Marta Petković pomažući drugima unosi svjetlo dobrote u teške životne priče

Studentica druge godine povijesti na Sveučilištu u Zadru, Marta Petković, ovogodišnja je zadarska naj volonterka. Priznanje Volonterskog centra Zadar za svoju je nesebičnost i požrtvovnost dobila 5. prosinca na Međunarodni dan volontera, a sve zbog dugotrajnog volontiranja u programu pružanja pomoći u učenju i provođenju slobodnih aktivnosti pri Centru za pružanje usluga u zajednici Zadar te u Udruzi za autizam Zadar. Do oba je angažmana došla u organizaciji Udruge mladih Ahimsa, čiji su je članovi i nominirali za naj volonterku.

Osim toga, sudjeluje i u brojnim volonterskim akcijama drugih organizatora volontiranja. Važno je istaknuti da je Marta Petković u 2023. godini u angažmanima u organizaciji Udruge Ahimsa ostvarila čak 217 volonterskih sati. Pri tome samom svojom prisutnošću stvara siguran i poticajan prostor za korisnike Centra koji se osjećaju dobrodošlo i podržano, a u svakom volonterskom angažmanu iskazuje solidarnost, nesebičnost te ljubav za rad s djecom i mladima.

Ritam obaveza i volontiranja

Sve je to bio povod za razgovor s ovom poebnom djevojkom o njenom volonterskom stažu, ali i važnosti koju volonterstvo nosi za napredak društva i lokalne zajednice.

Otkad je iz rodnog Budaka u općini Stankovci stigla u Zadar Marta marljivo radi sa djecom i osobama s poteškoćama, najčešće s onima iz spektra autizma. Kaže nam kako je s volontiranjem počela 2021. godine, kada je napokon uspjela dohvatiti se jednog od mjesta u volonterskom programu Udruge Ahimsa.

– Udruga početkom svake akademske godine otvara natječaj za volontere u nekoliko različitih aktivnosti, ovisno o našim interesima. Te sam se 2021. godine htjela uključiti u volontiranje s članovima Udruge za Down sindrom, no sva su se mjesta brzo popunila, tako da sam čekala otvorenje drugog natječaja, na početku sljedećeg semestra, kada su nam ponudili opciju grupnog volontiranja s korisnicima Udruge za Down sindrom i individualnog volontiranja s korisnicima Udruge za autizam.

S obzirom na to da smo u programu grupnog volontiranja radili samo jednom tjedno, počela sam i s individualnom opcijom, tj. svaki sam se ponedjeljak družila s korisnikom Udruge za autizam, prepričala nam je Marta svoje volonterske početke te dodala kako joj volontiranje dva put na tjedan uz sve fakultetske obveze nije predstavljalo problem.

– Sljedeće sam godine nastavila u istom tonu. Tada sam dobila priliku volontirati u Centru za pružanje usluga u zajednici Mocire kao i nastaviti program individualnog volontiranja s djetetom iz spektra autizma. Te sam godine, zahvaljujući rasporedu predavanja, mogla ići u OŠ Krune Krstića i volontirati u njihovu produženom boravku te pomagati učiteljicama, kazala nam je Marta, te naglasila kako je istovremeno nastavila individualne susrete s korisnikom Udruge za autizam.

– Ove godine sam nastavila s volontiranjem u školi, uz individualne susrete s novim štićenikom, kojim se najčešće nalazim vikendima, a pomažem i njegovoj obitelji, ovisno o njihovim potrebama. Kada sam prve godine počela sa volontiranjem, mislila sam da će se vrijeme koje ne provodim u učenju i pripremama za fakultet negativno osjetiti na mojim rezultatima, no vrlo sam brzo uspostavila ritam između studentskih obveza i volonterskog rada, naglasila je Marta.

S Ahimsom do uspjeha

Volontiranje ju, kaže nam, ispunjava na emocionalnoj razini. Davanje je to slobodnog vremena nekom drugom.

– Ja sam odmah sretnija kada nekom pomognem i s najmanjim sitnicama. Volontiranje je više od izdvajanja slobodnog vremena za nekog drugog. Čim redovito provodite vrijeme s nekim tko treba pomoć, vrlo se brzo nađete u užem krugu njegove obitelji. Postanete prijatelji s njihovim prijateljima i sudionik njihova intimnog svakodnevnog života, rekla nam je Marta, koja se sa svakim novim štićenikom vrlo brzo zbliži i osjeća kao dio njegove obitelji.

– To vidim i iz načina na koji se prema meni odnose, ali i iz činjenice da sam im ja ponekad jedina osoba kojoj se mogu izjadati i koja ih može razumjeti. Obitelji koje se brinu o osobama s teškoćama još uvijek često nailaze na nerazumijevanje društva.

