Vanda Babić Galić: Veličaju zločince Mladića, Šešelja i MihaIlovića, a crnogorskom narodu podmeću Rezoluciju o Jasenovcu

Nestabilnost crnogorske vlade značajno utječe, između ostalog, na položaj Hrvata u Crnoj Gori te se reflektira na sve aspekte političkog, društvenog i kulturnog života. Od 2020. godine, političke turbulencije i rastuće napetosti otežavaju očuvanje kulturnog identiteta i prava hrvatske manjine. Međutim, Hrvati u Crnoj Gori pokazuju svoju snagu i odlučnost, a podrška Vlade Republike Hrvatske i dalje igra vitalnu ulogu u očuvanju i jačanju njihove zajednice u Crnoj Gori.

Prof. dr. sc. Vanda Babić Galić, posebna savjetnica hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova, sveučilišna profesorica, rođena Bokeljka koja je već 30-ak godina posvećena zaštiti i očuvanju hrvatske baštine Boke, komentirala je odnos prema Hrvatima u Crnoj Gori, pritiske, kulturocide i etnocide, kao i nedavno izglasanu Rezoluciju o Jasenovcu što je narušilo odnose Hrvatske i Crne Gore. Ipak, ističe da je Republika Hrvatska Crnoj Gori prijatelj, pa i u ovakvim uvjetima, odnosno da će građani Crne Gore, narod i sve političke strukture koje poštuju vladavinu prava i europske vrijednosti imati punu podršku RH.

Hrvatska zajednica

Kako trenutna nestabilnost vlade Crne Gore utječe na položaj Hrvata u Crnoj Gori?

– Nestabilnost crnogorske vlade nažalost je konstanta koja utječe ne samo na položaj Hrvata u Crnoj Gori nego i na sve ozbiljnije političke procese u toj zemlji. Umjesto konstruktivnih rješenja svjedoci smo kako je danas Crna Gora talac politika koje od 2020. gomilaju probleme i grade zid prema Zapadu. U takvom okruženju autohtona je hrvatska nacionalna manjina osnažila i ojačala kako bi preživjela i kako bi sačuvala svoju kulturu, ime i dom. To se pokazalo i rezultatima na posljednjim parlamentarnim izborima kada je politička stranka Hrvatska građanska inicijativa od svog osnutka dobila najviše glasova i time potvrdila budnost hrvatskog naroda u Boki kotorskoj i Crnoj Gori te njihovu svjesnost kako moraju biti prisutni u društvenom, ali i političkom životu Crne Gore. Drugim riječima, prisutnost na crnogorskoj političkoj sceni je jamstvo i nužnost samoodržanja na prostoru gdje su Hrvati autohtoni i svoji i gdje su baštinici velike kulture koju su 2006. unijeli u suverenu i suvremenu Crnu Goru. Upravo je to čimbenik koji bilo koja crnogorska politička struktura ne smije zaboraviti, točnije mora cijeniti činjenicu koja je umnogome obogatila crnogorski kulturni mozaik. Jasno, nestabilnost vlade rezultira nestabilnostima na svim razinama i ona postaje prisutna u svakodnevici svakog čovjeka koji poštuje europske vrijednosti i vladavinu prava, pa i Hrvata koji su na svojoj koži ne malo puta i ne tako davno, a posebno danas, osjetili rezultate isključivosti politike koja favorizira, potiče i hrani apetite nikad ostvarenih snova i nekih čudnih »svetova«.

Konkretno, to znači da se starosjediocima na razne načine dokidaju slobode, briše identitet i ograničavaju prava i to sve pod krinkom građanske opcije i multikulturalnosti zemlje koja trenutno traži dah kako bi obranila svoju samostalnost. Mediji su puni naslova i političkih analiza stanja u Crnoj Gori, no kada govorimo o Hrvatima Crne Gore možemo istaknuti njihovu snagu, ali i njihov strah, njihovu vjeru, ali i njihovu sumnju, njihovu sigurnost i pogled prema Vladi RH koja kontinuirano brine o njima, štiti ih i daje im dodatnu snagu. Hrvatska vlada na čelu s predsjednikom Andrejem Plenkovićem u svom trećem mandatu ne samo da brine, kako je i Ustavom određeno, već čini puno više, aktivno sudjeluje u životu hrvatske manjine što su službeni predstavnici Hrvata u više navrata ponovili i istaknuli.

