Predstavljene priče o mnogim osobnim susretima i let iznad psihijatrijskog gnijezda

U Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači nedavno je održano svečano predstavljanje dviju knjiga, organizirano u suradnji s Hrvatskim liječničkim zborom – Podružnicom Zadar, Odjelom za zdravstvo Ogranka Matice hrvatske u Zadru te Narodnim muzejom Zadar.

Jedno od istaknutih djela koje je bilo predstavljeno jest »Susreti – putovanje prema Novoj ekologiji uma«, autorice poznate sveučilišne profesorice i psihijatrice, dr. sc. Marijane Braš, dr. med. Druga knjiga bila je »Let iznad psihijatrijskog gnijezda«, koju potpisuje profesor dr. sc. Veljko Đorđević, dr. med., specijalist psihijatrije i ugledni hrvatski pisac koji nedavno osvojio prestižnu međunarodnu svjetsku nagradu Paul Tournier za 2024. godinu, postavši pritom prva osoba iz Hrvatske koja je bila počašćena tom nagradom za izuzetna dostignuća i doprinos promicanju medicine usmjerene prema osobi.

Glazbeni dio programa su uveličale priješke dame iz ženske klape Lavandiere, dok je promociju moderirao specijalist psihijatrije, dr. med. Vitomir Višić, voditelj Odjela za demencije i palijativnu skrb duševnih bolesnika, koji je na samom početku predstavio autore.

Građanka svijeta

– Marijana i Veljko su poput dva leteća holandeza, iznimno aktivni kako na lokalnoj tako i na međunarodnoj razini. Njihova stručnost u području psihijatrije i palijativne medicine neprikosnovena je, te su postali referenca za sve koji se bave tim područjem. Osim što su liječnici posvećeni svojem poslu, oni su istovremeno renesansni liječnici, nasljedujući duh vremena kada su liječnici bili mnogo više od samih liječnika, kada su liječnici bili eruditi, filantropi, književnici, umjetnici i znanstvenici, istaknuo je Višić te dodao kako knjiga »Susreti« predstavlja osobni pogled na vlastiti put, rad i susrete.

Zatim je profesor Đorđević predstavio autoricu Marijanu Braš i njezinu knjigu.

– Kada sam prije petnaest godina upoznao profesoricu Marijanu u Kliničkom bolničkom centru, prvi dojam koji sam stekao bio je da je znatiželjna osoba jer mi je odmah kazala da se vratila iz Australije, gdje se zdravlje tretira na posve drugačiji način. Kasnije sam otkrio da je bila prva na primjernom ispitu za Medicinski fakultet, da je osvojila brojne nagrade te da je započela kao znanstveni novak na Ruđeru Boškoviću na prvoj godini studija. Uvidio sam kako ima neuroznanstveni um koji uvijek postavlja pitanja zašto i kako. Ona nije samo znanstvenica, već i klinička psihijatrica, ali će vjerojatno ostati zapamćena po svojem doprinosi u promjeni kurikuluma Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Zajedno smo uveli komunikaciju u medicini, ne samo s pacijentima, već i s kolegama. Također smo kao obavezni predmet uveli palijativnu medicinu. Surađivali smo s mnogim stručnjacima iz cijelog svijeta u tom području, uključujući i prvu edukaciju u SAD-u na tu temu, naglasio je profesor Đorđević te dodao kako je predanost profesorice Braš vidljiva je i kroz stotine radova u kojima donosi spoznaje iz inozemstva, ali i našeg područja.

– U svojoj najnovijoj knjizi »Susreti« donosi svoju introspektivnu otvorenost odlučivši podijeliti svoje korijene, odrastanje i susrete s utjecajnim osobama diljem svijeta. Podsjetila me na vlastito djetinjstvo, kada sam shvatio da provincija može biti bilo gdje, čak i u velikom gradu, dok istovremeno svatko može biti građanin svijeta, poput Marijane iz Višnjevca pored Osijeka, istaknuo je Đorđević te dodao kako vjerujem da će »Susreti« oduševiti čitatelje.

Tajna života u susretu

– Ovu knjigu je napisala jako brzo, noseći sa sobom bogato iskustvo i spoznaje iz neuroznanosti. Iako je imala ponude za rad u inozemstvu, odabrala je ostati u Zagrebu. Njezin doprinos struci je nemjerljiv, posebice tijekom Domovinskog rata, nakon čega je pomagala velikom broju branitelja, ali i njihovih obitelji, uz cijeli niz kongresa koje smo organizirali. U knjizi se pojavljuje preko tristo osoba koja je susrela. Njezin rad otvara nova područja u medicini, kroz holistički pristup i naglasak na važnost ekologije uma koju je započeo Gregory Bateson. Naime, 21. stoljeće je proglašeno stoljećem uma i zasigurno će ići prema novoj ekologiji uma. Pritom nikako ne treba zaboraviti da ispred sebe imamo osobu, a ne simptome i dijagnozu, istaknuo je Đorđević.

Autorica Broš, ispričala je kako joj je cijeli životni put na neki način bio determiniran, od proučavanja molekula, trstike amele i otkrivanja novih lijekova, pa do Instituta Ruđer Bošković i kasnije psihijatrije.

