Foto: Arhiva ZL
Na današnji dan, 18. studenoga navršava se 35 godina od pokolja u Škabrnji. Sjećanja na stradanje mještana, razorene obitelji i zločine počinjene nad civilima ostala su duboko urezana u povijest ovoga ravnokotarskog mjesta.
Devet godina nakon pokolja, u studenome 2000. godine, novinar i fotograf Zadarskog lista Tomislav Marijan Bilosnić posjetio je Škabrnju i razgovarao s preživjelim svjedocima. Njegova reportaža donijela je dotad manje poznate pojedinosti o stradanju mještana, ali i sliku mjesta koje se nakon progonstva i razaranja počelo obnavljati.
Posebno su potresna svjedočanstva Jurke Miljanić, koja je izgubila supruga Josu i sina Slavka, Tomislava Pavičića, kojemu su ubijeni otac i brat, te Eve Segarić, koja je ostala bez supruga, trojice sinova i svekrve.
Povodom 35. obljetnice pokolja ponovno donosimo ovu arhivsku reportažu Zadarskog lista, zadržavajući izvorni govor svjedoka i tadašnji novinarski zapis.
Izgubla san sina Slavka od 35 godina, izgubla san muža Josu od 62 godine. Mučili su mi muža, sinko, na svake grdne muke, da kaže di mu je sin Marko. Rekaj on: ubijte me, nemojte me toliko mučit. Sve san vidila kako ubijaju, a izgleda da je Đuro Kosović moga Josu ubio. Jedan mali što unde bija veli dagaj on vidje, dagaj on pozna, daj on ubija mog Josu i Stanu Vickovića – priča, kao u najvećoj antičkoj tragediji, Jurka Miljanić, jedna od mnogih škabrnjskih heroina.
– Što ću van reći, vidila san sve zlo na svitu. Vidila san kako kolju. Vidila san kako našeg Antu Ražova, sinko, razapinju ka Isusa. Vidila san kako su ga bacili doli i po njemu gaze. Vidila san kad su izvadili nož iz depa i odrezali mu uvo. Oni sjajni nožić kaj što su pinjuri i žlice. Vidila san kad su to uvo zamotali u novine i metnuli u dep. I, sinko moj, uzeše ga, jedan za noge, jedan za ruke i baciše ga s ceste doli prid plot Vickovića.
Sinko, sve san vidila, vidila san i našeg Milu Pavičića kako leži i ozgo ga ubijaju u zatiljak. Vidila san pod njih krv kanda si vola zakla. Sve san vidila, sinko, sve zlo. Ja san gospodne sve vidila u podrumu Pavičića. Mi izlazimo a oni samo u zatiljak ubijaju, i ljudi padaju doli. Što ću van drugo reć, vidila san sve, sve zlo što nisan mislila doživit, sinko moj.
Vidila san kako teče ljudska krv
A izgubla san sina Slavka od 35 godina, izgubla san muža Josu od 62 godine. Mučili su mi muža, sinko, na svake grdne muke, da kaže di mu je sin Marko. Rekaj on: ubijte me, nemojte me toliko mučit. Sve san vidila kako ubijaju, a izgleda da je Đuro Kosović moga Josu ubio. Jedan mali što je unde bija veli dagaj on vidje, dagaj on pozna, daj on ubija mog Josu i Stanu Vickovića. Oni metak što mog Josu pogodi, taj metak pogodi i malog Ivu Bilavera pa osta živ. Sina Slavka, sinko moj, tuteka su ubili. Gola ga svukli kaj od majke rođena, jer je na njem bilo gardijsko odijelo.
I, sinko moj, što van mogu reći, nema onog što nisan doživila u životu. Rodla san se u Starigradu, tu san u prvom ratu izgubla dva brata rođena. Utekla san od partizana i živila san kod Jose Šestana u Gornjem Zemuniku, osam godina. Odatle san se i udala, sinko moj, i doživila sve zlo u životu. Eto ti, moj gospodine, ja drugo ne mogu ništa reć. Ne daj Bože nikom da ovo doživi, neg njima dušmanin što to radi.
A sve san vidila, kako ubijaju Radu Segarića, a on se otimlje da će ić za nami. I on kako ga pogodi odma pade doli, i kapa mu pade s glave. Žena mu pošla, da će k njemu, i oni je vratiše. Sinko, ne mogu drugo reć man ono što san vidila. Danaske ne bi želila mrava zgnječiti da iz njeg krv poteče, jer san vidila kako ljudska krv teče. Ne bi mrava, al nji bi kad bi mi ruke došli, jer san vidila da ono ni psi ne rade što su oni radli. Sinko moj, što ću van ja reć, vidila san sve zlo na svitu!
Ovo mi je u hipu, naizust uz teške uzdahe kao u najvećoj antičkoj monodrami izdeklamirala jedna od mnogih tragičnih škabrnjskih heroina, majka Jurka Miljanić, žena koja je u jugo-srbočetničkom napadu na Škabrnju i masakru kojega su počinili u zoru 18. studenoga 1991. godine, izgubila supruga Josu i sina Slavka.