Nedavno je ministar vanjskih i europskih poslova, Gordan Grlić Radman s izaslanstvom posjetio hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori upravo s istim ciljem. Tom prilikom obišao je i najjužnije bokeljsko marijansko svetište Crkve u Hrvata, Gospu od Milosti koja je u postupku obnove. To je zavjetno svetište Tivćana i njihovih predaka, a Tivat je grad koji posebno od 2020. do danas u vihorima nestabilnih crnogorskih vlada i lokalnih prijepora trpi nasilnu preobrazbu iz mediteranskog, dalmatinskog u neki neprirodni identitet. Istina je da migracije donose sa sobom nove svjetove, no onaj tko dolazi i koga se prima s pristojnošću domaćina nikada ne bi smio iskoristiti otvorenu ruku, ali svjedoci smo vremena u kojem se dobronamjernost i bonton smatraju slabošću te su rezultati upravo ovakvi – tradicija se prekraja, svetišta otimaju. Da je tomu tako, govori i nedavno usvojena Rezolucija kojoj je jedini cilj ukinuti slobodu Crne Gore i prebrisati autohtoni hrvatski puk okrivljujući ga za već davno osuđene zločine. To je rezultat nestabilnih vlada i promjena koje su od 2020. pod krinkom osude kriminala Crnoj Gori na čelo Skupštine dovele četničkog vojvodu koji je ne malo puta ponovio kako našu vojno-redarstvenu operaciju Oluju smatra zločinačkim pothvatom, a genocid u Srebrenici kao Srbima nametnu kolektivnu krivicu. Nestabilna crnogorska vlada dovela je do nestabilnosti Crne Gore i vratila je na postavke iz 90-ih godina prošlog stoljeća s dvije, srećom, velike razlike, a to su da je Crna Gora dio NATO-a i da smo mi, Republika Hrvatska, dio europske obitelji, snažni i svjesni razvoja situacije ne samo u Crnoj Gori već i na prostoru cijelog Zapadnog Balkana.

Boka kotorska

Dakle, nema pomaka u priznavanju kulturne baštine bokeljskih Hrvata?

– Nema pomaka, no ima pomicanja granica tolerancije, ima kulturocida, etnocida i na koncu raznih pritisaka koji mijenjaju i čovjeka i prostor. Nepriznavanje hrvatske baštine nije novina, njezino brisanje, prekrajanje. To je potaknut i prihvaćen narativ u nekim njihovim crkvenim, društvenim i političkim krugovima. Boka kotorska besramno je ogoljena, devastirana i prodana. Između kriminalnih klanova, i Judinih škuda, litijaša i svetosavskih priča, Boka kotorska odolijeva novim napadima iz kuhinje Srpske crkve, lokalnih vlasti i pojedinaca koji Ulicu sv. Luke preimenuju u Ulicu sv. Save, sve književnike i velikane od humanizma do prosvjetiteljstva ubacuju u svoju kulturu, a po gradovima uvode nove tradicije litija, bespravno grade krstionice, crkve, križeve i pokušavaju Boki promijeniti kulturološki predznak. Naša Boka, naše more, naše crkve, naši palaci, naše ulice, naši običaji kite se tuđim običajima, no postojan je to kamen, ponosni i prkosni su to ljudi, pa je za očekivati kako će hrvatska baština Boke biti uključena u crnogorski obrazovni sustav, kao i da će se Crna Gora izvući iz mreže velikosrpske politike i vratiti svoj čojstveni sjaj. Da bismo prepoznali što se događa Hrvatima Boke, moramo poznavati svoju hrvatsku baštinu, svoju povijest. Moramo znati nešto i o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Božićnom ustanku i zločinu o kojem se danas šuti. Treba imati hrabrosti reći da su nigdje drugdje na svijetu, osim u Boki, pravoslavne crkve prekrivene srpskim zastavama, dugim koliko i njihova pročelja, samo u Boki »presveštana« su marijanska svetišta i Hrvat je katolik bez imena ili Bokelj bez nacije.

