Autom ili autobusom kroz Zadar? Isprobali smo oboje, razlika na cilju bila je 15 minuta

Petnaest minuta automobilom, oko pola sata autobusom. Toliko je ekipi Zadarskog lista trebalo za put od Autobusnog kolodvora do Novog Bokanjca. Odlučili smo usporediti dva načina kretanja gradom i provjeriti koliko se razlikuje vrijeme putovanja do istog odredišta. Automobil je u našem ogledu bio dvostruko brži, a tijekom vožnje ponovno smo primijetili dobro poznat prizor na zadarskim cestama – automobile u kojima sjedi samo vozač.

Povod za naš mali prometni eksperiment bio je Svjetski dan bez automobila, u sklopu kojega su se građani Zadra mogli besplatno voziti javnim prijevozom. Prilika je to da se barem na jedan dan iskuša drugačiji put do posla, škole ili trgovine, ali i razmisli o gužvama na koje se gotovo svakodnevno žalimo.

Kolega fotoreporter preuzeo je ulogu Jeremyja Clarksona i sjeo za volan, dok se potpisnica ovih redaka uputila prema Novom Bokanjcu autobusom. Odabrali smo liniju koja povezuje kolodvor s tim gradskim naseljem i krenuli provjeriti kako izgleda putovanje iz perspektive putnika.

Autobus je krenuo na vrijeme, prema voznom redu. Bio je čist i uredan, a do Ulice Put Bokanjca stigli smo za desetak minuta. Ostatak vožnje protekao je u obilasku Starog i Novog Bokanjca, uz zaustavljanja i ulazak te izlazak putnika. Do kraja linije, uz ukupno 12 stajanja, trebalo nam je oko pola sata.

Kolega je automobilom do istog odredišta stigao za približno 15 minuta. Bez obilaska autobusne trase i zaustavljanja na stajalištima, prednost osobnog vozila u ovom je slučaju bila jasna. Autobus je, međutim, na svojoj ruti povezao više dijelova naselja, što je produljilo putovanje do posljednje stanice.

Petnaestak minuta razlike u jednom smjeru nije zanemarivo nekome tko svakodnevno putuje na posao. Ipak, za odluku o prijevozu važni su i troškovi goriva i parkiranja, udaljenost stajališta te raspored polazaka. Jedna vožnja jednom linijom ne može dati odgovor na to koliko javni prijevoz odgovara potrebama svih gradskih kvartova, ali pokazuje kako izgleda konkretan put od kolodvora do Novog Bokanjca.

Naša je vožnja prošla uredno i bez kašnjenja pri polasku. Autobus je do odredišta stigao za pola sata, no da bi ga netko redovito birao za odlazak na posao ili obavljanje obveza, važno je koliko mu se polasci uklapaju u dnevni raspored. Upravo se na takvim svakodnevnim potrebama odlučuje hoće li automobil ostati prvi izbor.

Ono što nam je tijekom obilaska grada ponovno upalo u oči bili su vozači bez suputnika. Sličan prizor često viđamo i tijekom odlazaka na terenske zadatke. U prometnim kolonama prostor zauzimaju automobili koji bi mogli prevoziti više ljudi, a u njima je samo jedna osoba.

Zajednički odlazak kolega na posao ili dogovor roditelja o prijevozu djece neke su od mogućnosti za smanjenje broja takvih vožnji. Ne mogu se svi rasporedi uskladiti niti je javni prijevoz svakome jednako dostupan. Ipak, ostaje pitanje koliko se često o tim mogućnostima uopće razmišlja prije nego što se uzmu ključevi automobila.

Zadar ljeti živi pod znatno većim prometnim opterećenjem, a priljev turista dodatno puni gradske ulice. No dio prometa čine i naše svakodnevne vožnje – do kafića, trgovine, prijatelja ili odredišta do kojih bismo ponekad mogli i pješice. Za svaki takav odlazak automobilom ponovno se uključujemo u promet zbog kojega negodujemo.

Svjetski dan bez automobila i Europski tjedan mobilnosti zato su dobar povod za razgovor o stvarnim mogućnostima promjene navika. Građanima pritom treba prijevoz na koji se mogu osloniti, s polascima koji odgovaraju njihovim obvezama i stajalištima do kojih mogu lako doći. Besplatna vožnja može ih privući na jedan dan. Hoće li se u autobus vratiti i sljedećega, ovisi o tome koliko im je koristan u svakodnevnom životu.