Utorak, 18. veljače 2025

Weather icon

Vrijeme danas

8 C°

OKRUŽENA LJEPOTOM

POSEBNA VOŽNJA Napravili smo đir Jadranskom magistralom, od Zadra do Draga: 'Tužna je činjenica da...'

Autor: Doris Babić

24.01.2025. 16:22
POSEBNA VOŽNJA Napravili smo đir Jadranskom magistralom, od Zadra do Draga: 'Tužna je činjenica da...'

Foto: MISLAV KLANAC



Neke će ceste, usprkos objektivnim nedostatcima, uvijek biti dijelom lijepih uspomena, važan dio kolektivne memorije, iako vrijeme, itekako brzim korakom, donosi praktičnija rješenja. Gotovo svi imamo more priča i anegdota o putovanju Jadranskom magistralom, najčešće prema moru, prema novim valama, svojevrsnim novim svjetovima, pa čak i onda kad se kriju iza susjednog brda.


Cesta je to koja je omogućila dotad teško zamislivo, povezala je čitavu jadransku obalu, od Rijeke, preko Zadra, Šibenika, Splita, Makarske, Ploča i Dubrovnika, pa sve do graničnog prijelaza Karasovići između Hrvatske i Crne Gore, a završava na krajnjem jugu Crne Gore. Svečano otvorenje, 30. svibnja 1965. godine povijesni je datum, nakon kojeg je ostvaren značajan preduvjet za razvoj gospodarstva, posebice turizma, a cesta je ovo koja je bila važna i u Domovinskom ratu.


Okružena ljepotom


Jadranska magistrala, službeno kod nas D8, duga ukupno 1.006 kilometara od kojih 818 kilometara prolazi kroz Lijepu Našu, pisala je i gradila povijest, kao i osobne priče. Tako je bilo nekoć, a danas, točnije od otvorenja autoceste, već preko 20 godina, služi više kao turistička atrakcija, a zimi je koristi tek lokalno stanovništvo pojedinog dijela zemlje.




Svejedno, interes turista, posebno ljubitelja tzv. road tripova, ne jenjava niti je to za očekivati, cesta je to koja cijelom dužinom nudi s jedne strane pogled na planine, a s druge na beskrajno plavetnilo, sve uokvireno gustom borovom šumom i ukrašeno maslinicima i poljima.


No, ima li zimi putnika namjernika, jesu li objekti kojima je inače u turističkoj sezoni ispunjena uopće otvoreni ili, pak, spava iščekujući toplije dane obilježene gužvom i nepreglednim kolonama, provjerili smo vozeći se, a i zaustavljajući se po mjestima, od Zadra do Draga.


Cijelim je putem magistrala bila poluprazna, idealna za panoramski pogled i istraživanje, a da je riječ uglavnom o lokalcima, potvrđuju nam registracije. Naišao bi i pokoji kamion, ali zanimljivo, osim lokalnih autobusa Liburnije, nismo susreli nijedan autobus veće kompanije zadužen za međugradski prijevoz.


FOTO: MISLAV KLANAC


Ma, pomalo


Ne tako davno, ispričat će svi Dalmatinci koji su, primjerice, studirali u nekom drugom gradu, kada bi išli svojim domovima, primorani ići magistralom jer u to doba autobusima autocesta nije bila isplativa s obzirom na broj putnika samo u središnjim gradovima, autobusi su bili centar svijeta.


Stajali bi u baš svako mjesto, dovoljno je bilo da ima stanicu ili, pak, da mještanin mahne vozaču, prevozili su kašete ribe, slali jedni drugima od voća, povrća pa do lijekova i uputnica. Da, ta je vožnja trajala čitavu vječnost, posebno ljeti kada bi zapeli u prometnim čepovima, ali imala je neku posebnu draž, jednostavno kao da je pokazivala Dalmaciju u pravom svjetlu, njene ljude spremne uvijek uskočiti, dobre volje, uz ono nadaleko poznato – pomalo.


Nekad bilo, sad se spominjalo… Od svega toga ostala je, čini se, samo lakoća postojanja koju simboliziraju lokalni kafići, dok je velika većina, ako ne i svi usputni objekati, oblijepljena bijelim papirima.


Bibinje i Sukošan još su, po tom pitanju, čak i živahni. Uz trgovine, brojne apartmane čije su oglasne table na svakih par metara, restorane, okolina magistrale ispunjena je lijepo uređenim, luksuznim kućama i vilama. Suprotno tome, cijelom našom rutom, ima i napuštenih, derutnih građevina. O arhitektonskim rješenjima uređenih građevina moglo bi se danima govoriti, no držimo se one da se o ukusima ne raspravlja… Ipak, ne možemo ne primijetiti kockaste tamne građevine poslagane kao Lego kockice koje se baš i ne uklapaju u okolinu, a ni jarke fasade, kao i to da se gradi na dosta lokacija, punom parom, velik broj građevina tik uz cestu, odnosno more.


