Nagrađivana spisateljica zadarskih korijena o svojoj novoj knjizi: 'Amerika fascinira...'

Maša Kolanović jedno je od istaknutijih imena suvremene hrvatske književnosti. Iako rođena i odrasla u Zagrebu, svoje korijene vuče iz Zadra, grada kojem se uvijek vraća i kojeg smatra svojim. Za svoje djelo »Poštovani kukci i druge jezive priče« (2019) dobila je nagradu Europske unije za književnost 2020. godine, a nedavno je objavila knjigu »Metafora kapitalizma: ekonomski imaginarij Sjedinjenih Američkih Država u hrvatskoj književnosti 20. st.« u nakladi Stilus. U toj studiji donosi različite poglede na Ameriku kroz prizmu hrvatskih i europskih pisaca 20. stoljeća. Međutim, Amerika je za nju više od znanstvenog interesa, to je lajtmotiv koji se provlači gotovo kroz cijeli njezin opus.

U razgovoru s njom, osim o najnovijoj knjizi, dotaknuli smo se i ranijih djela poput »Jamerika: trip« (2013), u kojoj opisuje vlastiti doživljaj Amerike kroz jezik fikcije, te »Sloboština Barbie« (2009), u kojoj istražuje utjecaj američke pop kulture tijekom odrastanja u Zagrebu 90-ih u kontekstu rata i tranzicije. Posebno je važno istaknuti kako je »Sloboština Barbie« nedavno doživjela američko izdanje, čime su se otvorile mogućnosti za širu recepciju njezinog rada. Također, Kolanović je opisala svoje iskustvo boravka u New Yorku tijekom pandemije, svoje ilustracije te viđenje uloge književnosti u društvu danas i u budućnosti.

Desetljeće istraživanja

Na najnovijoj knjizi »Metafora kapitalizma« radila je cijelo desetljeće te nam donosi opsežnu komparativnu studiju o tome kako su hrvatski, odnosno europski pisci, zamišljali Ameriku tijekom 20. stoljeća.

– Analizirala sam veliki arhiv tekstova. Neki od autora su zaista posjetili Ameriku, dok su je drugi, iako nikad nisu kročili na njezino tlo, vrlo karakterno opisivali. Tema Amerike u književnosti golema je, usporediva s temama ljubavi i smrti. Nema hrvatskog, europskog, pa ni svjetskog pisca koji o Americi nije rekao nešto – ona naprosto fascinira, ne samo kao zemlja koja od kraja 19. stoljeća dominira svijetom, već i kao prostor s ogromnim potencijalom za fikciju. Hrvatski su je pisci zamišljali kroz brojne tekstove, a iz njih se izdvaja posebna fascinacija ekonomskim aspektima – obiljem, siromaštvom, radom i radnim uvjetima. U knjizi pratim kako su se ti motivi razvijali tijekom 20. stoljeća i mijenjali u skladu s društvenim i političkim dinamikama. Osim što pišu o Americi, ti tekstovi uvijek govore i o matičnom kontekstu autora, odražavajući tako društvene i političke klime iz kojih dolaze. Proučavam kako su različiti politički sustavi oblikovali percepciju Amerike – na primjer kako su liberalne ili konzervativne perspektive utjecale na to kako su se pojedini pisci odnosili prema pitanjima rase i klase, započinje Kolanović osvrćući se na hrvatsku perspektivu.

– Tako su hrvatski putopisci s početka 20. stoljeća, poput Ante Tresića Pavičića i slikara Otona Ivekovića, bili prilično neosjetljivi na problem rasne nejednakosti u Americi. S druge strane, u drugoj polovici 20. stoljeća, posebice pod utjecajem socijalističke perspektive, hrvatski su autori postali mnogo senzibiliziraniji za rasna i klasna pitanja. U knjizi tako otkrivam, ne samo kako je Amerika viđena iz hrvatske perspektive, već i kako se kroz tu sliku reflektiraju vrijednosti i ideološke mijene u samoj Hrvatskoj i Europi, objašnjava autorica te dodaje kako je sam proces istraživanja i pisanja trajao jako dugo – s većim ili manjim prekidima radila je na ovoj knjizi jedanaest godina. Tema je toliko opsežna da bi, kaže, mogla pisati o tome cijeli život, ali u jednom trenutku je morala staviti točku.

