Branitelj Enriko Jurić o prvim i najtežim danima rata: 'S Plovanije sam odveo trideset ljudi u trenirkama i patikama na prvu crtu...'

Grad Zadar i ove godine obilježava Dan obrane u spomen na 4., 5. i 6. listopada 1991. kada ga je u žestokim napadima JNA pokušala osvojiti. Od 1. do 8. listopada 1991. za vrijeme tih najžešćih napada poginula su 43 hrvatska vojnika i civila, a 202 ih je ranjeno.

Među onima koji su se stavili u službu obrane hrvatske domovine i aktivno sudjelovao u pripremi prvih crta obrane grada Zadra te sa svojim suborcima bio u rovovima na toj prvoj crti, bio je i Enriko Jurić. Kaže nam kako je imao 31 godinu kad je počeo Domovinski rat, radio je u Bagatu devet godina, bio je oženjen, njihovo dijete tada je imalo tri godine, a supruga je bila trudna s drugim djetetom.

Enriko Jurić/Foto: Mislav Klanac

Poziv na obranu

– Još u siječnju 1991. za prijelomnih političkih događaja u SFRJ mi je u noći došao u obiteljsku kuću jedan čovjek, u okviru velike nacionalne akcije koju je pokrenuo tadašnji ministar obrane Martin Špegelj. Taj čovjek mi je rekao da traže ljude koji su provjereni, a ja sam slovio kao nacionalno osviješten. Otišli smo na Bokanjac na sastanak gdje je bio jedan gospodin koji nam je objasnio kako se očekuje da bi JNA mogla izaći iz vojarni i napraviti državni udar. Naša zadaća bi bila da se suprotstavimo sa svim mogućim sredstvima koje imamo. Okupili smo dečke s Plovanije i rekli im o čemu se radi. Na Plovaniji je bio ratni izlaz tadašnje vojarne »Ante Banina«, gdje se danas nalazi SC Višnjik, a naš zadatak je bio da blokiramo taj izlaz iz vojarne s jednim do dva kamiona. Da su krenuli iz vojarne, mi bismo sa 100 kg eksploziva, koje nam je ustupio MUP, dignuli u zrak te kamione i blokirali cestu, otkriva Jurić koji je naknadno od ljudi koji su vodili pripreme za organizaciju obrane Zadra dobio zadatak, budući da je u JNA bio inženjerac, da vodi inženjerijsko uređenje bunkera u polju od Crnog do Bokanjca.

Foto: Privatna arhiva

– U tim još od kraja Drugog svjetskog rata zapuštenim bunkerima očistili smo smeće, stavili smo na njih ogradu, vrata, opiturali ih… Tog ljeta smo radili dvije crte rovova, bagerima smo sve talijanske bunkere spojili dubokim rovovima i grudobranima. Ovi bunkeri su bili samo djelomično povezani hodnicima, pa je to trebalo dovršiti. Nas su ti bunkeri spasili, da ih nije bilo, nas pripadnika hrvatskih snaga bi puno izginulo, ističe Jurić dodajući kako su na svim pozicijama od vojarne »Ante Banine« nadalje postavili protutenkovske prepreke, ježeve, koje su izradili u SAS-u i Luci Zadar.

Uređivanje podruma

– Pratili smo i neke sumnjive osobe, potom pripadnike JNA koji su živjeli u kadrovskim stanovima u zgradama. Išlo se od kuće do kuće i provjeravalo tko ima podrum, a onda smo obvezali one koji imaju podrum da u njih prime svoje susjede koji ih nemaju, bez obzira na međusobne odnose. Točno se znalo tko će gdje biti ako dođe do nečega. Svi ti podrumi su također bili očišćeni i pripremljeni za prihvat ljudi, što se mislim dosta dobro organiziralo, prisjeća se ovaj branitelj, ratni zapovjednik 2. bojne 7. domobranske pukovnije.

Kroz ljeto su u udaljenijim dijelovima županije, Jasenicama i u Kruševu počele čarke s neprijateljem, tamo su obrambenu crtu preuzeli 112. brigada ZNG-a i 3. imotska bojna 4. gardijske brigade. U gradu Zadru je braniteljima bio najveći problem što je u njemu bilo čak 16 vojarni JNA s oko 5.000 vojnika.

Foto: Privatna arhiva

– Čelnici tadašnje Općine Zadar nisu očekivali rat, nisu se ozbiljno posvetili pripremi za rat, a nisam ni ja mislio kako će rat trajati pet godina, već dva, tri mjeseca i da će biti malo veći sukob nego u Sloveniji. Kad je JNA izvlačila oružje iz vojarni u gradu, općinske vlasti nisu shvaćale što smo im govorili, a govorili smo im da treba grad primiti i 10.000 granata iz vojarni, ali se ne smije dozvoliti da JNA izvuče oružje. No politika nije dala da se mi jače angažiramo. Pripadnici JNA su po potpisivanju sporazuma o odlasku iz vojarni otišli do Musapstana, Crnog i Benkovca te okrenuli cijevi na grad. Veći dio tog naoružanja je ostao ovdje sve do 1992. i oni su ga koristili u napadima po cijeloj zadarskoj ploči, kaže ovaj branitelj dodajući kako su obrambene crte u samim granicama grada držali pripadnici rajonskih štabova, Zapad, Centar i Istok, a čiji pripadnici su bili dragovoljci, potom pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, Bojna kralj Tomislav i Specijalna policija PU zadarske, dok je 112. brigada bila raspoređena na crti bojišta od Starigrada do Stankovaca.

