Prebacivanje loptice odgovornosti za (ne)čišenje legla zaraze na Meladi

Zidovi ruševne kuće na Meladi već desetljećima polagano pucaju. Krov se već odavno urušio, a dvorište jedva i da se vidi od gustog bršljana pod kojim su glodavci i zmije našli sigurno utočište.

Institucije bi možda nešto već i poduzele, ali i u one žive u paklu hrvatske birokracije.

Komunalci, naime, imaju pravo srušiti ovu ruševinu, ali prije toga moraju saznati tko je vlasnik. A to će se znati tek kada se dugogodišnji ostavinski postupak privede kraju. Kada će to biti, nitko ne zna.

Prvi susjedi, Ivan Validžić i Nives Jurišić, izgubili su već svaku nadu u institucije. Nikoga nije briga, kažu, ni za leglo zaraze u dvorištu, ni za opasnost od daljnjeg urušavanja. Spremni su, ako treba, sami počistiti nered koji svakog dana gledaju sa svojih prozora, ali to ne žele raditi na svoju ruku, bez dozvole.

Zaraza prijeti, ali zakon je zakon

– Smeta nam sve više. Ružno je, ali prvenstveno opasno. Dica onuda prolaze kada iz Ulice Franje Petrića idu u školu. Ona su znatiželjna, njima je sve zanimljivo i to je sasvim normalno, i mi smo bili takvi. Da ne spominjem uopće da je to potencijalna zdravstvena opasnost, više nije problem ni kako izgleda jer je čitava ruševina već obrasla u bršljan. A on se preko zida pruža i u moj vrt, pa mu stalno moram kidati grane, to je jako invazivna biljka, objašnjava Jurišić.

Od 2016. godine Validžić je obišao sve nadležne institucije. Od Mjesnog odbora, preko Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom i Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, pa sve do Zavoda za javno zdravstvo i Državnog inspektorata. Sad, već pomalo očajan, uredno arhiviranu dokumentaciju sprema za slanje Ministarstvu zaštite okoliša.

Ukratko – institucije su u sedam godina zaključile ono što Validžić govori od samog početka – zaista je riječ o ruševini, potencijalnom leglu zaraze. No zakon je zakon, pa se ništa ne može poduzeti dok se ne utvrdi tko je nakon smrti vlasnika nasljednik. Tko god da se uknjiži na 1.439 kvadrata veliku česticu, neće imati drugog izbora nego srušiti kuću i dvije manje građevine koje propadaju već 30 godina.

– Sve službe samo prebacuju lopticu, ali netko za to sve mora biti odgovoran i zasukati rukave, naglašava Jurišić.

Osim ruševnih građevina koje na susjednoj čestici već godinama prijete slučajnim prolaznicima, ali i narkomanima i beskućnicima koji ondje pronalaze utočište, problem su i zmije i glodavci koji su se namnožili u gustoj šikari u dvorištu.

– Nikoga nije briga, govori rezignirano Validžić, koji je niz godina radio kao direktor u HŽ-u.

Posljednja u nizu institucija kojima se Validžić ove godine obratio je Državni inspektorat, u kojem nam kazuju da je postupanje vezano uz ovu temu ipak u nadležnosti Komunalnog redarstva.

– Građevinska inspekcija Državnog inspektorata zaprimljenu je predstavku dostavila Komunalnom redarstvu Grada Zadra na nadležno postupanje nastavno na odredbe Zakona o građevinskoj inspekciji, poručili su iz Državnog inspektorata.

A u Komunalnom redarstvu poručuju da su u kontaktu s gospodinom Validžićem, no ne mogu učiniti ništa sve dok se ostavinski postupak ne privede kraju.

Deratizacija se (ne) provodi

– Kolege iz Komunalnog redarstva su u kontaktu s gospodinom. Nužno je rješenje prethodnog pitanja imovinskopravnih odnosa, odnosno sudskog procesa koji je u tijeku. Mjere deratizacije se u okruženju provode u kontinuitetu, dok je u dijelu utvrđivanja ugroze od urušavanja i opasnosti po prolaznike Komunalno redarstvo neposredno po evidentiranju ruševine isto prijavilo nadležnoj službi Inspekcije. Zatraženo je mišljenje ZJZ-a u svezi opasnosti od zaraze. Moramo konzumirati svaku regulativom ostavljenu mogućnost za intervencijom u prostoru, stoji u odgovoru Zdenka Ivanca, voditelja i organizatora Komunalnog redarstva u Zadru.

– Ima već sedam godina da je ostavinski postupak u tijeku. Ali nas nije briga tko je vlasnik, Zakon o građevinskoj inspekciji je poanta čitave ove priče. Da se netko iz državnih institucija mora povesti po članku 52. Zakona, prema kojem komunalni redar vlasniku zemljišta može naložiti uklanjanje ruševne zgrade, a ako ovaj to ne učini, onda ruševinu može ukloniti treća osoba, a vlasniku se za to može uredno ispostaviti račun. Da ima volje, našlo bi se i načina! Ovo ovako može trajati 100 godina, kazuje ogorčeno Validžić.

Susjed ističe da, suprotno navodima iz Komunalnog, nikada nisu vidjeli da se provodi deratizacija. A i ako se provodi, ne provodi se učinkovito, jer glodavci i zmije još uvijek prijete iz svakog grma.

– Muka mi je više gledati pantagane i zmije. Doslovno nasred ulice znam naići na zmiju. Otišla sam nedavno u Deratizaciju i uzela nekakvu tekućinu, pa špricam zidove bar da mi gujine ne plaze u vrt, govori Jurišić.

– Poanta cijele priče je da džunglu treba očistiti. Nevezano za to hoće li neko onu ruševinu od četiri zida ostaviti ili ne, netko to treba očistiti i pustiti nas u susjedstvu da normalno živimo. Ako ništa neće napraviti, onda neka nam barem kažu što mi sami možemo napraviti, neka nam kažu kome da se obratimo, naglašava Validžić.