Ukrajinci u Zadru pričali o izvještavanju pod granatama, hrabrosti i brizi za obitelj

Novinarska je struka teška i u najmirnijim vremenima, a kako je tek zahtjevna i opsna u ratnim, prepričali su nam kolege novinari i urednici iz raznih ukrajinskih redakcija Tetyana Velyka, Tetyana Kaushan, Ludymyla Bosyk, Valentyna Pestushko, Pavlo Kushach i Natalia Sokrychuk, koji u Hrvatskoj borave sklopu projekta »Quality Journalism and Ukraine Crisis«, koji se provodi uz potporu Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država te u suradnji sa Sindikatom novinara Hrvatske i Europske federacije novinara.

Potajno snimanje

Kako bi stekli dojam o tome kako žive brojni pripadnici ukrajinske zajednice koji Hrvatsku sada zovu svojim drugim domom, posjetili su svoje sunarodnjake u Zagrebu i Korenici, a u Zadar su stigli predahnuti od projektnih aktivnosti, upoznati se s poviješću grada i s nama podijeliti svoja iskustva ratnih reportera. Zajedno sa studentima Fakulteta političkih znanosti paralelno rade na dokumentarnim reportažama i etici u ratnom izvještavanju.

Njihova su iskustva po mnogočemu različita, kolege dolaze iz različitih ukrajinskih regija i na svom su profesionalnom putu od izbijanja rata i ruske invazije prošili kroz sito i rešeto. Od bombardiranja, zastrašivanja i života u konstantnom strahu, do evakuacija i iseljenja u sigurnije dijelove države, sve su to prošli da bi se sada ponovno počeli vraćati svom zanatu i kako-tako uspostavljati ponovni red u svojim redakcijama, kako bi publici i čitateljima omogućili informacije i priče koje su im tako potrebne.

Valentyna Pestushko iz Hersona je tako zajedno sa suprugom mjesecima potajno snimala reportaže s herskonskih ulica, davajući tako svojim sugrađanima nadu u to da svijet može vidjeti istinu o napadima u Ukrajini. Njezine su snimke objavili prestižni međunarodni mediji kao New York Times i Washington Post.

– Do rata sam radila u televizijskom novinarstvu. Prvi udar na našu je profesionalnu svakodnevicu bilo otežano izvještavanje iz našeg grada. Dok je situacija još kako-tako bila sigurna izlazili smo na ulice i javljali se uživo s nekih od najpoznatijih gradskih lokacija, kako bi susjedima i sugrađanima ulili koju kap povjerenja u ukrajinsku snagu. Nakon što je profesionalno izvještavanje postalo nemoguće, počela sam potajno snimati.

Razdvojila sam se u međuvremenu od svoje obitelji, te roditelje i devetogodišnju kćer poslala u sigurniji dio Ukrajine. Mjesecima smo bili razdvojeni, a oni i sada žive daleko od nas, započela je svoju priču Valentyna, koja je sa suprugom neko vrijeme također živjela na tajnoj lokaciji u gradu, jer ruske su obavještajne snage ukrajinske novinare držale po posebnom prismotrom.

Bijeg na sigurno

– Iz noći u noć zamišljala sam scenarije u kojima ruski vojnici provaljuju u moj dom i odvode me na mučna ispitivanja. Naš je posao i u najboljim vremenima zahtjevan i opasan, ali život i rad pod paljbom metaka i kišom projektila užas je koji se teško može opisati. No, trudimo se ne utopiti u negativnim emocijama i držati se svjetla na kraju tunela. Sjećam se tako svog rođendana, koji smo suprug i ja proveli sami u stanu.

Dok sam bila u kupaonici, čula sam da netko kuca na vrata. Odmah su me prošli jezivi srsi i izgubila sam snagu u nogama. Pomislila sam kako ruski vojnici dolaze po mene. No, moja je obitelj uspjela saznati našu tajnu lokaciju i za rođendan mi poslati buket cvijeća.

Na vratima našeg stana stajala je mala djevojčica koja nas je istovremeno toliko uplašila i razveselila, prisjeća se Valentyna, koja je u trenutku krajnjeg očaja i straha za svoje voljene, napose za svoju djevojčicu, napisala oproštajno pismo u kojem joj je poželjela da bude hrabra, tvrdoglava i uvijek slijedi svoje snove. Dok nam je sa suzama u očima ispričala svoj potresnu put iz okupiranog Hersona na sigurno, dodala je kako su prolazili kroz neprestane kontrole od strane ruske vojske.

