Puno djece u Zadru proplivalo zahvaljujući besplatnoj školi

Ove godine već je zabilježen porast broja utapanja u moru, rijekama i ostalim vodama, a u posljednjih manje od mjesec dana dvoje djece iz Slavonije izgubilo je život upravo zbog utapanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u zadnje dvije godine u Hrvatskoj je registrirano 229 slučajeva utapanja. Godine 2022. utopile su se 92 osobe, dok je prošle godine taj broj narastao na 116. U povodu Svjetskog dana prevencije utapanja, koji se obilježava 25. srpnja, Hrvatski Crveni križ izvijestio je da u Hrvatskoj godišnje u prosjeku 85 ljudi izgubi život zbog slučajnog utapanja ili iznenadnih srčanih zastoja u vodi. Utapanje je, nakon prometnih nesreća, vodeći uzrok smrti djece u Hrvatskoj te se ubraja među pet glavnih razloga nesretnih slučajeva.

O najčešćim uzrocima, načinima poduke u plivanju, stanju u Zadra kad je riječ o ovoj problematici, ali i o strahu od vode razgovarali smo s prof. Danijelom Kurtin, trenericom u Plivačkom klubu Zadar u kojem su već niz godina, između ostaloga, itekako posvećeni i školi plivanja.

Dobna granica

Premda živimo na moru, započinje Kurtin, roditelji često nemaju dovoljno vremena koje bi mogli provesti učeći djecu plivanju.

– Ali, kada je riječ o Zadru, postotak neplivača nije velik. Mi, plivački klubovi, dugo smo surađivali s osnovnim školama, Grad je financirao obuku. Učenici su dakle morali proći obuku, odnosno djeca su dolazila na testiranje na bazen, provjerili bismo tko ne zna plivati, te učenike ostavili u programu i učili ih. Međutim, Grad više nema sredstava za to, ali roditelji su se zbilja osvijestili, s obzirom na sve ove nesretne slučajeve, puno njih dovodi djecu na obuku, već od četiri i pol godine, kazuje Kurtin i dodaje kako je dobna granica za obuku u ŠC-u Višnjik četiri i pol godine, dok je na bazenu na Kolovarama to pet godina s obzirom na uvjete na lokacijama.

No, na Višniku provode i program igraonice, naime, djeca od tri i pol godine, pokazala je praksa, nemaju dovoljno koncentracije za program obuke neplivača, stoga u igraonici rade predvježbe kako bi bili spremni na poduku.

– Ipak, i dalje ima djece koja se jako boje, to je najopasnije. Naravno, opasno je i kada se djeca oslobode u moru, a nisu dobri ili vrsni plivači, no strah je najveći problem. Radim u PK Zadar obuku već preko 20 godina, neka djeca ne mogu napraviti ni osnovne vježbe, primjerice, sjesti uz rub bazena i umiti se, bilo kakvo prskanje vode iz bazena njima predstavlja nešto prestrašno. Roditelji djecu trebaju tuširati preko glave, nikakvo pokrivanje ručnicima preko glave nije potrebno, treba razbijati taj strah. Jako puno djece ne želi ni prohodati ispod tuša, kao da im sjekire padaju na glavu, tako se ja znam našaliti, ali to je samo voda, oni jednostavno misle da će im voda ući i da će prestati disati. Zbog toga radimo predvježbice disanja, puhanja balončića da shvate da, kad zarone glavu, ako pušu kroz nos ili usta, voda ne može ući ni u usta ni u nos, objašnjava Kurtin i dodaje da se djeca ne smiju bojati ni kada ih voda poprska po očima jer onda u takvim situacijama dolazi do panike i gušenja.

Opasna je panika

Međutim, u gradovima u unutrašnjosti Lijepe Naše problem s utapanjem znatno je veći jer, naravno, nemaju more, ali i jer roditelji nerijetko smatraju da su bazeni plitki i bezopasni.

– Kada odu s djecom na bazen, računaju da je dijete u plitkom, do metar ili ispod metra vode, pa misle da je na sigurnom. Ali, djeca, kad ih uhvati panika, ne znaju pronaći pod, nagaziti, dignuti glavu iznad vode. Onda još udahnu vodu, dođe tada do jakog kašljanja, gušenja i dijete se ne može snaći. U takvim situacijama očito je da roditelji nisu gledali dijete, u pitanju je nepažnja. Dijete se ne smije, pogotovo ako nije sigurno ili je neplivač, ispuštati iz vida, ističe Kurtin.

Nasreću, kod nas nema često slučajeva utapanja, a kao razlog Kurtin navodi i besplatan program obuke, odnosno program koji Klub provodi u suradnji s Ministarstvom.

– Riječ je o programu Hrvatska pliva, prijavljujemo se na natječaj i Ministarstvo sufinancira obuke neplivača. Dakle, već tri godine obuka je besplatna za roditelje, oni trebaju samo dovesti dijete. Privukli smo tako velik broj, vrlo vjerojatno je i zato sve manji broj utapanja kod nas. Mi radimo po programu obuke neplivača koji sam napisala prije 15-ak godina i koji je verificiran od strane Ministarstva, program traje 16 treninga, po 45 minuta i vrlo je uspješan, oko 90 posto djece propliva u prvom turnusu, zaključuje Kurtin.

Obuka neplivača nije sastavni dio Državnog pedagoškog standarda od 2010. godine, a u praksi je ta obveza prepuštena lokalnim zajednicama, roditeljima, klubovima i školama. Znanje plivanja za suvremenog čovjeka nije samo direktan doprinos borbi protiv utapanja, nego i pridonosi kvaliteti života.