FOTO: MISLAV KLANAC


»Nema pasa«


Vrlo je vjerojatno da se radi o (još) turističkih objekata, no ne možemo isključiti ni mogućnost da mlade obitelji naseljavaju okolicu Zadra gdje će imati i mir i sve nadohvat ruke. U svakom slučaju, mir će, barem u ovim mjesecima, pronaći, a koliko je sve »na čekanju«, govori činjenica da je čak i pečenjara zatvorena, uz papir na kojem je rukom ispisano: »Na godišnjem odmoru«.


Neka se ljudi odmore, daleko od toga, no tužna je činjenica da se više nema gdje sjesti i marendati, okrijepiti se, proćakulati, odmoriti se pa nastaviti put. A malogdje se može i prespavati, ako ne uzimamo u obzir pošast apartmana u baš svakom mjestu, parkirališta restorana sa sobama uglavnom su ograđena lancima, a i tamo gdje nisu, nema apsolutno nikoga.


– A za koga će raditi, treba platiti radnike, nabavu, a nema pasa, komentira kratko jedan od prolaznika.


Istina, ljudi zaista nema, putem nas pozdravljaju tek predsjednički kandidati koji se i dalje optimistično smiješe s reklamnih panoa. U Sv. Petru je sve uz magistralu zatvoreno, a table »autokamp« i »apartmani« sugeriraju da će ljeto udahnuti potpuno novo izdanje ovog malog pitoresknog mjesta, baš kao i Turnja u kojem se isto naveliko gradi.


Svejedno, pekara uz cestu je zatvorena, kamp kućice obrasle su dračom, a brodovi su odavno na suhom. Zimski san.


Vozeći se, ljude u većem broju vidimo samo ispred trgovina, ali čak ne onih manjih lokalnih, nego većih centara koji su polako, ali sigurno progutali manje, a gdje su tek oni, nekad svima dragi, koje drže obitelj čiji članovi/radnici znaju svakog kupca po imenu.


Pratile su nas autobusne stanice pune grafita Torcide, a i raznih drugih natpisa, a u Sukošanu i Turnju murali su koji su nedavno okupirali javni prostor – Naša Oluja ne prestaje.


FOTO: MISLAV KLANAC


Uspomene iz djetinjstva


Prva asocijacija na Pakoštane uvijek će nam biti general Ante Gotovina, pa je njegova fotografija na raskrižju u tom mjestu još jedan simbol.


I na kraju, u Dragama smo susreli mještanina Željka Tomažića ispred trgovine koji je s nama podijelio lijepa sjećanja na našu magistralu. Došao je iz Njemačke u kojoj je dugo živio, no ne na odmor, trajno se preselio.


– Prije 40 godina bio sam među prvima koji su sagradili kuću u Dolaškoj dragi. Svih tih 40 godina dolazili smo redovito, tri puta godišnje, kad su djeca imala praznike. U Dragama je raj! Uživamo u lijepom vremenu, prirodi, moru, zraku… Njemačka je radna zemlja, Hrvatska je zemlja za odmor. Važna je, naravno, ova naša magistrala, sjećam je se još iz djetinjstva, iz Daruvara smo dolazili na more, to je bila jedna logična i nužna potreba, vozili smo se od uvale do uvale, 50 km/h, guštajući u pogledu, govori Tomažić i dodaje kako se turizam razvija sve intenzivnije, no da ni prije tijekom zime nije bilo previše sadržaja.


Napomenimo da je druga strana medalje svakako (ne)sigurnost ceste, ne nužno u ovom našem dijelu, brojne su okuke, posebno na jugu, na Makarskoj rivijeri, izložena je raznim vremenskim utjecajima kao što su bura, jaka južina… Kamere za brzinu doprinose opreznijoj vožnji, no kao i uvijek, potrebna su daljnja ulaganja kako bi ova ljepotica zadržala stari sjaj, naš simbol prošlih vremena, poveznica koja je krojila povijest, razvoj i snažno utjecala na identitet čitave jadranske obale.


FOTO: MISLAV KLANAC


CESTA POVEZNICA


Cesta je povezala je čitavu jadransku obalu, od Rijeke, preko Zadra, Šibenika, Splita, Makarske, Ploča i Dubrovnika, pa sve do graničnog prijelaza Karasovići između Hrvatske i Crne Gore, a završava na krajnjem jugu Crne Gore. Svečano otvorenje, 30. svibnja 1965. godine povijesni je datum, nakon kojeg je ostvaren značajan preduvjet za razvoj gospodarstva, posebice turizma, a cesta je ovo koja je bila važna i u Domovinskom ratu