Puno se praonica otvara, ali se vrlo brzo i zatvore

Praonice rublja u Zadru posljednjih nekoliko godina doživljavaju pravi procvat. Sve većim razvojem turizma, raste i potreba za brzim i učinkovitim pranjem velike količine posteljine i ručnika iz brojnih apartmana. Međutim, premda su praonice sve brojnije, sve služe samo vlasnicima apartmana koji trebaju kvalitetnu i pouzdanu uslugu, lokalci nemaju nikakav interes za tom uslugom koja je u inozemstvu već odavno ustaljena praksa.

Čak i u slučaju da ne putujemo, iz filmova su nam praonice poznate kao mjesta i pranja odjeće i druženja, no, premda bi trošak bio isti, kod nas to, čini se, neće još dugo zaživjeti.

Vani druga priča

Mauro Miljković iz Praonice rublja Marvin u Zatonu, koji se ovim poslom bavi 17 godina, po struci strojar, kaže nam da su korisnici uglavnom vlasnici apartamana, a turisti dolaze u manjoj mjeri oprati odjeću.

– Hrvati, u odnosu na strana tržišta, ne koriste usluge praonica rublja, zaista jako malo, samo u svrhu posla, oni koji se bave turizmom. Istraživali smo tržište kada smo razmišljali o širenju ove grane i tek od jedan do dva posto koristi praonice za pranje vlastite odjeće, a niti sedam posto nije niti zainteresirano.

Našim ljudima je teško objasniti da je cijena u praonicama, koja trenutno iznosi 2,64 eura bez PDV-a po kilogramu, vrlo blizu troškovima pranja robe kod kuće, objašnjava Miljković i dodaje da će se ta navika teško promijeniti.

Pokušali su u zimskim mjesecima ljudima ponuditi i fiksnu cijenu za kućanstvo, otprilike 18 eura, no ni za to nije bilo prevelikog interesa. Ljudi ne doživljavaju trošak pranja kod kuće, rascjepkan je, no kad bi zbrajali trošak struje, vode i deterdženata, tvrdi naš sugovornik, prilično bi se iznenadili.

– Posvetio sam vrijeme tržištu u Nizozemskoj i Belgiji, Belgijanci su najbolji proizvođači strojeva za praonice rublja. Rekao bih, prema osobnoj procjeni, da 65 posto ljudi koristi uslugu praonice rublja.

Prvi razlog je to što na taj način štede prostor u svojim stanovima, puno im znače ti “kvadrati” kojima se mi ovdje olako razbacujemo. To im je svima važna stavka, “kvadrat” u centru npr. Amsterdama jako je skup, štede na taj način.

Osim toga, imaju drugačiji način života, izlaze iz kuće u devet sati, a vraćaju se u 18, 19 sati, a ne kao mi od sedam do tri popodne.

Naravno, standard im je viši, no cijene pranja itekako to prate, kod njih je po kilogramu osam eura, ne dva kao kod nas. Uglavnom, oni štede svoje vrijeme koliko god mogu, kod nas je drugačije, govori Miljković.

Problem neplatiša

Miljković se angažirao i oko organizacije, odnosno povezao se s ostalim kolegama kako bi se na sastancima dogovarali oko uvjeta, ali i da bi upozorili jedne druge na kupce neplatiše.

– Takvih kupaca ima, iskorištavaju male, novootvorene praonice, peru jednu godinu u jednoj, kad ih počnu pritiskati da nisu platili račune, onda odu u drugu i tako dalje. Riječ je o malim praonicama koje nemaju vremena za sudske sporove.

Formirali smo, recimo to tako, crnu listu i onda možete provjeriti o kakvom je kupcu riječ, možete odmah zatražiti avansno plaćanje, plaćanje unaprijed kako bi se izbjegle neugodne situacije, kazuje Miljković i dodaje da razmišljaju i o tome da idu zajedno prema velikim dobavljačima, npr. deterdženta, koji formiraju cijenu prema količini kako bi, svi zajedno, postigli značajne uštede.

No, nisu kupci koji ne plaćaju izvršene usluge jedini problem, sve se praonice suočavaju s istim problemom, baš kao i čitava uslužna djelatnost, a to je – sezonalnost. Tijekom ljeta, odnosno turističke sezone koja traje od lipnja do rujna imaju toliko posla da ga jedva stižu obaviti, a ostatak godine potpuno je zatišje.

Primjerice, Zagreb s tim nema poteškoća, hoteli su uvijek popunjeni i nema oscilacija, dok se u svim turističkim gradovima bore kako bi od ljetnih mjeseci pokrpali čitavu godinu.

Jasno, takva situacija neminovno donosi i ogroman problem s radnom snagom, zimi ih je dovoljno, recimo, u velikim praonicama šestero, dok ih je ljeti potrebno čak 26, a svima je itekako dobro poznato koliko je danas teško naći radnika, posebno u sezoni.

Rizik samoposlužnih

Ipak, usprkos izazovima s radnom snagom i premda postoji interes za samoposlužnim praonicama, Miljković ih smatra “kockanjem”, a ne pametnim ulaganjem.

– Događa se jako puno kvarova na tim strojevima, tada ne rukujete vi svojim strojevima. Da se razumijemo, to su industrijski strojevi, to nisu klasične perilice rublja koje imamo kod kuće.

Oni su jaki, moćni, mi operemo u osam sati tri tisuće kilograma robe, ali ako ne rukujete njima onako kako treba, onda će doći netko tko će npr. ubaciti traperice u kojima su ključevi, to će uništiti taj stroj, nekome će u dječjoj torbi ostati škare, uništit ćete opet stroj… Po bubnju se naplaćuje možda 10, 12 eura, dovoljno je da jedan korisnik napravi takav kvar, dugo ćete biti u minusu. Ja ne prihvaćam kockanje, ističe Miljković.

Na koncu, prokomentirali i smo i sve veći trend otvaranja praonica rublja i iako postoji uvriježeno mišljenje kako je riječ o unosnom i financijski znatno isplativom poslu, iz prve ruke saznajemo da to baš i nije točno. Najprije, potrebna su zaista velika ulaganja u strojeve i opremu i to je kompleksan posao koji traži i poznavaje strojeva, i kemije, i matematike.

Mnogi otvaraju praonice, to jest točno, no isto ih toliko u roku od dvije, tri godine i zatvori, ukoliko se ne radi na kvaliteti, stvara odnos povjerenja i s klijentima i s radnicima i ako mu se ne posveti u potpunosti, teško to može biti dodatni poslić, zarada sa strane, kako se obično misli.

Navika pranja robe za vlastite potrebe teško će se promijeniti, no iskorak u ovoj branši svakako će biti otvaranje hotela u Zadru, ono o čemu govorimo godinama kao nužnoj potrebi koja će utjecati na brojne segmente i brojne grane gospodarstva. No, kako to obično biva, govorimo, a pomaka ne vidimo.