Ne znamo još tko je pogriješio. Znamo samo da je trogodišnjak ostao nezaštićen

Dijete od tri godine mora imati nekoga tko će ga čuvati i zaštititi, svako dijete mora biti bezbrižno i sigurno. To je zadaća roditelja, odraslih osoba koje su ga donijele na ovaj svijet. No, u zadarskom stanu zahvaćenom požarom trogodišnje dijete bilo je samo, a njegova je obitelj već bila u tretmanu socijalne skrbi.

Teško je na ovu nesretnu situaciju ostati miran i ne zapitati se je li se moglo učiniti više da se dijete zaštiti. Je li sustav (opet) zakazao i dokad ćemo kolektivno pred takvim odlukama koje doslovno život znače zatvarati oči? Javnost u ovom trenutku s pravom traži da nadležne institucije preispitaju svaku odluku i svaki korak koji je prethodio nesreći. Da, prerano je prvoga dana, dok još ne znamo sve okolnosti, imenovati krivce i tražiti da netko napusti funkciju. Od vodstva zadarskog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, međutim, već sada treba očekivati da omogući temeljito utvrđivanje činjenica i objasni postupanje svoje službe, koliko god ti odgovori bili neugodni. Razumljivo je da za provjeru treba vremena, ali jednom kada se utvrdi što se događalo, odgovornost mora biti jednako jasna kao i nadležnost koju je svatko imao.

Potvrdi li se da je izdvajanje djeteta iz obitelji već bilo predloženo, treba utvrditi što se s tim prijedlogom dogodilo, tko je o njemu odlučivao i koje su mjere u međuvremenu poduzete radi zaštite djeteta. Jednako tako treba razjasniti navod da je prije požara bilo pronađeno kako samo hoda gradom te jesu li i kako nadležne službe na to reagirale. Sve su to pitanja koja traže jasan i nedvosmislen odgovor, s datumima i odgovornim osobama. Dijete od tri godine ne može podnijeti požurnicu za vlastitu sigurnost, pa smo valjda zato i osnovali službe koje će se, ako obitelj to nije u stanju, pobrinuti za njega.

I u tome je sva neravnopravnost između malog djeteta i velikog sustava kojemu je povjereno: sustav uvijek može odrediti novi termin i pričekati nečije očitovanje, dok dijete u međuvremenu mora negdje provesti noć. Nama odraslima nekoliko dana možda i može izgledati kao razuman rok za postupanje, ali za dijete ti dani znače nečiju prisutnost ili nečiju odsutnost, sigurnost ili opasnost. Ustanova koja se bavi djecom morala bi upravo tu razliku imati pred očima pri svakoj odluci.

Znam da je socijalni rad težak posao, da se ulazi u tuđe nesreće iz kojih se nakon završetka radnog vremena nije lako izvući, ali i da postoje ljudi koji taj posao rade s odgovornošću i predanošću. I zbog njih treba pažljivo utvrditi je li bilo propusta i gdje su nastali, uključujući i razinu onih koji odlučuju koliko će biti stručnjaka, kakve će uvjete imati i gdje će dijete biti zbrinuto kad više ne može ostati kod kuće. Opasno je i sve trpati u isti koš.

Ali, baš zato, svaka odluka o zaštiti djeteta mora imati osobu koja prati njezinu provedbu, svaka zapreka mora odmah doći do nekoga tko je može ukloniti, a odluka o izdvajanju mora završiti sigurnim zbrinjavanjem djeteta. Nužno je provjeriti postoji li još djece koja čekaju provedbu već određenih mjera i što je potrebno da budu sigurna danas, ne sutra, ne za tjedan ili mjesec dana.

Sustav je trom i nerijetko smo svjedoci i femicida i zanemarivanja djece i svega onoga za što smo, i to ne tako davno, mislili da se može događati samo negdje daleko od nas. Danas se dijete koje je svakodnevno bilo pokraj nas bori za život, nevino trogodišnje dijete. Opravdanja nema i ne može biti, stoga je sada pred čitavim društvom zadaća neumorno tražiti odgovore i pozivati na odgovornost. Dok još netko nije nastradao, čekajući papir…