu ponašanja djece na našim prostorima, barem koliko sam osobno svjedočio kroz svoje radno iskustvo. Primjerice, jednom prilikom sam išao na jednu obrazovnu ekskurziju ravnatelja škole, gdje sam imao priliku posjetiti škole u Čakovcu i Varaždinu. Tada sam primijetio kako tamo djeca imaju posve drugačiji odnos prema imovini, oni je čuvaju, dok je kod nas ipak nešto drugačije, navodi Ševerdija, dodajući kako sada više nije toliko upućen jer više ne radi s djecom jer je posljednjih petnaestak godina u mirovini.

Razgovarali smo i sa Savom Čepinac, koja iz srednjoškolskih dana pamti samo sretne trenutke.

– U srednjoj školi mi je bilo prekrasno, od društva do putovanja. Tada nije bilo razlika između bogatih i siromašnih. Živjela sam u Đačkom domu »Nenad Parenta«. Igrala sam rukomet i košarku, bavila se atletikom te sam se redovito natjecala, a na jednom natjecanju iz atletike sam bila na prvom mjestu. Trčali smo na Đilu, Boriku i u Perivoju Vladimira Nazora, a jednom prilikom sam čak bila diskvalificirana jer sam bila premršava, prisjetila se Čepinac, ističući kako joj je jednako prekrasno bilo i u radu s djecom.

Naime, radila je kao učiteljica šesnaest godina u Donjoj Jagodnji te dvadeset i osam godina u Osnovnoj školi Smiljevac.

– Da se opet rodim, bila bih učiteljica od prvog do četvrtog razreda osnovne škole! Biti učiteljica znači imati pred sobom generaciju koja je iskrena, neiskvarena, kao nepisana ploča. Ako djeci pružite ljubav, iako vas roditelji ponekad ne cijene, djeca će vam uzvratiti osmijehom i neće se odvojiti od vas. Tako su moji nekadašnji učenici govorili: »Mi ćemo kod učiteljice Save, ona je uvijek vesela i nasmijana.« Djeca su me obožavala jer sam vodila folklor i posvećivala veliku pažnju siromašnijim učenicima, pomažući im s priborom i ostalim. Volim dobrotu, poštenje i iskrenost, a ne podnosim licemjerje. Ako bih primijetila nešto neiskreno kod učenika, odmah bih reagirala. Nikad nisam bila stroga učiteljica i nikad nisam povrijedila učenika zato što nešto nema, priča umirovljena učiteljica Čepinac, dodajući kako redovito, gdje god krene, sretne nekoga od svojih bivših učenika.

– Gdje god da dođem, uvijek sretnem nekoga od svojih učenika, bilo to u bolnici ili gradu. Svugdje imam priliku sresti nekoga iz generacija koje sam učila i odgajala. Primjerice, jedan od mojih učenika je Anthony Ninčević, koji je nedavno kupio nekadašnji hotel Iž, ili pak rukometaš Josip Valčić, kazala je Čepinac.

Grgo Ševerdija

Mladost sačuvana u sjećanju

Zanimljivo je da je gospođa Čepinac, kako priča, bila najstarija »​informatičarka« u svojoj školi.

– U mirovinu sam otišla 2008. godine, dok sam godinu ranije polagala tečaj informatike kako bih mogla upisivati učenike preko interneta na kraju školske godine, nasmijala se Čepinac i dodala kako se u mirovini, nakon smrti supruga, odlučila više posvetiti putovanjima.

Živi život punim plućima te nije izgubila dijete u sebi niti životni elan u poznim godinama. Okupljanje sa školskim kolegama i prijateljima povodom velike obljetnice, koje je organizirala, proslavila je u ambijentu jedne zadarske konobe, gdje nimalo nije manjkalo veselja, smijeha i prisjećanja na dogodovštine iz školskih klupa.

Također, pored svih lijepih trenutaka, prisjetili su se i kolega koji više nisu s njima. Učiteljica Marija je održala prigodni govor te istaknula kako su se okupili upravo živo proslavili svoju mladost.

– Davno je bila ta 1959. godina. Skupili smo se kao mladi, uplašeni ptići s raznih strana i započeli svoj petogodišnji put. Na tom putu bilo je posrtanja i dizanja. Izgradili smo nezaboravna prijateljstva i pamtimo samo najljepše. Na današnji dan, 1964. godine, uspješno je završilo naših pet zajedničkih godina. Život nas je odveo svakog na svoju stranu. Na novom putu, svatko od nas, pisao je svoj životni roman. U tim romanima bilo je raznih stranica. Međutim, nismo pokleknuli, nego još uvijek te romane »pišemo« časno i pošteno.

Netko je rekao: »Vrijeme – naša mladost zapravo ne prolazi. Sve je sačuvano u našim mislima, zaključila je Marija.​

MARIJA