25 GODINA PJESME: KUD Radovin izvornošću oduševljava diljem svijeta

Radovin, prekrasno mjesto u zaleđu Zadra, krije mnoge prirodne divote, lokacije koje vam nećemo ovog puta otkriti, ali ćemo vam zato predstaviti jednu lijepu priču koja traje već 25 godina. Riječ je djelovanju i postojanu Kulturno-umjetničkog društva Radovin, koje oduševljava publiku izvođenjem svojih izvornih napjeva i plesanjem nijemog kola.

KUD je prošlog tjedna proslavio svoju veliku brojku, a tom prilikom smo se susreli s članovima. Kako su nam kazali, priča je započela na inicijativu voditelja Ivice Dundovića koji je radi ljubavi prema tradiciji svog kraja okupio mještane i skupa s njima zapjevao.

Kanica stara 200 godina

– Prije dvadesetak godina, ljudi su osjećali potrebu povratka tradiciji nakon rata, potrebu za očuvanjem identiteta, stoga su po mjestima u Zadarskoj županiji osnivana kulturno-umjetnička društva. Tako se i kod nas rodila ta želja, okupila se na početku ekipa mladih ljudi i evo već 25 godina sam voditelj, kazao je Dundović dodavši da je prvi korak pri osnivanju KUD-a bio zahtjevan proces rekonstrukcije narodne nošnje i običaja.

Članovi KUD-a su nam objasnili kako se ženska narodna nošnja sastoji od traverse, carze, kanice, košulje i vacola. Muška nošnja je sastavljena od hlača, đileta ili prsluka, košulje, koporana. Tu su naravno, suknene kalce, bakandže ili gumari tj. cipele rađene od gume, a neizostavna je bila kapa kolanica i torba ili zobnica. Neki članovi KUD-a na svojoj nošnji imaju i posebne ukrasne botune koje su kovali seoski kovači, zanatlije kakvih više nema. Dundović nam je objasnio kako je riječ o rekonstrukciji nošnje koja datira još od početka dvadesetog stoljeća, a kako je nakit replika zavjetnih darova iz crkve.

– Riječ je o rekonstrukciji, na osnovu replike iz muzeja napravljena je naša nošnja koja je dosta vjerodostojna onoj kakva je prije bila. Željeli smo da baš bude onako kako je prije bilo, samo su materijali nešto blaži jer je prije sve bilo uglavnom od sukna. Imali smo sreću da u okolici još ima žena koje rade na tkalačkom stanu, tkaju na starinski način. A još jedna dobra stvar je to što smo prije 25 godina našli jednu original kanicu koju još uvijek čuvamo, koja je stara 200 godina i na osnovu koje smo napravili rekonstrukciju, kazao je Dundović.

Foto: LUKA JELIČIĆ

Pomoć struke

– Mi smo KUD koji je specifičan po tome što smo istog trena tražili pomoć struke, etnologa i Instituta za folkloristiku kod kojih smo našli puno materijala, snimaka i zapisa. Nisam ni vjerovao da uopće postoji nešto o Radovinu, a onda me Ivančan poveo u arhiv i pokazao mi što sve imaju. Skupio sam tamo puno materijala, ali ono što je bilo najvrjednije, to su snimci pokojnog akademika Bezića. To je nemjerljivo bogatstvo, ne samo Radovina, nego svih ovih krajeva gdje je on kročio šezdesetih godina. Snimio je i duhovnu i svjetovnu baštinu, audio snimak je kompletan i to je puno olakšalo pri počecima osnivanja KUD-a, kazao je Dundović.

U svom izričaju, KUD Radovin prikazuje tradiciju svog mjesta. U svih ovih 25 godina, pleše se isto nijemo kolo i pjevaju iste izvorne pjesme ovog kraja.

– Isključivo izvodimo izvorni folklor i napjeve koji su izvorni su svojoj suštinu, ali svi ovi ovdje ljudi koji su puno mlađi ili su se rodili tih godina, svi smo tim napjevima dali sebe. Kostur, točnije onu izvornost, čuvamo do danas i po tome smo kao skupina specifični. Nismo se dali svih ovih 25 godina i zato smo od struke bili pozivani na međunarodnu smotru folklora u Zagrebu, i to pet puta. Izvorna pjesma možda nekom zvuči grezo, ali ojkanje tj. orcanje ne možeš prilagoditi. Ako ga uljepšavaš, dobiješ zborsko pjevanje kojeg ima i u Londonu, Parizu, Beču…. Ovo što mi imamo u Radovinu je izvorno i zato smo kao prezenteri orcanja dobili povelju UNESCO-a za uvrštenje ojkanja na listu Svjetske nematerijalne kulturne baštine. Samo zato što smo čuvali izvornost, dakle bez uljepšavanja, ma kako ona nekome grezo i grubo izgledala, ona je naša, kazao je Dundović i objasnio da se tradicija ne uči, da škola orcanja kod njih ne postoji jer orcanje se uči slušanjem.

