Četvrtak, 19. studenog 2026

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Sanja Petrovski

ŠKRINJA USPOMENA (12) Njezina fotografija iz razrušenog Zadra obišla je svijet: 'Htjela sam pokazati da usred užasa postoji život'

Autor: Nina Vigan

19.11.2026. 10:30
ŠKRINJA USPOMENA (12) Njezina fotografija iz razrušenog Zadra obišla je svijet: 'Htjela sam pokazati da usred užasa postoji život'

Foto: Mate Komina



Za sebe kaže da je prosječna kuharica, zaljubljena u svoj balkon pun cvijeća, u fotografiju, slikanje, ples, u umjetnost. No, Sanja Petrovski sve je samo ne prosječna. Ova energična i svestrana Primoštenka, koja je svoj život i stvaralački put vezala uz Zadar, jedno je od ključnih imena plesne umjetnosti u našem gradu. Ustrajna, odgovorna, posvećena i zaljubljena u pokret, desetljećima je odgajala generacije plesača, stvarala predstave i gradila scenu koja je Zadar pozicionirala na kartu suvremenog plesa. U godini koja dolazi, proslavit će svoj sedamdeseti rođendan, ali i obilježiti pedeset godina umjetničkog djelovanja.Prava je to prilika da otvorimo škrinju uspomena i s našom sugovornicom prođemo put od prvih baletnih snova do stvaranja zadarske plesne scene.


Prst sudbine




A sve je, zapravo, počelo jednom malom slikom u dječjoj enciklopediji.


– Na kraju, u kazalu enciklopedije »Svijet oko nas«, nalazila se mala sličica baletne predstave. Bila je možda tri i pol centimetra visoka i dva centimetra široka. Ja sam je gledala i zamišljala cijelu pozornicu. Na njoj su bile tri balerine s jedne strane, tri s druge i jedan par u sredini. Htjela sam biti balerina prije nego što sam uopće prvi put uživo vidjela balet. Tad sam odlučila – ja ću biti balerina. A onda je u moje mjesto došla Ana Roje, primabalerina, prisjeća se s osmijehom tog trenutka, prsta sudbine.





Ana Roje i njezin muž Oskar Harmoš otvorili su međunarodnu ljetnu baletnu školu u Primoštenu, u koju su dolazili plesni umjetnici iz cijelog svijeta.


– Ja sam se zaljubila u taj svijet i nisam se dala od njega odvojiti, govori s puno emocije.




U Zadar je došla 1976. godine raditi u Glazbenu školu Blagoje Bersa, kao nastavnica klasičnog baleta za koju je preporučila njezina učiteljica Ana, a u dogovoru s Marijom Poklepović, direktoricom škole. Ipak, prve dvije godine u Zadru, nisu bile lagane.


– Išla sam na predavanja, radila u školi, uključila se u plesnu grupu u studiju i malo se družila s ljudima. Ali osjećala sam se pomalo izgubljeno… Onda sam sljedeće godine odlučila da tako više ne može i uključila sam se u sve što sam mogla: od karatea i likovnih grupa do nekih literarnih udruga. Nekako sam se baš angažirala i upoznala grad. Na neki način sam ga pripitomila, a i on je pripitomio mene, ističe Petrovski i prisjeća se kako je nakon nekog vremena pauzirala studij i odlučila otići u Split, gdje su je primili u baletni ansambl. U Splitu je provela tri godine, nakon čega se ipak vraća u Zadru, i to zbog ljubavi jer je njezin tadašnji dečko, sadašnji muž, živio u Zadru.


Koreografija i ples


Zbog povratka u Zadar nikada nije požalila. Objasnila nam je to jednostavnom rečenicom – »gdje god nešto započnem, to i ostvarim«, objašnjavajući kako su se upravo ovdje postupno isprepleli njezin obiteljski život, prijateljstva i profesionalni put.


Njezini počeci, neodvojivi su od utjecaja i načina na koji je Ana Roje pristupala plesu i svojim učenicima. Taj put, nadahnuo je i nju, tako da je i ona otvorenost i slobodu u izražavanju uz beskrajnu ljubav i predanost prema plesnoj umjetnosti nastavila njegovati i kod svojih učenika.



– Želim da budu otvoreni prema svijetu i umjetnosti, da prihvaćaju različite pristupe. Svatko ima nešto što se može izdvojiti, neki drukčiji pristup, neku originalnost. Nešto je dobro, nešto možda nije. Ali kada upoznate puno različitih stvari, kroz rad, iskustvom stvarate neku vlastitu sliku. To me, primjerice, Ana Roje naučila: prihvaćanju različitosti i promišljanju, ističe Petrovski koja je još u Primoštenu počela podučavati djecu i dijeliti svoje znanje, a u Zadru se uključila i u rad Plesnog studija pri Glazbenoj školi koji je tada vodila Ana Tomić. Uz koreografiju bavi se i produkcijom, a s vremenom je i sve više prihvaćala suvremenu plesnu tehniku i način promišljanja kroz suvremeni ples. Dovelo je to do toga, da je s kolegicom Nives Šimatović Predovan osnovala Zadarski plesni ansambl, koji je potekao upravo iz Studija i grupe Kiks – Mix tadašnjeg Omladinskog doma.


