Poznati influencer šokirao priznanjem u Zadru: 'Nisam jeo da bih imao za fotografije, a lajkove sam plaćao!'

Danas od društvenih mreža živi, a kao tinejdžer plaćao je lajkove kako bi se osjećao prihvaćenim. Niko Čuturić, na društvenim mrežama poznatiji kao kojeNiko, nije tada znao odvojiti broj reakcija na fotografiju od vlastite vrijednosti. TikTokom se počeo baviti jer nije mogao pronaći posao, no mnogo prije nego što su mu društvene mreže postale zanimanje, na njima je tražio potvrdu da je dovoljno zanimljiv i vrijedan tuđe pažnje.

O svemu tome je otvoreno govorio pred 200 mladih u Kazalištu lutaka Zadar, na panelu znakovitog naziva “Kada smo dovoljni”, održanom u sklopu Mjeseca mentalnog zdravlja. Uz humor i osobne anegdote dotaknuo se važnih tema odrastanja, od nesigurnosti i straha od odbacivanja do traženja psihološke pomoći. U razgovoru koji je vodila psihoterapeutkinja Lidija Basioli sudjelovale su i prof. dr. sc. Mira Klarin te izv. prof. dr. sc. Arta Dodaj dajući važnim temama stručnu perspektivu, jezikom razumljivim mladima.

Uvreda koju pamti

A koliko tuđe riječi mogu pogoditi mladu osobu, Niko je opisao prisjećajući se komentara iz školske grupe. Netko je uz zajedničku fotografiju razreda napisao da mu se vidi “škemba”, a ostali su se počeli smijati. Nakon toga je počeo intenzivno gubiti kilograme.

– Meni je to baš ostalo u pamćenju. Danas bih se tome smijao, ali tada me ubijalo. Taj me komentar na neki način formirao. Svi su se nadovezali, nitko nije napisao ništa u moju obranu, prisjetio se.

Mišljenje vršnjaka bilo mu je toliko važno da je vlastito ponašanje prilagođavao njihovim očekivanjima. Od njihovih identiteta gradio svoj, gubeći u tome sebe. Primjera radi, ispričao je, u osmom je razredu s prijateljicom skupljao novac, tada priličnih 300 kuna, kako bi platio profesionalno fotografiranje, a sve da bi na Facebooku imali što bolje fotografije.

– Dobivao sam džeparac, sto kuna tjedno. I ja nisam jeo, uzeo bi zalogaj slanca od nekoga, samo da bismo imali za dobre fotke kakve su svi tada imali. Ali, te su fotke užas, ispričao je kroz smijeh i pokazao fotku publici.

Tada su mu društvene mreže bile alat da bude prihvaćen, a da je samo znao što ga čeka u budućnosti…

– Danas kada dobijem puno pregleda, to gledam kao poslovni uspjeh. Ali s petnaest godina nisam mogao odvojiti lajkove od vlastite vrijednosti, priznao je.

A o toj je potrebi za prihvaćanjem govorila Mira Klarin, objašnjavajući zašto mišljenje vršnjaka u adolescenciji ima toliki značaj. U razdoblju u kojem tek otkrivaju tko su i čemu žele pripadati, mladi su posebno osjetljivi na očekivanja svoje okoline.

– Potreba za pripadanjem temeljna je ljudska potreba. Međutim, kada je identitet još uvijek krhak, postoji opasnost da mlada osoba, nastojeći zadovoljiti tu potrebu, počne udovoljavati kriterijima koji su vrlo često nerealni, upozorila je Klarin.

Sigurnost doma

U skladu s tim, itekako je važan odnos koji dijete gradi u obitelji, gdje bi trebalo moći govoriti i o onome što pred vršnjacima skriva. Klarin je naglasila da dijete mora znati da se roditeljima ili nekoj drugoj odrasloj osobi od povjerenja može obratiti i kada pogriješi ili doživi odbacivanje.

Međutim, naglasila je da odgovornost za poteškoće mladih ne treba pripisivati isključivo roditeljima, koji su i sami izloženi financijskim, poslovnim i obiteljskim pritiscima.