Tijekom 2013. godine objavila je knjigu »Jamerika«, a kako otkriva, Amerika je oduvijek njezina fascinacija, a dijelom i zbog obiteljske priče, jer je veliki dio njezine rodbine otišao trbuhom za kruhom iz Privlake pokraj Zadra.

Ratom obilježen Zagreb

– Odmalena sam bila u doticaju s njihovim pričama i slikom Amerike koja me nikada nije napustila. Čini mi se da mi je ta knjiga bila predodređena još od djetinjstva. U nekom smislu »Jamerika« je bila prvi korak, u kojoj donosim svoj doživljaj putovanja po Americi u obliku fikcije, dok sam kroz knjigu »Metafora kapitalizma« nastavila to istraživanje u znanstvenom smjeru, proučavajući kako su pisci 20. stoljeća pisali o Americi. Tako da, mogu reći da sam Ameriku višestruko »preispisala« – prvo kroz vlastiti doživljaj, a zatim kroz istraživanje njezine književne recepcije. Dakle, »Jamerika« je zapravo bila prvo ispisivanje ove problematike, ali kroz jezik fikcije. Kroz tu knjigu pokušala sam prenijeti vlastiti doživljaj Amerike, koji se u ilustriranoj i kolažiranoj poemi kreće između osobnog i društvenog, emocionalnog i ekonomskog. Promatram Ameriku kroz vlastitu percepciju, ali istovremeno preispitujem i utjecaj drugih kulturnih tekstova i tuđih iskustava na moj doživljaj te zemlje. Naslov »Jamerika« dvosmislen je – s jedne strane spaja osobnu perspektivu, »Ja«, a s druge strane referira se na stariji naziv za Ameriku, koji se osobito u Dalmaciji i primorju koristio za sve one koji su odlazili trbuhom za kruhom, otkriva ova nagrađivana književnica.

Budući da je profesionalno povezana uz SAD, svake godine bar jednom otputuje tamo bilo zbog konferencije, predavanja ili istraživanja. Uz to, boravila je tamo u dva navrata i kao stipendistica – prvi put na Sveučilištu Texas u Austinu, a drugi put na Institutu Remarque na Sveučilištu New York u New Yorku.

– Tijekom svog posljednjeg posjeta obišla sam sveučilišta Stanford i Berkeley, gdje su na slavističkim seminarima organizirana čitanja prijevoda moje knjige »Sloboština Barbie«, koja je već ranije prevedena i na njemački jezik. Također sam održala izlaganje na konferenciji u sklopu udruge Association for Slavic, East European and Euroasian Studies u Bostonu, najveće američke organizacije za slavistička istraživanja. Upravo je ta konferencija bila povod mog posljednjeg putovanja, priča Kolanović dodatno opisujući radnju spomenute knjige.

– U »Sloboština Barbie« donosim priču o odrastanju u Zagrebu tijekom rata, u specifičnoj ratnoj atmosferi. Iako Zagreb nije bio na prvoj liniji bojišnice, rat se itekako osjećao – kroz svakodnevicu, kroz promjene u društvu, kroz jezik ideologije, propagande i popularnu kulturu. Kroz taj kontekst provlačim i američku ikonu pop-kulture, lutku Barbie, s kojom sam i sama odrasla. Donosim priču o jednoj dječjoj družini iz novozagrebačkog kvarta Sloboština, njihovim igrama s barbikama u podrumu tijekom ’90-ih. No, taj svijet dječje igre nikada nije potpuno lišen društveno-političkog konteksta, štoviše on ga nekako konstantno proganja i premrežava se njim. Ja sam generacija koja je odrasla u prijemnom razdoblju – u slomu jednog sustava i izgradnji novog. Te su me transformacije snažno obilježile umjetnički, intelektualno i kritički. Kada odrastaš u vremenu u kojem sve preispituješ i oblikuje u nešto novo, razvija se i određena skepsa prema dominantnim ideološkim narativima i njihovom folkloru.

Distopijska perspektiva

Nadalje, govoreći o engleskom prijevodu »Sloboština Barbie« Kolanović naglašava kako joj je to velika čast, posebno s obzirom na to da je američko tržište ogromno, ali istovremeno i vrlo zatvoreno za prijevode.