Među žrtvama i Luka Čičak iz Dervente
Ukupan broj škabrnjskih žrtava u Domovinskom ratu popeo se na stravičnu brojku od 80 života, 55 civilnih žrtava i 25 palih branitelja, hrvatskih vitezova. U danima napada (18. i 19. studenoga 1991. g.) jugovojske i srpskih paravojnih bandi pali su 53 Škabrnjanca, a među njima dvojica slučajnih namjernika, mladi Željko Ćurković iz Zemunika i Luka Čičak iz Posavine (Derventa), za kojega se sve do ovih dana nije znalo mjesto podrijetla. Tek službeno putem Interneta, njegova su djeca saznala istinu o njegovoj teškoj sudbini.
Posljednji mještanin ubijen u Škabrnji jeste Mate Brkić i žena mu Josipa, koje je neprijatelj lišio života u ožujku 1992. Najstarija žrtva jeste djed Luka Bilaver, starac od 92 godine. Najmlađi pali su branitelji Zdenko Modrić i Miroslav Bašić, oba rođena 1969., a poginula 1992. godine.
Najtragičnija je u obitelji Eve Segarić, koja je izgubila supruga Vicu, sinove Ivicu, Budu i Šimu Miljenka. Sve su žrtve identificirane i prenijete na groblje Sv. Luke u Škabrnji. Zadnji masovni pokop obavljen je 18. studenoga 1998. godine, kada je [nečitko] zemnih ostataka škabrnjskih žrtava.
[Dio izvornog teksta uz pregib stranice nije moguće pouzdano pročitati.]
[Nečitko] naše majke, starce. A [nečitko] jugovojska udružena sa snagama Srba iz okolnih mjesta Zemunika Gornjeg, Smokovića, Bibinja i dalje prema Benkovcu.
– Što se još može reći osim te strašne činjenice?! – istodobno pita i odgovara mladi Tomislav Pavičić, koji je u pokolju izgubio oca Petra i brata [nečitko].
– Bio sam tu kada se sve to zbilo, gotovo da sam sve to gledao. Igrom slučaja ostao sam živ. Ja sam s prijateljem Borislavom Segarićem bio iza ogradnog zida, a tenk uz električni stup pred kućom. Kad je prestala pucnjava, a nas se dva izvukla iz šupa ispod kuće, iz podruma mi je jedan otac i vikao: „Ovdje su samo žene i dica!“ Uzvratio mu je s druge strane ženski glas: „A de ti je drugi sin?“ Nisam se smio pokazati, i nitko me nije vidio, ali po glasu to je očito bila medicinka Branička iz Zemunika Gornjeg.
– A kasnije?
– Kasnije smo se ja i Boris izvukli prema selu do naše druge linije, a potom dalje. Znao sam što se u tome času događa, ali nisam znao da su moji ubijeni. Tek kada su nas 23. studenoga 1991. doveli u zadarsku bolnicu na očevid, na identifikaciju, vidio sam da mi je ubijen otac i brat. U našem podrumu bilo je sklonjeno preko pedeset ljudi, mahom žena, desetak muškaraca među njima je ubijeno, a Kata Soka Rogić tu je pregažena tenkom.
Danas je u toj ulici u kojoj je i kuća Pavičićevih i kojom je prošla srpska paravojska i ona još tad regularna jugoslavenska sijući smrt nad nedužnim civilima, mir, tišina, gotovo da je teško koga sresti.
Pavičiću je obnova izvela radove tek na 50 kvadrata, a on radi dalje svojim trudom tvrdeći da mu još treba danas nedostižnih 150.000 DEM kako bi unutrašnjost kuće doveo u prvobitno stanje.
Fasada je uređena, kao i na svim okolnim kućama, tako da danas ova ulica izgleda kao kakvo otmjeno ladanjsko šetalište. Gotovo redovi vila. I bilo bi tako da nije još nezacijeljenih rana, još svježe krvi čije se isparavanje diže s krikovima pod nebo, da nije užasa koji se dogodio od raskrižja ceste Zadar – Benkovac u ulici danas nazvanoj Ulica žrtava srbo-četničke agresije koja vodi do središnjeg škabrnjanskog velikog trga trenutno u punome zamahu izgradnje, a nazvanog Trgom dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika.
Znakovita imena ulica
A kada smo već kod ulica kazati je kako su imenovane nedavno i druge ulice u Škabrnji i Prkosu. Tu je Ulica Hrvatskog državnog sabora, Ulica žrtava komunizma, Ulica Samostalnog bataljuna Škabrnja, Ulica Gojka Šuška, Ulica Jurja Pletikose, Ulica fra. Ivana Ivkovića, Ulica Sv. Marije, te ulice koje su dobile nazive po poznatim škabrnjskim toponimima.
Uglavnom, od povratka radi se i obnavlja mnogo. Prvi povratnici zabilježeni su već 6. kolovoza 1995. g., dan iza Oluje, dok je masovniji povratak uslijedio u ljeto 1997., kad je obnova bila već odmakla, kad je došla struja, a i škola počela raditi.