Priručno naoružanje

– Mi u gradu smo bili vrlo slabo naoružani, imali smo samo pješačko naoružanje. Sugrađanin s Plovanije Mladen Malta i njegov brat su kupili dvije kineske automatske puške koje su pucale samo pojedinačno. Kod prijatelja Radića Ramba smo u tokarskoj radionici njegova oca od bešavnih cijevi radili bombe, punili smo boce Coca Cole, te od cijevi Fićinog volana izrađivali oružje s patronama koje se dobacivalo 30, 40 metara, otkriva Enriko dodajući kako su hrvatske snage kontrolirale zadarske vojarne JNA, ali nisu poduzimale dodatne akcije, sve dok na razini Hrvatske nije 14. rujna stiglo naređenje o blokadi svih vojarni, da ih se zatvara da se iz njih ne može izaći.

Foto: Privatna arhiva

– Vatreno krštenje sam doživio kada su jednog od tih dana naše snage zapucale prema tehničkoj radionici JNA, K3, koja se nalazila na prostoru današnjeg divljeg parkirališta na Ravnicama. Na to su njihove snage uzvratile pucajući na Bolnicu, zbombali su zgradu Ginekologije. Mene je to zateklo na sastanku. Bilo je to zastrašujuće za doživjeti. Taj dan je bio opći napad na vojarne čime smo htjeli pokazati da imamo oružje za uzvratiti im, prisjeća se ovaj Zadranin koji je kazao kako ne može reći da ga je bilo strah što se uključio u aktivnu obranu Hrvatske.

– S jedne strane je bilo neznanje, a s druge strane imao sam trudnu suprugu i malo dijete, i sad mi je teško kad se toga sjetim. Nismo im mogli dopustiti da uđu u grad. Ja i drugi branitelji dali bismo svoj život da naše obitelji i sugrađani ostanu živi. Nismo mi kalkulirali, nismo bili ni plaćeni, niti smo znali za vojne mirovine, ističe Jurić koji je, prema naređenju zapovjedništva grada, sa suborcima iz rajonskog štaba Plovanija u drugoj polovici rujna pripadnicima 3. bojne 4. gbr predao bunkere na korištenje. Ustupio im je dvojicu mladića s Plovanije, Željka Skukana i Peru Zubaka, a koji su bili veza s njihovim štabom. Zauzvrat im je ustupljena jedna grupa minobacačlija. Pucalo se u tom razdoblju svakog dana obostrano, no nije bilo pješačkog napada JNA.

Foto: Privatna arhiva

»Svi su gore izginuli, sve je palo«

– I onda 4. listopada ujutro dolazi ogroman napad na grad, iz zemlje, zraka i s mora. Čuli smo da se u polju, 500, 600 metara od Plovanije vode borbe, no nismo mogli vidjeti nešto konkretnije. Iz smjera Musapstana u polju iznad Plovanije i Bilog briga vodi jedina bolja makadamska cesta u smjeru grada. Da su se s tog polja popeli do današnje Ulice Hrvatskog sabora, obilaznice, mogla se JNA upustiti u ulične borbe. Tog dana u popodnevnim satima došao je prema nama jedan maskirni kombi iz kojeg su izašla petorica, šestorica vrlo mladih pripadnika 3. bojne, bili su krvavi, od blata, od zemlje. Rekli su nam »svi su gore izginuli, sve je palo, mi idemo ća«. Nisu rekli kuda će ići. Vidio sam kako su ovi iznimno mladi vojnici bili demoralizirani, dezorijentirani. Nazvao sam tada zapovjedništvo grada koje se nalazilo u zidinama pored Elektre, a javio mi se nepoznati muškarac prozivajući me da »lažem, da to nije istina, da ne dižem paniku«. Na tog čovjeka sam se izbeštimao, kaže Jurić dodajući kako je potom putem civilnog telefona nazvao suborce po drugim rubnim četvrtima grada kako bi se uvezali, a zanemarili su zapovjedništvo grada i općinsku vlast.