– Na američkom tržištu na prijevode otpada svega tri posto ukupne produkcije knjiga. U taj mali postotak ulaze i prijevodi s velikih svjetskih jezika poput francuskog, talijanskog i njemačkog, pa mi je posebno drago da je moja »Sloboština Barbie« pronašla svoj put do američkih čitatelja kao »Underground Barbie« na engleskom jeziku. Iskreno, u početku sam se pitala hoće li američka publika moći shvatiti i doživjeti knjigu s obzirom na njezin specifičan kontekst – odrastanje u Zagrebu tijekom rata 90-ih. No, prve reakcije bile su iznimno pozitivne i dirljive, posebno na književnim klubovima i seminarima na kojima sam gostovala. Pojavili su se i prvi prikazi knjige u medijima, a recenzenti su dobro prihvatili spoj američke popularne kulture i ratne stvarnosti koji knjiga donosi, priča Kolanović. Također, dodaje da se nada da upravo ta veza s američkom pop-kulturom može stvoriti poveznicu s čitateljima koji nisu nužno upoznati s hrvatskim kontekstom.

Zanimljivo je da je tijekom stipendije na Sveučilištu u New Yorku 2020. godine iz prve ruke doživjela pandemiju i »lockdown« upravo tamo, pa nam je ispričala više o tome.

– Stipendija na Sveučilištu u New Yorku je za mene bila ostvarenje sna. Kampus se nalazi u Greenwich Villageu, u samom središtu Manhattana, a imala sam savršene uvjete – smještaj, radni prostor, sve što mi je trebalo. Prva dva mjeseca zaista su bila poput sna. A onda, kao da me netko uštipnuo – počela je pandemija! Iz današnje perspektive, koliko god to bilo bizarno iskustvo, bilo je i dragocjeno vidjeti New York u potpuno drugačijem svjetlu, onakvom kakvom ga vjerojatno nikada više neću doživjeti – puste ulice, grad koji inače vrvi ljudima, taj »mravinjak« odjednom je opustio. Prva dva mjeseca koja su bila san snova pretvorila su se u distopiju. Ipak, na neki način tada sam se još dublje povezala s gradom – kao kad vidiš prijateljicu u njezinom najgorem izdanju, možda pijanu i slomljenu, ali zbog toga ti postane još bliža. New York sada poznajem i iz te distopijske perspektive. Najveća čar tog grada, s obzirom na to koliko ga često viđamo u filmovima, jest stvarno taj pomalo nestvaran osjećaj dok si tamo. A iskustvo korone bilo je doslovno kao da si u nekom SF filmu – mogla sam sama šetati potpuno praznim Times Squareom. Nažalost, na ulicama su uglavnom ostali beskućnici i ovisnici, dočarava ova spisateljica.

Povezanost s čitateljima

U razgovoru smo se dotaknuli i njezine nagrađivane knjige »Poštovani kukci i druge jezive priče« za koju je osvojila nagradu publike pulskog sajma knjiga »Libar za vajk« 2019., a 2020. godine nagradu za književnost Vladimir Nazor te iste godine i Nagradu Europske unije za književnost.

– Prva nagrada koju sam dobila bila je upravo nagrada publike, što mi je osobno bilo izuzetno važno – jer su je dodijelili čitatelji. A za pisca je upravo najvažnije to, da imaš svoje čitatelje. Još kada oni sami prepoznaju i nagrade tvoj rad, osjetiš da je knjiga našla svoj put, što mi je posebno drago. Nagrada Europske unije, s druge strane, ima snažan međunarodni odjek i stavlja fokus na knjigu izvan matične sredine. Pruža određenu infrastrukturu potpore, potiče prijevode nagrađenog djela na strane jezike i otvara mogućnosti za inozemnu recepciju. Upravo zbog toga smatram je iznimno vrijednom – jer konkretno podupire pisce i njihovu vidljivost izvan nacionalnog konteksta, naglašava Kolanović.

Naime, osim pisanja, nije joj stran niti likovni rad – sve njezine knjige fikcije sadrže njezine ilustracije.

– Volim razmišljati o tekstu i kroz slike – obično, kada napišem tekst, počnem ga doživljavati kroz vizualne metafore. Kroz te ilustracije pokušavam proširiti značenje, stvoriti novu atmosferu ili možda čak prevagnuti priču u humorističnom smjeru. Na neki način, igram se s vlastitim tekstom, što je i razlog zašto su ilustracije postale neizostavan dio mojih knjiga. Voljela bih da su sve knjige ilustrirane. Crtanje je nastavak tog ranog kreativnog impulsa koji nam već kao djeci otvara svijet mašte i izražavanja, ističe ova svestrana spisateljica.