Uz očekivanja obitelji i vršnjaka, mladi se danas na internetu susreću i s predodžbama o tome kako bi trebali izgledati. Dok su se prijašnje generacije uglavnom uspoređivale s ljudima iz neposredne okoline, istaknula je Arta Dodaj, adolescenti danas gledaju stotine fotografija, često uređenih i filtriranih, koje počinju doživljavati kao mjerilo poželjnog izgleda.

Potreba za potvrdom i prihvaćanjem može biti i jedan od razloga za razmjenu intimnih fotografija, snimki i poruka seksualnog sadržaja, odnosno seksting. Dodaj je objasnila da mladi takve sadržaje šalju i zbog povjerenja i bliskosti u vezi, znatiželje, dokazivanja pred vršnjacima ili pritiska partnera.

Prisjetila se slučaja iz jedne srednje škole u kojem je fotografija koju je djevojka poslala mladiću s kojim je bila u vezi završila među ostalim učenicima. Prema riječima profesorice, djevojka je poslije pokušala počiniti samoubojstvo. Taj je slučaj bio jedan od poticaja za njezin daljnji stručni rad i istraživanje seksualnog ponašanja mladih na internetu za što je kasnije ugledna profesorica i nagrađena.

“Profa, zakasnili ste”

Govorila je i o lažnim intimnim fotografijama izrađenima pomoću umjetne inteligencije, koje se mogu koristiti za ismijavanje i ponižavanje vršnjaka. Naglasila je da edukaciju o pristanku, privatnosti i digitalnim rizicima treba započeti već u osnovnoj školi, uz razgovor o pritiscima partnera i posljedicama prosljeđivanja intimnih sadržaja bez pristanka.

– Rekli su mi u toj srednjoj: profa, zakasnili ste, pa mi to radimo još od osnovne, kazala je.

I Niko je podijelio priču svoje prijateljice čiji je bivši partner, znatno stariji, iz osvete zbog prekida njene intimne fotografije – poslao njenoj mami.

Uz prepoznavanje rizika kojima su mladi izloženi, razgovor je otvorio i pitanje kome se obratiti kada se pojave teškoće. Niko je vlastito iskustvo traženja pomoći opisao prisjećajući se pandemije koronavirusa, kada je zbog nastave na daljinu veći dio studentskog života provodio u sobi. Dok su članovi obitelji odlazili na posao, on je ostajao kod kuće i pratio predavanja preko računala.

– Bio sam konstantno sam. Mobitel, televizija, serije, opet mobitel. Počeo sam izbjegavati ljude jer me kontakt s njima umarao. Tata mi je pronašao psihologinju i tako sam krenuo, ispričao je.

Stručna pomoć

Prve je godine na razgovore odlazio gotovo svakog tjedna. Želio je govoriti o fakultetu, obiteljskim odnosima i vlastitim nesigurnostima, a psihološku pomoć nastavio je koristiti i kada se počeo osjećati bolje.

– Kod psihologa sam već pet i pol godina. Ne zato što mi je stalno loše. Bio sam loše, a sada sam super, kazao je, poručivši mladima da ne odustanu od traženja pomoći ako s prvim psihologom ne pronađu zajednički jezik.

Ni danas nije potpuno neopterećen reakcijama drugih. Teško mu je kada nekoga ne uspije nasmijati jer se od njega očekuje da uvijek bude zabavan. Neka očekivanja publike ipak su ga iznenadila.

– Ljudi su znali biti razočarani jer nosim rozu majicu. Jedna mi je žena čak rekla da je očekivala da ću puno ljepše mirisati ili da sam viši. Ljudi su bizarni, ispričao je uz smijeh.

S vremenom je, kaže, naučio i odbiti poziv na druženje. Nekada bi otišao čak i kada to nije želio, samo da nešto ne propusti ili ne ostane izvan društva.

– Kad sam bio dijete, htio sam biti u sve uključen, u svako druženje, pozvan na svaki rođendan… Danas znam na čemu želim biti. Svatko od nas nešto očekuje od nekoga, ali ne mora ta osoba ispuniti naša očekivanja. Ne možemo svima biti najljepši, najzanimljiviji ili najbolji. To je normalno i to treba prihvatiti, zaključio je Niko.