Snježana Köpruner gostovala u Nedjeljom u 2: 'Izašla sam i vidjela sam Bagat gdje sam radila...'

Foto: HRT

Gošća emisije Nedjeljom u 2 je Snježana Köprüner, poduzetnica koja u Travniku i Prozoru-Rami vodi proizvodnju preciznih strojeva s oko 700 zaposlenih. Odrasla u Zadru i poslovno formirana u Njemačkoj, danas bez zadrške upozorava na opasnost ekonomije koja živi od rente, a zanemaruje proizvodnju, piše HRT.Rođena je u Benkovcu, a odrasla u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, smjer energetika te karijeru započela u Bagatu kao razvojna inženjerka, radeći i na konstrukciji specijalnih alatnih strojeva. Magistrirala je sredinom 80-ih, a potom odlazi u Njemačku gdje se usmjerava na analize tržišta i troškova, stječući novo razumijevanje konkurentnosti u strojogradnji.

Ističe kako joj put nije bio težak.

– Mislim da kad ste na jednom putu, da te teškoće toliko ni ne osjećate i da vam toliko ne smetaju. Uvijek gledam, kad su me ispitivali dok sam studirala strojarstvo, “je li bilo teško?”. Na kraju fakulteta nisam imala osjećaj da je bilo teško. Nekako je išlo sve po planu, kazala je.

Objasnila je da je tijekom rada u Njemačkoj bila uključena u projekte analiza troškova i odluka “proizvesti ili kupiti”, kroz koje su njemačke tvrtke nastojale povećati konkurentnost smanjenjem troškova nabave. U tom je kontekstu radila i na projektu za tvrtku Messer Cutting and Welding, kada su joj se javili ljudi iz Bosne i Hercegovine tražeći pomoć u pronalasku posla.

Navela je kako je, iako ih nije poznavala, osjetila snažnu potrebu pomoći im, dijelom i zbog ratnog iskustva koje su prošli. Poslala im je poslovne upite, a nakon što su uspjeli dobiti posao, pokrenut je proces privatizacije. Tvrtka Messer iskazala je interes za kupnju, no na kraju je odustala, zbog čega su se radnici ponovno našli u neizvjesnoj situaciji, što je bio trenutak kada su se ponovno obratili njoj.

– Nekako mi je ta njihova borba za opstanak djelovala na mene. Tada nisam imala nikakve vlasničke udjele u firmi u kojoj sam radila i onda sam počela vlasnike obrađivati. I na kraju sam to uspjela i firma je privatizirana 2004. godine. Tada je imala 52 zaposlenika, radili su 400.000 eura godišnje da bi danas došli na preko 700 radnika i na prihod koji je oko 35 milijuna eura. Mislim, to se ne čini puno, ali je u metalu, u rezanju i u tom poslu kojim se bavimo prilično složeno i teško, izjavila je.

Objasnila je da je kao Zadranka, nakon odlaska u Njemačku, godinama sudjelovala u povezivanju i pomaganju kolegama iz bivšeg Bagata i SAS-a, uključujući i traženje kupaca te podršku u procesima koji su prethodili privatizaciji. Istaknula je da su u to vrijeme domaći inženjeri i radnici u SAS-u bili na visokoj razini svjetske strojogradnje, te da je sama sudjelovala u pokušajima pronalaska rješenja za budućnost tvrtke.

Navela je i da je, nakon godina izbivanja, ponovno posjetila pogone i zatekla potpuno promijenjenu sliku industrije koja ju je duboko razočarala.

– Izašla sam i vidjela sam Bagat gdje sam radila, isto u jednom jadnom stanju, a kolege su mi rekle da se tu planiraju raditi stanovi. To je jedna zgrada koju je naš akademik Nikola Bašić projektirao, izvrsna je, stvarno, sve je rađeno po svim svjetskim standardima. Izašla sam i vidjela sam obrtničku školu koja je nova napravljena i mislila sam se gdje će ta djeca raditi, nekako mi ta savjest nije dozvolila da ne kažem ljudima dajte pogledajte što se dešava, napravite nešto. Ipak smo bili industrijska nacija, bili smo u samoj špici tehnologije i sad ćemo napraviti to da zaboravimo da je to ikada postojalo, kazala je.

Cijeli tekst pročitajte na OVOM linku.

#Snježana Köpruner