U svom znanstvenom radu usmjerena je prvenstveno na književnost druge polovice 20. stoljeća, posebno u dijalogu s popularnom kulturom. Inače, Kolanović predaje na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Odjelu za kroatistiku na FFZG-u, a govoreći o radu sa studentima kaže kako nastavu doživljava kao izvrsnu platformu za poticanje kritičkog mišljenja, kreativnosti i analitičkog čitanja među mladima.

– U današnjem svijetu gdje su drugi mediji sveprisutni i preuzimaju dio prostora književnosti, koja više nema istu ulogu kakvu je imala prije, važno je sa studentima razmatrati i reflektirati na to što književnost znači danas. A ona, svakako, znači puno jer nam nudi uvid u naše suvremeno društvo kroz jezik koji nosi afektivni i kritički potencijal. Za mene rad sa studentima predstavlja prostor u kojem zajedno potvrđujemo važnost književnosti za suvremeno društvo i njezin potencijal u oblikovanju našeg doživljaja i promišljanja društva.

Raspršena pažnja

Govoreći općenito o ulozi književnosti u društvu vjeruje kako će ona uvijek s jedne strane biti u nekoj vrsti krize, dok će istovremeno uvijek opstajati.

– Književnost će uvijek opstajati u društvu jer je priča temelj ljudskog spoznavanja svijeta. Svi mi svoje različite spoznaje oblikujemo kroz priče. S druge strane, novi mediji također trebaju priču. Tako da, ne bojim se izumiranja književnosti. Ono što me više zabrinjava jest raspršenje pažnje, posebice među mladima, zbog bombardiranja novim medijima i informacijama, koje dolaze vrtoglavom brzinom i – klik na klik. Književnost, međutim, zahtijeva koncentraciju, mir i osamljenost, nešto što je u suprotnosti s tim brzim, adrenalinskim stimulansima koje dobivamo na društvenim mrežama ili gledajući videozapise na Instagramu. No, vjerujem da, ako damo priliku književnosti, njezini benefiti su višestruki. Ona nam omogućava dublju analitičnost, suosjećanje i kritički pogled na društvo – sve ono što, nažalost, polako nestaje u ovoj vrtoglavoj smjeni slika na društvenim mrežama.

No, usprkos fragmentiranoj pažnji, vjeruje kako će književnost u nekoj daljoj budućnosti ostvariti neki oblik suživota s društvenim mrežama i drugim medijima.

– Mislim da tiskani mediji neće biti prvo mjesto na kojem ćemo konzumirati književnost – bolje bi bilo reći da ćemo s njom dolaziti u doticaj ili je usvajati na drugačiji način. Iako možda to zvuči naivno od mene, vjerujem da će književnost uvijek imati svoju aktualnost, vrijednost i važnost. Razlog tome je, vjerujem, duboka antropološka uloga priče u ljudskom iskustvu. Priča je nešto što je utemeljeno u našem biću i mislim da će književnost, ma kako se mijenjali mediji i tehnologije, uvijek imati svoje mjesto, govori Kolanović, čija djela su nerijetko prožeta kritičkim promišljanjem.

I za kraj razgovora podijelila je kako je u njezinom radu, bilo znanstvenom ili kreativnom, uvijek vodi znatiželja i želja za otkrivanjem novih perspektiva.

– Nekako sam praćena željom za otkrivanjem novih perspektiva na stvari koje se nekada uzimaju zdravo za gotovo, koje možda uzimamo s tromošću okoštalih viđenja. Pisanje i istraživanje doživljavam kao uzbudljivo otkrivanje nečeg novog, ali to otkrivanje uvijek mora imati sidro u ljudskim vrijednostima koje bi, nadam se, trebale omogućiti da postanemo bolji nego što trenutačno jesmo. To su vrijednosti poput empatije, solidarnosti, univerzalnih vrijednosti koje nas odvode od vlastite sebičnosti i narcizma, od »ja projekata« s kojima smo svakodnevno bombardirani u ovom vremenu. U današnjem društvu »ja« postaje božanstvo, a žrtva za drugog sve više pada u drugi plan. Egocentrični svijet koji živimo nazvala bih crnom rupom naše civilizacije, koja nas vrlo perfidno uvlači u tu svoju prazninu, zaključuje Kolanović.