Međutim, još svi protjerani nisu se vratili u Škabrnju. 30-tak obitelji još čeka obnovu, čemu su razlozi neriješeni imovinski odnosi i katastarske knjige, pa čak i neke građevinske dozvole kao kod obitelji koju treba izmjestiti.
Uglavnom prostorni plan koji obuhvaća građevinske, gospodarske, poslovne i poljoprivredne zone je u izradi. Već se gradi tridesetak novih kuća, koje grade mladi ljudi. Dvije kuće podižu i ljudi iseljeni u Ameriku i Kanadu.
„Ima finih kuća, koje stvarno možeš uslikati“, reće će načelnik Škara.
Na okućnice posebno se pazi, sadi se cvijeće. Obnova vinogradarstva, voćarstva i povrtlarstva buja. Pri povratku u mjestu nije zatečen ni jedan živi čokot vinove loze ili neko stablo voćke, a danas je 150.000 zasađenih mladih loza i 50.000 stabala maraske, breskve, trešnje, marelice, jabuke, masline, ali to jedva da je i 10 posto od onoga što je prije rata ovdje raslo.
Ovako faktografski govoreći još je reći da je obnovljena osmogodišnja škola (200 djece), izgrađena pošta, ambulanta, ljekarna (u kojoj je trenutno ured općine), te su obnovljene crkve Sv. Luke i Sv. Marije. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije upravo se gradi.
Obnovljena je i željeznička postaja s uređenim prijelazima ceste preko pruge. Izgrađeno je 5 kilometara mjesne vodovodne mreže, kompletna elektrifikacija, vanjska rasvjeta, postavljena automatska telefonska centrala i telekomunikacije. Uređeni su mjesni putovi, 7 kilometara ceste kroz mjesto je asfaltirano, poljski putovi se rade.
Malonogometno i nogometno igralište su uređeni i u punoj funkciji, kao i prostor za košarkaški klub, a i Dobrovoljno vatrogasno društvo. Uređenje okoliša grobnice i izgradnja mrtvačnice su u tijeku. Smeće se odvozi u 55 vlastitih kontejnera.
U planovima su kao bitno vodovodna mreža, upravna poslovna zgrada, dječji vrtić, izgradnja nogostupa kroz mjesto i niz drugih velikih sitnica što život znače. Kratko rečeno život ide dalje.
Mora se dalje živjeti
– Mora se dalje živjeti, samo htio bi saznati točno tko je sve to napravio, po imenu i prezimenu – reći će Tomislav Pavičić.
– Haški istražitelji prošli su Škabrnjom samo na 10 minuta. Nakon 9 godina oni dolaze i istražuju zločin kojem je sve dokazano, za kojega se znaju činjenice. Ljudi su svoje iskaze dali još 1991. godine, pa ponovno prije tri godine, a nešto je dokumentirano o tom zaplijenjenju 1995. godine u Benkovcu. I o čemu se sad ima govoriti?! – kaže i pita načelnik Škara.
Najkraći odgovor krije se u onome što mi je rekla majka Eva Segarić, osoba s najstravičnijom i najtežom, homerskom i biblijskom sudbinom, žena koja je u srbo-četničkom pokolju izgubila muža Vicu, i tri sina Ivicu, Budu i Šimu Miljenka, kao i staru svekrvu Lucu.
– Pusti me sinko na miru, ne pitaj me ništa, ne pozliđuj mi teške rane! – reći će ona. – Ja više o tom govorit ne mogu, i gotovo. Od sve muke, sinko, sve san zaboravila. Ranko moj, ja više ne znan ni čija san, grde muke moje!
najnovije
najčitanije
Zadar
obala iz svemira
Pogled iz svemira otkriva što se događa s našom obalom: ‘Mediteran je izvor našeg opstanka’
Plodovi zemlje i mora
OPSTANAK
Ili 35 ribarica manje, ili zabrana ribolova: Zbog drastičnog pada populacije srdele Hrvatska mora smanjiti ribolovnu flotu
Kultura
Četverodnevni program
18. Međunarodni književni susreti u Koljnofu potvrdili snagu hrvatske riječi
Zadar
izgradnja križa
Nakon razdjelnog zida, na groblju u Kožinu gradi se i središnji križ, koštat će nešto manje od 15 tisuća eura
Zadar & Županija
zamirisalo na Kvarneru
[FOTO] Zadarski proizvođači osvojili Opatiju mirisima i okusima svoga kraja
Zadar
Sveučilište u Zadru
Gdje se u Zadru najbolje živi, a gdje prijete poplave? Novo istraživanje moglo bi dati odgovore: ‘Grad se se intenzivno mijenja’
Zadar
imenovanja
Nastavljaju se kadrovske promjene u OB Zadar: Poznata nova imena glavnih sestara i tehničara
Zadar
psi bez nadzora
Belgijski ovčari siju strah na Gaženičkoj cesti: ‘Treba li netko biti teško ozlijeđen da bi nadležni reagirali?’
Zadar & Županija
ZELENO SVJETLO
OGLASILO SE POVJERENSTVO ZA SUKOB INTERESA Benkovac može imenovati Pešuta u Radio Benkovac, a Radovićeva supruga smije konkurirati za općinske poslove
Zadar
park & ride