Uvijek mi je izazovno upoznati se s novom obitelji i novim štićenikom. Svaka je osoba s poremećajem iz spektra autizma različita, ima svoje jedinstvene potrebe i način življenja kojima se treba prilagoditi, poručila je Marta podsjećajući roditelje kojima treba pomoć volontera da se svake godine moraju prijaviti u program Udruge Ahimsa kako bi dobile svog volontera.

– Svaki nam je dan drugačiji, ali uvijek zahtijeva trud i strpljenje. Kada radim s učenicima, često im pomažem s domaćom zadaćom i usvajanjem gradiva. Tako da mi vrijeme prolazi, a da se uopće ne osvrnem na broj sati koje sam odradila volontirajući.

Udruga Ahimsa bazen je srčanih volontera u gradu, bez kojih nikada ne bih niti počela volontirati. Prije dolaska u Zadar nikada nisam bila aktivno uključena u programe volontiranja, tako da bez Ahimse ne bi niti bilo mojih uspjeha, poručila je Marta, koja se kao studentica nastavnog smjera povijesti, u budućnosti nada u jedno spojiti nastavni rad i znanja koja je stekla volontiranjem.

Više od pomaganja

– Ako jednom postanem profesorica povijesti, učenicima bih voljela usaditi važnost pomaganja drugima, jer za mene je volontiranje puno više od toga da nekome pomažemo. To je način da pokažemo da brinemo o svojoj okolini, poručila je zadarska naj volonterka, koja je do sada sudjelovala i u drugim volonterskim akcijama, najčešće čišćenju okoliša.

– Često se znam odazvati i različitim kulturnim programima i organizacijama, kako bi se odužila zajednici u kojoj živim, a usput i spojila ugodno s korisnim, kao što je, na primjer, bilo volontiranje u Državnom arhivu u Zadru, dodala je Marta.

Razgovarajući o volonterskoj klimi u Zadru, zaključujemo kako smo skloni čekati da netko drugi odradi sav posao za nas, a naročito u području zaštite okoliša, gdje, kaako kaže Marta, treba puno više volontera i entuzijasta.

– Sustav potpora udrugama u Zadru jako je spor i previše udruga ovisi o jedno – dvoje entuzijasta, koji cijelog sebe daju za udrugu. To vidimo i u volonterskom sustavu, koji se naslanja na rad udruga i koji ponekad pati zbog nedovoljne potpore sustava i društva.

Preko udruge počela sam volontirati i u produženom boravku u OŠ Krune Krstića, gdje nastavnicima pomažem sa svime što im treba, kako bi im olakšala dan, bilo da učim s djecom ili im pomažem u pisanju zadaće, da bi se one mogle fokusirati na neke administrativne zadatke ili komunikaciju s roditeljima, objasnila nam je Marta te dodala kako sa sobom nosi sva iskustva koja stekne, kao i teške životne priče koje putem čuje.

Oslonac obitelji

– Volontiranje se najčešće ne svodi samo na pomoć jednoj osobi, već cijeloj obitelji, koja se oslanja na nas, naše prisustvo i razumijevanje. Zato mi jako puno znači vidjeti da mi se roditelji djece s kojom radim polako otvaraju i sa mnom dijele dio tereta s kojim se svaki dan nose. Lijepo je znati da sam nekome pomogla pa makar i samo slušanjem ili pokojim savjetom, kazala je Marta te istaknula kako obiteljima jako puno znači da naglas mogu reći svoje osjećaje i više ih ne držati zatomljenima.

– Puno ljudi nije svjesno teškoća s kojima se obitelji djece s teškoćama suočavaju, od samog prihvaćanja do svakodnevnih problema i nerazumijevanja sustava i društva. Obitelji djece s teškoćama prečesto su prepuštene same sebi, na milost i nemilost sustava koji je krut i teško se prilagođava potrebama korisnika, upozorava Marta te dodaje kako je zbog svog položaja čula mnogo teških priča koje se vrlo rijetko čuju u javnosti.

– Drago mi je da svojim radom barem malo pridonosim u promijeni svijesti društva, jer prečesto čujem negativne i ružne komentare koji su odraz neznanja i nezanimanja društva. No, veseli me vidjeti da sve više škola, pa čak i vrtića, ima svoje volonterske klubove, upoznaju se sa zajednicom, pomažu i uče, jer jedino ćemo tako odgojiti nove generacije mladih koje su osjetljive na potrebe društva, imaju hrabrosti i snage izdvojiti svoje slobodno vrijeme da bi se pomoglo drugima, zaključila je naj volonterka.