Samo u Crnoj Gori benediktinsko svetište Gospe Ratačke strepi pred prijetnjama bratske kršćanske crkve koja na ovim prostorima ne propagira oprost, vjeru, deset Božjih zapovjedi već vrlo uspješno vodi crnogorsku političku scenu i zapozorje. U tom okružju Hrvati Boke, uvijek u povijesti oslonjeni na Rimokatoličku crkvu, u Zaljevu svetaca, Boki kotorskoj gdje se nalazi romanička rimokatolička katedrala sv. Tripuna iz 1166., starija od otkrića Amerike, Uspenjskog hrama u Moskvi i crkve Notre Dame u Parizu, danas nemaju svog pastira, svog biskupa, svog Butorca, svoj oslonac. I to u vremenima kada je sakralna baština izložena kulturocidu i svakodnevnim pokušajima otimanja bilo da je riječ o najpoznatijem bokeljskom svetištu Gospi od Škrpjela ili o staroj peraškoj opatiji sv. Jurju, ili o crkvi sv. Sabe i u konačnici o Miholjskoj Prevlaci na kojoj se godinama gradi izvor smutnje i poluistina.

Ako k tome dodamo limenu pravoslavnu crkvu na Rumiji, prijetnje rušenjem Njegoševa mauzoleja koji je gradio Meštrović, dobivamo još nepotpunu sliku onoga što se u Crnoj Gori radi uz opravdanje nestabilnih vlada, kriminala, lokalnih šerifa i organizirane Srpske crkve.

U tim okvirima ne možemo govoriti o zaštiti hrvatske baštine. Možemo govoriti o borbi, o pokušajima zaštite, o notama MVEP-a, o budnosti Hrvatske vlade, o agilnom HNVCG i narodu koji nikada više ne smije i neće proći golgotu Domovinskog rata. Jer, Hrvatska je tu. Uz svoj narod, uz građane Crne Gore i uz proeuropsku Crnu Goru.

Što biste istaknuli kao najveća otvorena pitanja, odnosno kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Crne Gore?

– Kamen spoticanja je izigrano povjerenje. Povjerenje je i u političkom ringu nešto s čime se ne kocka. Crna Gora nije riješila niti jedno otvoreno pitanje, gubila se između šutnje i obećanja, a potpuno se razotkrila u nedavnom posjetu hrvatskog izaslanstva na čelu s ministrom Gordanom Grlić Radmanom kada im nije omogućen posjet hrvatskom školskom brodu »Jadran«, što je izvan svih uobičajenih civilizacijskih uzusa i protokolarnih normi. Malo je reći kako to nije dostojan odgovor. Hrvatski su školski brod »Jadran«, uznik od 1991., koji je inače tih dana bio otvoren i za turiste, naprosto sakrili. Plovio je dva dana uokolo kako ga izaslanstvo na čelu s ministrom slučajno ne bi vidjelo. Takva razina ponašanja zatvara sva vrata i nije primjerena nigdje, a nekmoli u razgovorima dvaju susjeda. Nakupilo se preveć nesmotrenih izjava, poteza i ponašanja mladih crnogorskih političara sada vođenih spretnom rukom predsjednika crnogorske Skupštine i onih koji su činili okosnicu ZBCG-a. Otvorenih pitanja je podosta, vojna sukcesija i povrat školskog broda »Jadran«, odšteta zatočenicima logora Morinj, promjena imena bazena u Kotoru, rješavanje pitanja Hrvatskog doma, granica na moru…

Crna Gora treba katarzu. To znaju oni koji danas trpe i o kojima ovisi budućnost jedne zemlje koja je bila najbrža i najbliža ulaznim vratima Europske unije. Rješavanje otvorenih pitanje je nešto što Crna Gora ne može izbjeći ukoliko želi slijediti europski put i ukoliko želi u konačnici (p)ostati dio EU-a.

Četnički simboli

Nedavno je crnogorski parlament izglasao Rezoluciju o Jasenovcu. Neki analitičari to smatraju demonstracijom moći predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Crnoj Gori kojem ne odgovara Crna Gora kao dio EU-a. Jeste li suglasni s tom tvrdnjom?

