Senko Karuza predstavio svoju zbirku "Dan na Zemlji"

Opušteno, s pivom u rukama i uz osmijeh koji izranja iz guste brade, osebujni viški pisac Senko Karuza predstavio se zadarskoj publici u sklopu završne večeri Festivala europske kratke priče. Ispred Kazališta lutaka održana je promocija Karuzine nove zbirke kratkih priča “Dan na Zemlji”; zbirke koja je, prema riječima moderatora, još vruća i friška iz tiska. Po mnogočemu je ova knjiga vrijedna pažnje, počevši od njezinog naslova koji se toliko odmaknuo od radne verzije da tu i tamo i samom njezinom autoru pobjegne kriva sintagma.

– Nije trebalo biti ni “Noć na Zemlji” ni “Dan na Zemlji”, trebala se zvati “Unutrašnji neprijatelj”, ali je Šodan napravio prije šest mjeseci zbirku pjesama koja se zove “Unutarnji neprijatelj”, a to mi je ključna priča u ovoj knjizi. Ovo je knjiga o našim unutrašnjim neprijateljima. Jako mi je važna ova knjiga, govori Karuza o svojoj novoj zbirci koja, nakon njegovog “Vodiča po otoku”, dolazi kao svojevrstan vodič po Zagrebu, gradu u kojem je autor provodio studentske dane.

“Unutrašnji neprijatelj”

Podsjećamo, “Vodič po otoku”, kroz formu kratke priče, prije skoro dvadeset godina pred čitatelja je stavio izolaciju otočnog života. Karuzin otok, na kojem se izmjenjuju furešti, a fetivu živalj progoni vječno pitanje “ostati ili otići”, prerasta u svaki otok i postaje prikaz jednog načina života. Nakon što je preveden na nekoliko europskih jezika, “Vodič po otoku” nedavno je dobio i svoju talijansku verziju, što je bila i velika želja autora.

– Nakon onog srednjoeuropskog vala koji je odmah došao nakon objavljivanja “Vodiča po otoku”, kada je on odmah preveden na poljski, češki, mađarski, jako mi je bilo važno da bude preveden i na talijanski. Radi se o Mediteranu, na neki način istom sentimentu, istim problemima. Radi se o zemlji koja ima problema s turizmom, isto kao i Hrvatska, a “Vodič po otoku” je knjiga o problemima, rekao je autor.

Otočnim temama bavi se Karuza i u svojoj stalnoj kolumni koja godinama izlazi u magazinu “More”. Okupljenim Zadranima pročitao je njezine izabrane dijelove, predstavivši im tako neka tipična lica otočnog univerzuma, poput tete usidjelice koja čitav život očekuje povratak stare ljubavi iz daleke Amerike ili gosta koji desetljećima dolazi na ljetovanje kod iste obitelji pa se domaćini počinju pitati koliko je dotični “njihov” i je li mu prisan odnos garantira i pravo na ukop u obiteljskoj grobnici.

Ipak, u “Danu na Zemlji”, autor se odmiče od bodulskog svijeta i uranja u onaj urbani, kojeg se, nakon godina provedenih na škoju, u gotovo bukoličkom okruženju uz loze i perad, s nostalgijom prisjeća.

Mediteranska priroda

– Svi zavidimo jedni drugima na tom životu. Ja uvijek volim reći da moji prijatelji imaju sve što ja nemam, a ja imam sve što oni nemaju. To je ono ljudsko prokletstvo: uvijek želimo biti nešto što nismo. Snažno patim zbog toga što sam došao na Vis i što sam ostvario taj prekrasni život kojem se svi dive, a ja ga mrzim iz dna duše. Ja bih htio da sam diplomirao i da sam ostao u Zagrebu i da sam univerzitetski profesor, da sad pričam nešto užasno pametno i da sam za pet godina u Akademiji. Tako se dogodilo, sad sam seljačina s Visa koji na mobitelu, umjesto obitelji, ima poljske kokoši iz specijalnog uzgoja, sa sjetom govori ovaj prozaist koji, uz to što piše, na svom se škoju bavi poljoprivredom i kuhanjem te živi u skladu s mediteranskom prirodom.

