Novo zadarsko sklonište već puca po šavovima! 'Četrnaest općina i gradova ima dugovanje prema nama'

Otvaranje novog županijskog skloništa za napuštene i izgubljene životinje trebalo je donijeti uređeniji sustav zbrinjavanja, bolju veterinarsku skrb i sigurnije mjesto na kojem će životinje čekati novi dom. Samo nekoliko mjeseci poslije pokazalo se, međutim, da je novi sustav na sebe preuzeo i sve probleme koji su se godinama gurali pod tepih.

Popunjeni kapaciteti

Boksevi su gotovo potpuno popunjeni, karantena je puna štenaca, udomitelji i volonteri na granici su mogućnosti, a Sklonište za napuštene i izgubljene životinje Zadarske županije privremeno je prestalo primati nove životinje. Razlog nije nedostatak volje, nego prostora.

Sklonište je, podsjetimo, s radom krenulo preuzimanjem više od stotinu pasa iz nekadašnjeg zadarskog azila i skloništa u Privlaci, a vrlo brzo počele su stizati i nove životinje – preko prijava komunalnih redara, policije i veterinarske inspekcije, ali i kao posljedica sve većeg broja napuštanja. Umjesto mjesta kroz koje bi životinje trebale proći na putu prema novoj obitelji, Sklonište je za dio pasa već postalo dugotrajni dom.

U to smo se uvjerili i tijekom obilaska ustanove koju od svibnja vodi Katarina Torbarina. Ondje su danas gotovo svi raspoloživi kapaciteti zauzeti, a probleme ne stvara samo broj životinja, nego i činjenica da se velik dio njih ne može smjestiti zajedno.

– Radilo se cijelo ljeto, praktički bez slobodnih dana, samo da bismo uspjeli sve odraditi. Došli smo do toga da smo morali odlučiti kako privremeno nećemo primati nove životinje. Imamo kapacitet za 197 pasa, ali to ne znači da ih u jednom trenutku u boksovima doista možemo imati 197, objašnjava Torbarina.

Naime, životinje koje u Sklonište dolaze bolesne, ozlijeđene, necijepljene ili pod veterinarskom terapijom moraju biti odvojene od ostalih. Isto vrijedi i za pse koji nisu socijalizirani ili ne podnose prisutnost drugih životinja. Zato broj slobodnih mjesta ne ovisi samo o tome postoji li prazan boks.

– Neke životinje dolaze u jako lošem stanju i ne mogu imati društvo. Ako pas nije cijepljen ili ga veterinar liječi od neke bolesti, mora biti sam. Isto vrijedi i za pse koji nisu združljivi s drugima. Kapacitet zato uvelike ovisi o tome kakve životinje u tom trenutku imamo, kaže Torbarina.

Nered na terenu

To ipak ne znači da psi kojima je potrebna pomoć ostaju na ulici. Kada Sklonište više nema mogućnost prihvata, traže se druga rješenja – smještaj kod udomitelja ili u drugim skloništima u Hrvatskoj. Poseban problem predstavljaju životinje koje policija ili Državni inspektorat službeno oduzmu vlasnicima. Takvi pozivi, kaže Torbarina, gotovo su uvijek nepredvidivi.

– Institucije koje nas zovu često ni same ne znaju koliko će životinja trebati oduzeti. Dogodi se da tek na terenu saznaju da osoba ima više pasa, među njima potencijalno opasne ili zlostavljane životinje, navodi i dodaje da psi koji su službeno oduzeti vlasnicima često ostaju u Skloništu mjesecima, pa i znatno dulje. Dok traje kazneni ili prekršajni postupak i dok ih se vlasnik formalno ne odrekne, ne mogu biti ponuđeni na udomljavanje.

– Ako se vlasnik životinje ne želi odreći, mi je ne možemo udomiti. A znamo koliko takvi postupci mogu trajati. To u praksi znači da pas kod nas ostaje neodređeno dugo i zauzima mjesto drugoj životinji kojoj je pomoć također potrebnam kaže Torbarina.

Od otvaranja novog Skloništa Državni inspektorat oduzeo je čak 46 pasa. Problem dodatno povećava velik broj neželjenih legla. U samo dva mjeseca u Sklonište je stiglo više od sto štenaca. Najviše napuštenih životinja, prema riječima ravnateljice, dolazi s područja Benkovca, Gračaca, zaleđa Biograda na Moru i Obrovca.