– I da želim vjerovati u suprotno, demantiraju me činjenice. Istup predsjednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića nakon izglasavanja Rezolucije jednak je istupu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića. Retorika je ista, kao i nakana. Obojica su pokušala Republiku Hrvatsku izjednačiti s kvislinškom tvorevinom iz Drugog svjetskog rata. Nekim njihovim uobičajenim narativima konačno treba stati na kraj. I Srpska crkva i Vučićeva politika imaju za cilj difamiranje Republike Hrvatske i Hrvata kao nacije. I to nije ništa novo. To nas u povijesti prati bili mi u vlastitoj kući, hrvatska manjina ili iseljeni u neku od prekomorskih zemalja. Hrvat je ustaša ili je katolik. Trećeg nema. To je zbunjujuće u 21. stoljeću, no to je tako i to se preslikava i na crnogorsku naciju, jednako i s istim namjerama. Ne znam je li tko do sada podcrtao činjenicu da je dio crnogorske vladajuće strukture ovom Rezolucijom o Jasenovcu ublažio svoje duševne boli izazvane Rezolucijom o genocidu u Srebrenici. Isti ljudi koji i danas veličaju ratne zločince Ratka Mladića, Vojislava Šešelja, Dražu Mihailovića crnogorskom narodu podmeću Rezoluciju o Jasenovcu jer bi osudom osudili samo sebe i svoju politiku koju su oni vodili i 90-ih, i danas. Nije teško proći bilo kojim gradom u Crnoj Gori i naći četničke simbole, majice s likom osuđenih ratnih zločinaca. Takvo okruženje, složit ćete se, nije ugodno ni crnogorskom niti hrvatskom čovjeku niti građanima Crne Gore koji žele prosperitet i mir. Dakle, lutke su u crnogorskoj Skupštini, a lutkar koji poteže konce sjedi izvan Crne Gore i ruga se. Jasno da ne žele vidjeti Crnu Goru u Europskoj uniji jer time ne samo da gube već i ruše svoje stoljetne snove i svoje zacrtane granice. Kada se prizemlje velikosrpski snovi, imat ćemo mirne dane i sretne narode!

Hrvatska je Crnoj Gori pružala veliku pomoć u pristupanju NATO-u 2017. i pregovorima s EU-om, slijedi li zaokret?

– Istina, vlada Republike Hrvatske uvijek je pomagala i davala veliku pomoć Crnoj Gori, pa i u pristupanju NATO-u 2017. No, jedno treba biti jasno, Republika Hrvatska je Crnoj Gori prijatelj, pa i u ovakvim uvjetima. To konkretno znači da će građani Crne Gore, narod i sve političke strukture koje poštuju vladavinu prava i europske vrijednosti imati punu našu podršku.

S druge strane, dosta je čekanja, otezanja, nerješavanja otvorenih pitanja, dosta je igara bez granica. I dosta je neprihvatljive retorike prema susjedu koji je do sada bio podrška i poticaj. Također, odnos prema našoj hrvatskoj nacionalnoj zajednici bit će i lakmus je papir koji otkriva iskrene namjere crnogorske vladajuće strukture, kao i spremnost rješavanja svih otvorenih pitanja. Nedavnom reakcijom rekli smo jasno i glasno kako ne želimo ovakvu Crnu Goru u Europskoj uniji, ovu koja je isključiva, koja etiketira i hrani se mitologijama, koja zatire narode i njihova prava, a opravdanja nalaze u populističkim ekonomskim politikama koji joj dugoročno štete. Crnu Goru očekuju lokalni izbori u Kotoru i u Podgorici. Sva događanja na njihovoj političkoj sceni treba promatrati kroz ta dva izborna procesa. Ne smije se dopustiti da razni ratni huškači koji su donedavno blokirali ulice kako crnogorski ministri ne bi stavili spomen-ploču u Morinju zavedu narod svojim novoformiranim lokalnim strankama i ad hoc obećanjima. Ovi izbori su točka preokreta i o njima ovisi hoće li Crna Gora nadoknaditi izgubljeni korak i uskočiti u europski vlak. I Kotor i Podgorica trebaju mitologiju zamijeniti prosperitetom, odmaknuti se od narativa onih koji se ni nakon 30 godina nisu uspjeli suočiti sa svojom mračnom prošlošću. Kotor je simbol kulture Boke i u svojoj bogatoj škrinji čuva davno usvojena pravila ponašanja, kulturu i zapadni civilizacijski kod. Sigurna sam, građani Kotora, bez obzira na nacionalnost, znat će izabrati one koji europske vrijednosti kontinuirano nose u temeljima svojih političkih stranaka.