– Često me ljudi znaju pitati otkud sada to da se nakon svoje cjelokupne karijere bavim komunikacijom i zar to nije nešto čime se bave komunikolozi. Međutim, ja bih rekla kako je temeljna tajna života u susretu. U susretu atoma, molekula, zakonima fizike, uvijek postoje sile koje pokreću mikro i makro priču, bilo od dubina prema atomu ili prema svemirskim relacijama. Nikola Tesla je rekao kako postoje nevidljive sile među ljudima, koje bi kad bi se upotrijebe u kreativne snage, djelovale kao fuzija. Empatija se danas proučava kao temeljna odrednica neuroznanosti. Zapravo svi utječemo jedni na druge i susreti oblikuju naše živote. Ovu knjigu sam posvetila majci na desetu godišnjicu njezine smrti. Naime, nikad joj nisam uobičavala kupovati poklone, a taj put kada je iznenada umrla nosila sam joj upravo poklon iz Italije. Odlučila sam joj na godišnjicu posvetiti ovu knjigu u kojoj sam se na neki način susrela sa samom sobom i svojim životom, kazala je Braš.

Doajen hrvatske psihijatrije

Prilikom predstavljanja profesora Veljka Đorđevića, Višić je istaknuo kako je on cijeli svoj život posvetio je radu na svim mogućim dijagnostičkim entitetima i kriterijima u psihijatrijskoj branši. Nije zaobišao niti jedno područje, bilo da se radi o ovisnostima, anksioznim poremećajima ili afektivnim poremećajima. Istaknuti je član Medicinskog fakulteta u Zagrebu i doajen hrvatske psihijatrije, te ujedno jedina osoba u Hrvatskoj koja je primila svjetsku uglednu nagradu Paul Tournier za 2024. godinu, koju je uz njega primilo samo sedam ljudi u svijetu. Uz to, ostat će upamćen kao zanimljiv i uspješan u navođenju osobe u eteru da ne izvrši suicid. Napisao je devet romana i četiri drame, a broji gotovo 50 godina iskustva i rada u psihijatrijskoj struci.

O njegovoj knjizi »Let iznad psihijatrijskog gnijezda« više je kazala Braš.

– Profesor nije samo psihijatar, on je i pisac, i slikar, a u mladosti je želio studirati režiju. Od djetinjstva je umjetnost bila važan dio njegovog života, šteta što nisu sačuvani njegovi mladenački radovi kako bismo mogli pratiti razvoj njegovog književnog stvaralaštva. Kao psihijatar je cijeli svoj život posvetio radu s pacijentima, bez obzira na to je li riječ o blagim ili teškim duševnim smetnjama, uvijek se odnosio prema pacijentima kao ljudima, čak i prijateljima, gledajući ih iz pozitivne perspektive. Njegova brižnost se očituje u činjenici da je znao prevaliti nekoliko stotina kilometara samo kako bi provjerio njihovo stanje, što je rijetkost u suvremenom medicinskom pristupu, naglasila je Braš te dodala kako Đorđević piše s emotivnošću, a njegovi se dnevnički zapisi isprepliću s književnim tekstovima.

– Jedna priča će vas rastužiti, druga nasmijati, treća zaintrigirati, a četvrta opet rasplakati. U knjizi opisuje svoju životnu priču, od odrastanja do odabira medicinske struke, prikazuje svoju specifičnu medicinsku praksu koja se prije svega temelji na empatiji i ljudskosti, istaknula je Braš, dodajući kako je ova knjiga tek nedavno objavljena i kako nije održana još niti jedna promocija u psihijatrijskoj ustanovi u Zagrebu, budući da je prošli mjesec profesor u Ženevi dobio prestižnu nagradu Paul Tournier.

“I psihijatar ima srce”

– Knjiga se ističe osobnom notom i lako čitljivom naracijom, a posebno je emotivno i osobno poglavlje »I psihijatar ima srce« u kojem opisuje kako se osjećao kada je ležao u bolnici, kada mu nisu pružali šansu, dok je pacijent pored njega umro. No, knjigu ipak završava s ogromnim entuzijazmom i željom za stvaranjem, priča Braš, dodajući kako bi mu poželjela da njegove drame budu izvedene u kazalištu te da dočeka emitiranje Netflixove igrane serije prema njegovim pričama i da na koncu bude ono što je htio sa 17 godina – režiser.

Profesor Đorđević se na kraju promocije nadovezao i na to i ispričao kako medicina zapravo nikada nije bila njegov izbor. No, budući da potječe iz siromašne obitelji, imao je mogućnost birati između toga da postane svećenik, učitelj ili liječnik.

– Otišao sam studirati medicinu u Zagrebu i završio sam među prvima. Od svih specijalizacija, nekako mi se psihijatrija učinila najbližom jer me oduvijek privlačila raspamećenost. Nakon toga sam se javio profesoru Hudolinu, koji je bio jedna od najznačajnijih osoba uz Štampara na ovim prostorima. Isprva me pokušao odvratiti od psihijatrije, ali sam ipak nekako započeo s tim. Postao sam njegov asistent te sam s njim obišao cijeli svijet u prvih desetak godina svog službovanja u današnjem Kliničkom centru sestra Milosrdnica u Zagrebu. Potom sam otišao, upoznao sve najpoznatije psihijatre tog vremena, a sve to ćete moći pročitati u nekoliko tih priča i poniženja koje sam kao osoba trpio tih godina. Nekako sam se zato cijeli život trudio da moji učenici budu drugačiji u odnosu na starije generacije, zaključio je profesor Đorđević, koji razvoj medicine vidi u holističkom, odnosno izvaninstitucionalnom interdisciplinarnom smjeru.