– Zapravo me koreografija i kreacija puno više privlače nego sam ples. Obožavam plesati, a u svom radu koristila sam mnoštvo raznih plesnih vrsta i stilova. No suvremeni ples definitivno je nešto što može obuhvatiti različite plesne poetike, do njega se dolazi promišljanjem, a također dolazi iznutra. Ma čak kada bih čula glazbu u disko-klubu, ja sam već u euforiji, stvarno sam obožavala ples, sad nešto manje, govori nam kroz smijeh Petrovski.


Ansamblu 35 godina


Zadarski plesni ansambl ove godine slavi svojih 35 godina djelovanja. Nastao je u teškim trenucima kada je Zadar bio u ratnoj opasnosti, a osnivačice su plesom prkosile strahu. Jedna od najpoznatijih fotografija naše sugovornice upravo i potječe iz tih dana, kada je u razrušenoj Glazbenoj školi Blagoje Bersa u malom bijelom trikou i baletnim papučama pozirala u ruševinama.


– Što u takvom užasnom prostoru može funkcionirati ako ne nešto što je čista umjetnost? Bilo je tu rastopljenih ploča, progorenih kostima i različitih predmeta koji su bili uništeni, ali sam pronašla jedan očuvani triko. Pomislila sam kako je to jedino što mi se činilo smislenim u tom prostoru – pokazati da ipak postoji nekakav život usred svega tog užasa. Umjetnost je jedna od najdivnijih stvari na svijetu i može nam pomoći da prebrodimo mnogo toga, naglašava. Bila je to fotografija koja je obišla svijet.


U to vrijeme stvorili su i »Cabaret sklonište« – glumačko-plesnu skupinu koja je putovala i nastupala u kazalištu, ali i po ratištima. Nakon nekog vremena, »Cabare« je ugašen, ali Ansambl još i dalje pleše. Važnu ulogu u razvoju zadarske plesne scene, saznajemo, imale su i Maja Đurinović i Mirna Žagar, kao i Petra Hrašćanec. Petrovski se s posebnom toplinom prisjeća suradnice Nives Šimatović Predovan s kojom je godinama zajedno kreirala zadarsku plesnu scenu. Napominje kako su se i uz Mariju Šarić Ban bavili modom i kostimografijom, sudjelovali u otvaraju modnih revija i performansa, u programu Zadra snova, Glazbenim večerima u Donatu, Kazališnom ljetu. Putovale su, surađivale, stvarale… Tako se rodio i festival Monoplay, koji djeluje već 19 godina, a ove se godine održava i 13. izdanje Večeri plesne minijature za koje koriste muzejske prostore.



Zato se danas, kada govorimo o zadarskom plesu, ime Sanje Petrovski odmah povezuje s plesnom umjetnošću.


– Drago mi je što se to dogodilo. Ne mislim da sam za sve pretjerano zaslužna, ali na kraju, dijelom, ipak jesam zaslužna. Mislim da su važni stabilnost, posvećenost onome što radite i spremnost da ljudima s kojima surađujete dopustite da se razvijaju i rade na svoj način. To je važna osobina umjetničkog ravnatelja.


Odabrani grad


Kako dalje nastavlja, sve se nekako razvijalo organski. Nije bilo velikih prekretnica ni nekih dramatičnih trenutaka, jedno je proizlazilo iz drugoga, gradilo se i raslo.Tako je u svojoj karijeri dobivala ponude za audicije u Zagrebu, Sofiji, Münchenu, ali uvijek se vraćala u Zadar.


– Nisam došla ovamo zato što nisam imala kamo otići, nego zato što sam odabrala Zadar. Nastojat ću napraviti maksimum onoga što mogu, pa makar ponekad i ne uspjela, govori Petrovski.


Uz njegovanje plesa i ideja, Petrovski je podigla i troje djece. A nakon što su djeca stasala i otišla na studij, i ona se vratila svom studiju kroatistike kojeg je uspješno završila.


Kuha, ima »vrt« na balkonu, fotografira, piše priče i kritike


Kada ne radi na plesnim projektima, kreativna Sanja Petrovski posvećuje se sasvim drugim stvarima.