Dok u otočnim tekstovima Karuza progovara u prvom licu množine, u ime imaginarne zajednice, priču “Sve je okej”, koja je dio nove zbirke i koju je pročitao prisutnima, napisao je, kako sam kaže, “u prvom licu ženine”. Svoj je književni glas ustupio protagonistici koja, u fantastičnom razvoju događaja, nakon jedne pijane i razuzdane noći, zanese plod koji će šokirati, kako znanstvenu zajednicu, tako i nju samu.

Međutim, ne mari autor hoće li njegov rad potencijalno šokirati nekoga u publici, budući da priznaje kako u mukotrpnom procesu stvaranja ne razmišlja o čitatelju, a svoj je proces pisanja predstavio kroz metaforu stolarije.

– Zamisli nekog stolara koji mora isporučiti neki stol kojeg je napravio od drva. Stol mora ispolirati, mora dati jednu ruku, drugu ruku, treću, četvrtu i dati mu odgovarajući sjaj, da to na nešto izgleda. Da to bude neki gotovi proizvod i da ti uopće ne vidiš njegov rad. Rad u priči mora biti sakriven. Ono što ne smije biti sakriveno, to je užitak. Pisanje priča, uopće stvaranje, je muka. Znači, mi glancamo i stvaramo nešto za druge da oni ne vide taj rad, nego da vide krajnji, gotov proizvod koji je oslobođen osjećaja stvaranja. Nikad ne razmišljam o čitateljima. Razmišljam o tome što znači taj sklop riječi koji sam pokušao sastaviti. Razmišljam o značenju kojeg će to proizvesti, podijelio je Karuza te istaknuo kako je forma iznimno kratke priče kojoj se opetovano vraća, zahtjevna forma, budući da se radi o priči koja graniči sa crticom i dosjetkom, ali se, ipak, od njih odmiče.

Svakodnevna samoća

– To mi je vječiti izazov. Ja sam pisac upravo tih mikro, kratkih kratkih priča, na granici crtice i dosjetke, a da, ipak, nije crtica, dosjetka ili vic. To je možda najteža forma na svijetu: da nešto sliči na priču, a da nije zapis, rekao je autor koji je u trećoj dobi počeo pisati i poeziju, ali otkriva kako ga forma nikad nije ograničavala.

– Nisam razmišljao o tim glupostima da se moram izraziti s nekom formom, nego sam razmišljao o tome što moram reći i tražio sam formu u kojoj bih se mogao izraziti. Kada bih mogao slikati, ja bih ostavio pisanje i počeo slikati. Najbitnije je naći formu u kojoj se najbolje izražavaš. Roman mi još nije nadošao, ali kad nadođe, bit će roman, kazao je.

Kroz svoje nadasve pitke i duhovite tekstove, Karuza kao da ostvaruje osoban odnos s čitateljem koji se osjeća pozvanim uroniti u mentalitet otočne zajednice, ili, pak, u otuđenost metropole. Njegov istovremeno šaljiv i ponešto gorak ton, čitateljsko iskustvo čini životnim, a priče uvjerljivima. Upitan kako uspijeva uspostaviti prisan odnos s čitateljem, autor priznaje da se kroz svoje priče i kroz interakciju s drugima odmiče od samoće s kojom se svakodnevno suočava.

– To je valjda od samoće. Ja ponekad po cijeli dan s nikim ne popričam. Nisam baš toliko perverzan da pričam s kokoškama. Ili lozi, što da lozi kažem? To nisu ljudi i tu nema komunikacije. Kad se uhvatim ljudi, kad mi netko dopadne šaka, ispraznim odjednom sve što imam. Puno je praznine i tih praznih dana u kojima se svaki treći dan nešto dogodi, a kad ti ja tu sve izreferiram u par sati, tebi se čini da je to gusto. Jedan prosječan dan na Zemlji u Komiži: oko tri sata popodne izađeš malo vani, vidiš barba Pere gleda u daljinu. Pozdraviš ga, pitaš ga kako je, što radi. On ti kaže: “Evo ruča san, čekan večeru”. To je ta nagomilana samoća, zaključio je, u svom stilu, Senko Karuza.