Muku preseljenja u sigurniji grad prošla je i Natalia Sokrychuk, koja je sigurnost pokušala pronaći na krajnjem zapadu u gradu Lavovu. Tamo se iz Kijeva preselila sa suprugom i roditeljima da bi njezin novi dom, moderna katnica namijenjena poduzetnicima u IT industriji, prenamijenjena u stanove za izbjeglice, bila pogođena raketom. Natalia i njezina obitelj u tom su raketnom napadu jedva spasili žive glave, ali, uvjerena je, njezine su kolege prošle puno goru kalvariju.

A da se život može vratiti u novinske redakcije dokazala nam je priča Tetyane Kaushan, koja je s tek šačicom kolega, nakon dugotrajnog prekida u izdavaštvu, javnosti ponovno omogućila list »Putivlski Vidomosti«. Od druge polovine prošle godine ponovno su uspjeli u improviziranim uvjetima pokrenuti tiskanje.

– Novinu uspijevamo distribuirati putem pošte, a tiskamo se u crno -bijeloj varijanti, dok si tisak u boji, kao u starim vremenima, dopuštamo tek u posebnim situacijama. Živjela sam u gradu kojih 20 kilometara od ruske granice, tako je situacija vrlo brzo postala lošom. Grad je bio okupiran i bilo je nemoguće raditi i napustiti grad.

Čim je to postalo moguće, vratili smo se u našu redakciju i počeli tiskati novinu, iako smo se iz dana u dan bojali da će nas napasti ruski vojnici i nauditi našim obiteljima. No, okrenuli smo se našem poslu i na društvenim mrežama dijelili sve što smo mogli, istaknula je Tatyana.

Svi su nam zajedno potvrdili kako im je njihov posao u najtežim danima bio jedina utjeha, te da bi od frustracije i umora jednostavno klonuli da nije bilo želje i potrebe da istinu o svojim zajednicama pošalju u svijet. Nastavili su snimati i pisati vijesti, slušati bilo svojih zajednica i raditi unatoč strahu i prijetnjama.

Zaštita obitelji i bližnjih

Tatyana Velyka, urednica malog regionalnog lista iz regije Zaporižje kazala nam je, pak, kako je u ratu izgubila nećakinju, roditeljski dom i život kakav je poznavala.

– Roditelje i obitelj uspjela sam preseliti na sigurno, no moj je rodni gradić potpuno srušen. Istok Ukrajine jako je pogođen ratom. Rijeke su ljudi svoju prošlost i zajednicu napustile da bi spasile svoje živote. Još se uvijek ne mogu vratiti u svoj rodni grad i novinu radimo iz Zaporižja.

Naš list ima tradiciju dugu gotovo 90 godina, ističe Tatyana, koja je zajedno s obitelji i prijateljima pokrenula humanitarnu zakladu u čast prijatelja koji je pomagao ukrajinskoj vojski, tako što je svojim malim dronom nadlijetao područja koja je držala ruska vojska.

– Bio je poljoprivrednik, te, iako je farmu i zemlju stavio na raspolaganje ukrajinskoj vojsci, do kraja se želio baviti poljoprivredom, priča Tatyana te dodaje kako je u napadu na farmu njezina prijatelja poginulo sedam ukrajinskih vojnika.

Ludymyla Bosyk, kao privremena je glavna urednica zamijenila je svog kolegu koji je otišao na bojišnicu i pojašnjava nam, živeći u gradu tik uz bjelorusku granicu, osjeti svu silu ruske vojne mašinerije.

– Uspijevamo živom održati ne samo novinu, već i internetsko izdanje i društvene medije. Naša je redakcija 20 kilometara od jedine ukrajinske nuklearne elektrane koja nije bila pod opsadom i napadima, pojašnjava Ludymyla, dodavši kako njezina redakcija slavi 80 godina rada. Svoju su tradiciju dodaje, mogli živom održati zahvaljujući sredstvima i pomoći uz Europe.

Pavlo Kushch do 2014. godine radio je kao novinar iz Donjecka, da bi svoj grad napustio tijekom ruske okupacije. Bili su, kaže, spremni na najgori scenarij već tada, jer ruske su obavještajne snage već 2014. godine provodile kontrole nad novinarima.

– Te sam godine čak sa kolegama bio u situaciji da su proruski simpatizeri zauzeli zgradu u kojoj sam s kolegama bio na konferenciji za medije. Prošli smo kroz stroge kontrole, ali uspjeli smo napustit zgradu, u kojoj su bili na konferenciji zajedno s nekoliko ruskih kolega, prisjeća se Pavlo te zaključuje kako je već tada kružila crna lista osoba koju su Rusi smatrali disidentima. I on je bio na njoj. Izvještavao je iz Mariupolja i Bahmuta, ali dodaje, osjećao se sigurnije na bojišnici nego u Donjecku.