FOTO: Luka Jeličić

Slušaju Milana

– Mi slušamo. Godinama slušamo našeg Milana koji orca i onda se dogodi da uloviš tu melodiju i tako se učiš, tako se zapravo tradicija prenosi s koljeno na koljeno. Ljudima u inozemstvu je čudno kad izađemo na pozornicu bez nota i bez dirigenta, a mi sve slušamo, pogledamo se i pjevamo po sluhu. Zato i dobivamo razne nagrade, kazao je Dundović dodavši da je upravo to najveća posebnost ovog KUD-a, radi čega su priznati i prepoznati u svijetu.

Članovi KUD-a, pokazali su nam svoje brojne nagrade i priznanja, koja su dobili na gostovanjima i natjecanjima diljem svijeta. U KUD-u je uvijek bilo između 18 do 25 članova, a među njima ima i starijih i mlađih. Ovom prilikom nam se mlađi članovi nisu pridružili radi obveza, ali svakako s ostalima dijele ljubav prema svom Radovinu.

U razgovoru su nam članovi ispričali svoje dogodovštine s gostovanja, a putovali su diljem Europe. Bili su u Španjolskoj, Grčkoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Austriji … kažu, sve su prošli. U Bugarskoj su dobili i zlato u konkurenciji od 40 zemalja kao najizvornija skupina na festivalu, što je velika stvar za ovako malo mjesto. Članovi ovog KUD-a znaju se čitav život, a dodaju kroz smijeh da se nitko nikad ni s kim nije ni posvađao. Kazali su nam kako je najveće bogatstvo ovog društva, to što se i nakon 25 godina, raduju jedni drugima.

Suradnja sa školom

Dundović je posebno istaknuo suradnju s osnovnom školom gdje djeca od prvog do četvrtog razreda uče dio tradicije svog kraja.

– Moramo istaknuti kako imamo jako dobru suradnju sa školom u Radovinu. Uspjeli smo u tome da sva djeca koja su išla u školu, od prvog do četvrtog razreda u sklopu izvannastavnih aktivnosti uče svoju tradiciju. Prenijeli smo im izvorni folklor i tradiciju mjesta, a nastupali su na smotrama dječjeg folklora. U biti, svi oni znaju plesati radovinsko kolo, što je rijetkost u Zadarskoj županiji i to zahvaljujući učiteljici Dariji Juričić, Ljiljani Grbić i Nevenki Jović, napominje Dunović.

– U svom programu imamo i svjetovnu i duhovnu baštinu, odnosno starohrvatsko glagoljaško pjevanje. Tu smo u biti više bazirani, to nam je nekako jedan dio naše baštine koji je jako malo prezentiran, a veliko je to bogatstvo svjetskih razmjera. Glagoljaško pivanje još uvik čuvamo i guramo, još uvijek je dio našeg misnog slavlja svake nedjelje i izvodimo ga pred ljudima koji nisu imali tu blagodat. Do 1963. godine službeni crkveni jezik je bio latinski i grčki, što znači da nisu nikad čuli do tad misu na svom jeziku. U Radovinu se pivala, ovako kao i sad, kazao je Dundović.

S obzirom da je KUD često na gostovanjima, imaju dosta planova i za budućnost. Ubrzo, 5. svibnja u Zadru, na susretu s hodočasnicima iz Italije u crkvi sv. Frane, izvest će svoj program i zapjevati cijelu misu s napjevima iz Radovina, čemu se osobito raduju. A nakon ovog nastupa, putuju u Ohrid.

»Slušaj, vodi nas negdi il ćemo poludit! Di ćemo dalje? Ive, jel planiraš što?« Glavna su to pitanja članova KUD- a upućena voditelju. Njihova druženja na putovanjima i na probama ovaj KUD čini složnim, a to se odražava i na izvedbu. Za kraj našeg druženja, članovi su se pogledali i uigrano zapjevali svojevrsnu himnu svoga kraja. Bez nota, bez dirigenta, samo po sluhu i s puno ljubavi prema svojoj baštini.

Foto: Luka Jeličić