Na cestama završavaju cijela legla zajedno s majkom, pa djelatnici Skloništa preuzimaju iscrpljene ženke koje su mjesecima hranile mladunce, kao i pothranjene i bolesne štence kojima je potrebna dodatna skrb. Najveći problem, smatra ravnateljica Skloništa, nije nedostatak propisa, nego njihova provedba.

– Imamo relativno dobar zakonski okvir, barem na papiru. Problem je što se on u praksi ne provodi dovoljno i što se neodgovorno ponašanje vrlo rijetko sankcionira, upozorava Torbarina.

Zakonska obveza komunalnih redara bila je još do kraja lipnja 2018. godine provesti kontrolu mikročipiranja pasa i kažnjavati vlasnike koji svoje životinje nisu označili. Da se taj posao sustavno provodio, uz bolju kontrolu sterilizacije i kastracije, smatra Torbarina, broj pasa koji danas završavaju u Skloništu bio bi znatno manji.

– Nered koji godinama postoji oko mikročipiranja, sterilizacije i kastracije na kraju dolazi do nas. Krajnji rok za kontrolu mikročipiranja bio je prije osam godina, a mi ne znamo za jedinicu lokalne samouprave koja sustavno i kontinuirano provodi takve kontrole, kaže naša sugovornica priznajući da problemi nisu samo operativni. Od 34 jedinice lokalne samouprave koje sudjeluju u financiranju sustava, njih 14 trenutačno ima dugovanja prema Skloništu. Neke nisu podmirile jednu ratu, dok druge nisu platile ni znatno veći dio svojih obveza.

Dobri rezultati
udomljavanja

– Četrnaest općina i gradova ima dugovanje prema nama. Neki duguju jednu ratu, neki cijeli iznos. Ali kada imaju životinju koju treba preuzeti, tada nas uredno zovu, govori Torbarina i objašnjava da istodobno, posao na terenu ne čeka. Djelatnika je malo, životinja mnogo, zbog čega se Sklonište snažno oslanja na pomoć dvadesetak udomitelja i volontera. No i njihove su mogućnosti gotovo iscrpljene.

– Bez volontera i udomitelja mi bismo već odavno pukli pod pritiskom. Oni su nam ogromna pomoć, ali i oni su puni. Većina ih se istodobno brine o nekoliko pasa, kaže Torbarina.

Sklonište se upravo zbog zakonski propisanog maksimalnog broja životinja ne smije dovesti u situaciju da prekorači kapacitet od 197 pasa. U suprotnom bi mogla reagirati veterinarska inspekcija, pa čak i zabraniti rad. Torbarina upozorava kako dio problema proizlazi iz toga što je otvaranjem novog Skloništa u javnosti stvoren dojam da sada postoji mjesto na koje se psa jednostavno može dovesti kada više nije poželjan. Upravo je to, smatra, potpuno pogrešno shvaćanje svrhe skloništa.

– Sklonište ne smije biti trajno rješenje. Ono mora biti protočno. Pas ne smije cijeli život ostati kod nas, on treba obitelj, kaže i otkriva da je najzahtjevnije udomiti velike pse, koji se istodobno vrlo često napuštaju. Problem su i životinje s traumama, nesocijalizirani psi te oni kojima je zbog zdravstvenog stanja potrebna dugotrajnija veterinarska skrb.

– Mi nemamo privilegiju da svakom psu mjesecima posvećujemo sate socijalizacije. Jednostavno nemamo dovoljno ljudi ni vremena. Pregaženi smo, potpuno otvoreno govori Torbarina.

Posebno je zabrinjava što su čak i prostori namijenjeni mačkama dijelom zauzeti zbog velikog broja pasa. Karantena je trenutačno puna štenaca koji još sisaju, što dodatno ograničava mogućnost prihvata novih životinja.

– Nečipiranu i veterinarski nepregledanu životinju ne možemo staviti uz cijepljene ili liječene pse jer postoji opasnost od širenja zaraznih bolesti i parazita. Zato nije dovoljno reći: imate još jedan prazan boks, stavite psa unutra. Sustav tako ne funkcionira, pojašnjava naša sugovornica.