Foto: Privatna arhiva

– Zaključili smo kako se moramo okrenuti prema crti bojišta u smjeru šume Musapstan i Murvice, a manji dio ljudi ostaviti na blokadi vojarni. Trebalo nam je jedan dan da se malo organiziramo. Iste noći sam došao u zapovjedništvo 112. br. u Borikovom hotelu Donat gdje nisam našao nikoga, iako je grad pred padom. Vikao sam tamo dok nije došao pok. Jerko Oštrić. Pitao sam ga što se događa, a odgovorio mi je da »nije ništa«. Kažem mu »kako ništa, vojska je gore«, priča ovaj branitelj koji je sa suborcima sljedećeg dana zauzeo obrambene položaje na rubu grada, pri čemu su svjedočili da je samohotka JNA, motorno vozilo na koje je postavljen jurišni top ili haubica, došla iznad obilaznice i krenula prema vidilici, piramidi. S našeg položaja smo vidjeli muškarca u sivoj odori, za kojeg smo poslije čuli da se radi o pričuvnom policajcu, kako prilazi, puca i pogađa u gusjenicu samohotke. Potom je počeo bježati, posada samohotke je pucala za njim topom od 20 mm. Pogođenu samohotku su potom izvukli vojnici JNA, dodao je.

– Sljedećeg dana smo dobili zapovijed da izađemo u polje na crtu Vidikovac, Skročini, Bili brig. Nama su na Plovaniju došli dragovoljci s Višnjika i Voštarnice, doveo ih je Edo Fantela, njih 50-ak s mitraljezom. Kad smo vidjeli mitraljez, bilo je kao da smo vidjeli Boga. Meni su kao inženjercu dali šest protutenkovskih mina da ih stavim na cestu koja vodi iz polja. Imao sam nasade tamo pa sam to područje dobro poznavao. Kad sam se približio mjestu gdje sam trebao postaviti mine vidio sam osam tenkova JNA koji su se nalazili na udaljenosti od 300, 400 metara od Ulice Hrvatskog sabora. Postavio sam ove mine na makadamsku cestu koja ide prema polju, a stavio sam ih tako da se vide, napominje Enriko dodajući kako su civilno stanovništvo sklonili u podrume i u SAS-ovo sklonište.

Foto: Privatna arhiva

Plastična cijev glumila topovsku

– Naoružan puškom sam muškarce u dobi za vojsku izvlačio iz podruma da idemo na prvu crtu. S Plovanije sam odveo 30 ljudi odjevenih u trenirke, s patikama na nogama na prvu crtu. Kakav je to prizor bio. Pri tom odlasku na prvu crtu putem sam susreo svoju suprugu koja je bila u visokom stupnju trudnoće i za ruku je vodila našeg sina. Pitala me »di ćete«, a ja joj odgovorim »dok čuješ pucnjavu dobro je, a kad ne čuješ, bižte ća«. Ona se čudila. Mi branitelji smo tada stali u rovove ispred tih osam tenkova, no nismo imali protuoklopno naoružanje ni artiljerijska sredstva. Služili smo se trikovima, pa smo tako provukli plastičnu cijev kroz grmlje da viri kako bi neprijatelji mislili da imamo top. Da su krenuli u kombinirani tenkovsko-pješadijski napad, svi bismo izginuli. No nisu krenuli. Kad su razbili Imoćane, osvojili su prvi red bunkera u polju te su stali. Bio je nered u našoj obrani, ali smo u njemu funkcionirali, kaže ovaj branitelj koji je rekao kako je dan kasnije potpisano primirje. Unatoč tome je na njihov položaj došla skupina od 20-ak branitelja predvođena Svetom Ikačem s kamionom te su ih s ugašenim svjetlima vodili na vidilicu.

– Imao je Ikač dva BST-a i jedan SPG, a kad je svanulo naciljao je tri tenka. No budući da je bilo potpisano primirje nije mogao pucati u njih. Cijelog života mi je žao što ih nismo pogodili, kaže Jurić.

Napad eksplozivom na trafostanicu na Plovaniji

Za Plovaniju je važan događaj od 11. travnja 1991. kada je tamošnja trafostanica bila minirana, a branitelji iz tog kvarta su iskočili kao dobro organizirani.

– Očekivali smo kako će u povodu Dana NDH 10. travnja netko pokušati napraviti nešto, neku diverziju poput toga da iscrta grafit ili išara hrvatsku zastavu te smo se u ovom kvartu organizirali. Bilo nas je tako petorica, šestorica kod trafostanice. Došao je oko ponoći jedan Golf, u mraku se okrenuo pored trafostanice, a mi smo isprva mislili kako su došli neki mladić i djevojka. Nakon dvije, tri minute je vozač upalio Golfa i snažno krenuo niz Put Plovanije. Kad je eksplodiralo smo istrčali vani. Odmah smo javili našim službama. Počinitelji su ubrzo uhvaćeni u kockarnici na Puntamici, no jedan od njih je ubrzo po uhićenju pušten na intervenciju policajca srpske nacionalnosti. Na sudu smo bili svjedoci, osuđena su obojica na po sedam godina zatvora, a poslije je jedan od njih razmijenjen, prisjeća se Jurić.