– Prosječno sam dobra kuharica, ali obožavam jesti! Volim se kretati, to mi je jako važno, kao i komunikacija s ljudima. Ali volim i određenu vrstu samoće jer se tako regeneriram. Kada sam sama, napunim baterije. S druge strane, ne volim osamljenost jer me ona rastužuje. Isto tako, nemam vlastiti vrt, ali imam oko 150 pitara na balkonu. Volim pisati kratke priče, fotografirati i slikati medvjede. Nekada sam znala i šivati, kreirati odjeću. Pišem kritike za Plesnuscenu.hr, Baleti.hr, povremeno za Kazalište.hr i Vijenac. Magistrica sam filologije tako da se, eto, mogu i legitimno baviti plesnom i kazališnom kritikom. Zadar je prekrasan grad, ali ipak je pomalo izoliran od sredina u kojima je kulturna scena puno aktivnija. Zato mi je važno održavati kontakt s ljudima i događanjima, naglašava Petrovski.


– Bilo je to baš intenzivno, ali me jako veselilo. Odlazak na fakultet donio mi je neku sasvim drugačiju energiju. Ono što vas s 19 ili 20 godina može prestrašiti na studiju, strašan profesor ili ispit – u četrdesetima je zapravo smiješno i bezazleno, otkriva nam.


Petrovski je dobila Nagradu Grada Zadra 2019. za doprinos plesnoj umjetnosti, a Zadarski plesni ansambl dobio je Nagradu Grada Zadra 2002. godine. Isto tako, Ansambl je dobio i priznanje Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za doprinos razvoju plesne scene i decentralizaciji plesne umjetnosti.



U pet desetljeća rada, bilo je i nepredvidivih slučajeva, od vremenskih nepogoda do pandemije. No, Petrovski naglašava da su uvijek nastojali održati kontinuitet rada i pronaći način da programi ipak budu izvedeni.


U mirovini ne miruje


– Svaka predstava uživo zapravo je doživljaj za sebe. Nikada ne znate što se može dogoditi i ne možete sve kontrolirati. Sjećam se jednog nastupa na Zadar festu. U petak smo otplesali koreografiju s grupom Forum i sve je bilo odlično. Sljedeći dan nismo nastupali, a u nedjelju smo se vratili na finale. Ponovno smo prošli koreografiju, uvježbali sve i izašli na pozornicu i onda se dogodio trenutak u kojem desetak sekundi nismo znale ni gdje smo ni što trebamo napraviti. Kao da smo izbrisale dio koreografije, prisjeća se kroz smijeh.


A nakon 43 godine rada u Glazbenoj školi, 2022. g. otišla je u mirovinu, ali ni danas, nimalo ne miruje. Štoviše, nakon završenog studija, upisuje i programe cjeloživotnog obrazovanja pri Sveučilištu u Zadru.


– Ljudi stalno nešto rade, uče i iznova se usavršavaju, bilo da je riječ o suvremenom plesu, klasičnom baletu ili glazbi. To mi je jako znakovito i govori o pravom značenju umjetnosti. Mislim da bi svatko trebao imati neku vrstu cjeloživotnog obrazovanja. Tijelo vježbamo, ali treba vježbati i mozak. Neke stvari zaboraviš, neke ponovno otkriješ, a neke drukčije razumiješ kad ih promatraš s aspekta životne zrelosti, ističe Petrovski.



Kulturna scena


Nije, napominje, od onih koji misle da je završetkom formalnog obrazovanja sve gotovo. I dalje je zanima kazalište, prati što se događa na sceni i nastoji održavati kontakt s ljudima koji stvaraju.


A kada govorimo o današnjoj kulturnoj sceni grada Zadra, ističe kako je zapravo – bogata. U gradu se održavaju koncerti, izložbe, kazališne predstave i programi nezavisne scene. Ističe rad Kazališta lutaka, HNK-a, Drame plus, Teatra Verrdi, Urbofona i drugih organizacija i pojedinaca koji kontinuirano stvaraju programe.


– Osim toga, danas imamo profesionalne predstave, profesionalni ansambl, dva festivala i plesnu sezonu. Ipak, nama još uvijek nedostaje raspoloživih izvedbenih prostora, u Zadru nedostaje kvalitetno opremljena dvorana u kojoj bi se mogle ugostiti veće produkcije, opera s orkestrom, balet ili zahtjevnije kazališne predstave. Treba opremiti i završiti dvoranu u Centru za mlade… Dakle, treba nam naše, plesno kazalište i možemo dalje, naglašava Petrovski svjedočeći svojom pričom kako su pokret, akcija, promišljanje, učenje i želja, pomogli ostvariti snove djevojčice koja je u sličici baletne predstave (pred)vidjela čitav jedan svijet.


Kuća puna knjiga i slika


Njezina sklonost umjetnosti nije nastala odjednom. Odrasla je u obitelji u kojoj su knjige, slike i glazba bili dio svakodnevice. Otac je predavao fiziku i matematiku, majka je radila u razrednoj nastavi, a kuća je bila ispunjena knjigama i umjetničkim slikama. Sjeća se i susreta s umjetnicima te boravaka u galerijama i prostoru u kojem su se okupljali i stvarali hrvatski likovni umjetnici.