Paradoks cijele priče jest u tome što Sklonište ima vrlo dobre rezultate udomljavanja. Prema riječima ravnateljice, po broju udomljenih životinja nalaze se u samom hrvatskom vrhu. Ali jednako brzo kao što psi odlaze, novi dolaze.

Neodgovornost

– U jednom danu možemo udomiti pet pasa, a već sljedećeg dobiti cijelo leglo štenaca. Imamo uspone i padove doslovno iz dana u dan. Udomljenja nam idu izvrsno, ali priljev novih pasa i dalje je još veći, navodi Torbarina i upravo zato upozorava kako se problem napuštenih životinja ne može riješiti gradnjom sve većih skloništa. Bez kontrole mikročipiranja, odgovornog vlasništva, sterilizacije, kastracije i kažnjavanja onih koji pse napuštaju, svaki novi kapacitet vrlo će brzo biti popunjen.

– Da sustav funkcionira na terenu i da komunalni redari obavljaju svoj dio posla, imali bismo znatno manje životinja koje kod nas ostaju mjesecima ili godinama. Razlika između sredina koje imaju manje problema s napuštenim životinjama i onih koje ih imaju upravo je u tome provodi li se zakon, ističe Torbarina i naglašava kako sklonište nije mjesto na kojem bi vlasnik trebao ostaviti psa zato što mu se više ne uklapa u životne okolnosti, nego posljednja sigurnosna mreža za životinju koja je izgubljena, napuštena, zlostavljana ili oduzeta vlasniku.

– Ljudi su pripitomili psa i učinili ga životinjom ovisnom o ljudskoj pomoći, brizi i ljubavi. Ne možemo onda očekivati da će institucija preuzeti svaku odgovornost koju vlasnik više ne želi, kaže Torbarina.

Unatoč svim problemima, svakodnevna briga za životinje mora se nastaviti. Skloništu su zato stalno potrebne donacije, prije svega deke i plahte, ali dobrodošle su i igračke za pse. Hrana se nabavlja kroz sustav javne nabave, što je posebno važno kod štenaca, pasa s alergijama te životinja koje se oporavljaju od želučanih i crijevnih bolesti i zbog toga trebaju prilagođenu prehranu. No materijalne donacije mogu ublažiti samo dio problema. Dok god se u županiji nastavljaju nekontrolirano razmnožavanje, izostanak mikročipiranja i napuštanje pasa, pritisak na Sklonište neće nestati.

Otvaranjem nove ustanove problem napuštenih životinja napokon je dobio adresu. Ali upravo se na toj adresi sada najjasnije vidi koliko je velik.

– Jedini razlog zbog kojeg pas završi u skloništu jest neodgovornost vlasnika. Točka, zaključuje ravnateljica Torbarina.

Napadi na djelatnike

Pritisak kojem su djelatnici izloženi nije samo posljedica količine posla. Ravnateljica govori i o neugodnim, pa čak i opasnim situacijama s pojedinim građanima. Zbog prijetnji, verbalnih sukoba i fizičkih incidenata vrata Skloništa, koja su u početku bila otvorena, sada su zaključana.

– Sram nas je koliko smo puta morali zvati policiju zbog nasilnih građana. Vrata koja smo prije držali otvorenima sada su zaključana jer više ne možemo naše djelatnike dovoditi u situaciju da se boje dolaziti na posao, upozorava. Sve to, dodaje, pokazuje koliko se Sklonište pogrešno doživljava.

Naporan rad

Branka Višić od otvorenja radi u Skloništu. Prošla je kroz sito i rešeto, jer mjesec je dana provela u azilu na Žmirićima, tako da je sa svim psima prošla period selidbe i prilagodbe na nove prostore. Zna svaku životinju poimence, po karakteru, željama i prehrambenim navikama. Razgovarajući o psihologiji pojedinaca koji napuštaju životinje, slaže se kako je sama najava otvorenja Skloništa nekima došla kao poziv za napuštanje neželjenih životinja.
– Prečesto ljudi odbijaju našu pomoć u financiranju kastracije ili liječenja. Ne žele primiti ni napušteno mače. Radimo od šest ujutro, brinemo se o tome da najmanje životinje jedu svaka dva sata, skrbimo o čistoći nastambi, sigurnosti životinja i njihovu zdravlju. Najbolje bi bilo još i da radimo bez plaće dok istovremeno sa svih strana primamo životinje kojih se ljudi žele riješiti, iskreno nam je kazala Višić.